Aleksa Kokić

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Aleksa Kokić
Rođen 14. listopada 1913.
Subotica, Vojvodina
Umro 17. srpnja 1940. (u 27. godini života)
Cetinje (na odsluženju vojnog roka)
Zaređen od biskupa Lajče Budanovića
Portal: Kršćanstvo

Aleksa Kokić (Subotica, 14. listopada 1913. - Cetinje 17. srpnja 1940.), hrvatski književnik, pjesnik, prozni i pisac kazališnih komada, te esejist i publicist. Prevodio je sa češkog, slovačkog, mađarskog i njemačkog jezika. Osnovno školovanje završio je u rodnom gradu, a srednju školu u Travniku, gdje je išao u isusovačku gimnaziju. Studirao je bogoslovlje u Zagrebu. Za svećenika ga je zaredio biskup Lajčo Budanović. Iza toga je bio svećenik u rodnoj Subotici u župi sv. Roka. Ubrzo se ponovono odlučuje za studij, ovog puta slavistike. Smrt ga je snašla u 27. godini života, na odsluženju vojnog roka.

U Kokićevu književnom radu, posebice njegovu pjesništvu, dominira neskrivena ljubav prema bačkom krajobrazu («ravnici i zlatnim klasovima») i stanovnicima ravnice, s naglašenim osjećanjem za njihove socijalne, nacionalne, svjetonazorske i druge probleme. U svemu tome nazočni su i socijalni motivi, iako su mu te pjesme puno manje poznate. U istima je primjećivao i suosjećao sa društvenim nepravdama i gospodarskim poteškoćama (ponajviše zbog velike gospodarske krize koja je ozbiljno uzdrmala siromašne države) sa kojima su se suočili neki slojevi njegovog hrvatskog naroda, opisavši s ljubavlju i iskrenošću teški život pogođenih tim okolnostima, nerijetko prožeto s kršćanskom tematikom. Zbirka Srebrno klasje je upravo time prožeta. Pjesme koje valja istaknuti iz te zbirke su Asiški svetac među siromasima, Balada o prosjaku koji se vratio žitnim poljima, Da se narodi smire, Isuse, i sam si radnik bio, Orači, Tri susreta s malim beskućnikom, Tuga našeg šora u ljetno veče, Dani prije žetve. Bio je žestoki pristaša hrvatstva Bunjevaca, kojima je i sam pripadao.[1] O tome svjedoče i njegovi stihovi u pjesmi «Hrvati bili smo uvijek - Hrvati odsad biti» na ploči u Subotici postavljenoj povodom 250. obljetnice doseljenja bunjevačkih Hrvata.

Popis i analizu uglazbljenih stihova Alekse Kokića sastavio je i analizirao Miroslav Stantić, a rad je objavljen u časopisu za duhovnu glazbu Sveta Cecilija u Zagrebu.

Djela[uredi VE | uredi]

  • Klasovi pjevaju, (1936.)
  • Zvona tihe radosti, (1938.)
  • Bunjevci i Šokci, (1939.) (s Markom Čovićem)
  • Slikovnica kršćanskog nauka (1939.)
  • Srebrno klasje, zbirka pjesama, (1962.)
  • Prvijenci (1928.-1933.), zbirka pjesama, Subotica, (2010.)

Izvori[uredi VE | uredi]

  • Geza Kikić, Antologija proze bunjevačkih Hrvata, Matica Hrvatska, Zagreb, 1971.
  • Geza Kikić, Antologija poezije bunjevačkih Hrvata, Matica Hrvatska, Zagreb, 1971.
  • Ante Sekulić, Književnost podunavskih Hrvata u XX. stoljeću, Zagreb, 1996.
  • Milovan Miković, Život i smrt u gradu, Subotica, 1999.
  • Milovan Miković, Iznad žita nebo, Subotica-Zagreb, 2003.
  • Matija Evetović, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, Subotica, 2010.


Reference[uredi VE | uredi]

  1. Radio-Subotica Donesen nastavni program «Bunjevački govor sa elementima nacionalne kulture», 23. srpnja 2007.