Aleksa Kokić

Aleksa Kokić (Subotica, 14. listopada 1913. - Cetinje 17. srpnja 1940.) je bio hrvatski književnik, pjesnik, prozaik, pisac kazališnih komada, esejist, člankopisac, prevoditelj sa češkog, slovačkog, mađarskog i njemačkog jezika.

Osnovno školovanje je imao u rodnoj Subotici.

Srednje škole je pohađao u Travniku. Ondje je išao u isusovačku gimnaziju.

Studirao je bogoslovlje u Zagrebu.

Za svećenika ga je zaredio biskup Lajčo Budanović. Iza toga je bio svećenik u rodnoj Subotici u župi sv. Roka.

Potom je opet bio studirao u Zagrebu, ovaj put slavistiku.

Smrt ga je iznenada snašla u njegovoj 27. godini, kada je bio na vojnoj vježbi, na odsluženju vojnog roka.

U njegovom književnom radu, posebice njegovom pjesništvu, nazočna je prožetost ljubavlju prema bačkom krajobrazu i stanovnicima iz ravnice, a nazočni su u svemu tome i socijalni motivi.

Objavljena su mu ova djela:

• Klasovi pjevaju, (1936.)
• Zvona tihe radosti, (1938.)
• Bunjevci i Šokci, (1939.) (surađujući s Markom Čovićem)
• Slikovnica kršćanskog nauka (1939.)

Vanjske poveznice

• Na stranicama za duhovna zvanja Subotičke biskupije
• Članak u "Zvoniku
• Članak u "Zvoniku
• Članak u "Klasju naših ravni"