Presveto Lice Isusovo
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/c/c3/Secundo_Pia_Turinske_platno_1898.jpg/250px-Secundo_Pia_Turinske_platno_1898.jpg)
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/c/c2/Wankowicz-walenty-valentin-180-chrystus-w-koronie-cierniowej.jpg/250px-Wankowicz-walenty-valentin-180-chrystus-w-koronie-cierniowej.jpg)
Presveto Lice Isusovo je naslov za određene slike za koje katolici vjeruju, da su čudesno oblikovani prikazi lica Isusa Krista.
Torinsko platno naziv je za jednu od najpoznatijih kršćanskih relikvija, a koja predstavlja uzan komad lanenog platna na kojoj se može prepoznati obris muškog tijela, uključujući Presveto Lice Isusovo. Slika dobivena iz Torinskoga platna povezana je s posebnom medaljom i također je jedna od katoličkih pobožnosti Kristu.[1]
Različite acheiropoieta (doslovno "ne-ručno izrađeni", "koje nisu napravile ljudske ruke") svete slike i predmeti koji se odnose na Isusa Krista zabilježeni su tijekom stoljeća, a prakticirale su se i pobožnosti Presvetom Licu Isusovu. Tu pobožnost odobrili su papa Lav XIII. 1895. i papa Pio XII. 1958. godine.[2]
U rimokatoličkoj tradiciji, Presveto Lice Isusovo koristi se zajedno s djelima zadovoljštine Isusu Kristu[3] u određenim vjerskim zajednicama čiji su fokus takve zadovoljštine, npr. Papinska kongregacija sestara benediktinki zadovoljštine Presvetog Lica. U svom obraćanju ovoj Kongregaciji, papa Ivan Pavao II. nazvao je takva djela zadovoljštine "neprestanim nastojanjem, da se stane uz beskrajne križeve na kojima Sin Božji nastavlja biti razapet".[4]
Vjerovanje u postojanje autentičnih slika Presvetoga Lica Isusova povezano je sa starom legendom o Mandilionu. To je naziv je za platno na kome se, prema predaji, u gradu Edesi čudesno pojavio Isusov lik i koji je predstavljao prvu ikonu u povijesti kršćanstva, odnosno model za kasnije prikazivanje Isusa.
Najstarija i najpoznatija od slika Presvetoga Lica Isusova zvala se „vera icon ” (hrv. istinska slika), koja je u običnom jeziku postala poznata kao "veronika". Prema predaji, sv. Veronika susrela je Isusa na Via Dolorosa na putu za Kalvariju. Kad je zastala kako bi svojim velom obrisala krv i znoj s njegova lica, njegova se slika utisnula na tkaninu. Priča je u svom današnjem obliku zabilježena tek u srednjem vijeku. Događaj je obilježen šestom postajom križnog puta: Veronika pruža Isusu rubac.
Godine 1844. sestra Marie od Svetog Petra, redovnica karmelićanka u Toursu, u Francuskoj, izvijestila je o unutarnjem govoru u kojem joj je Isus rekao: "Oni koji će razmatrati rane na Mome Licu ovdje na zemlji, promatrat će ga blistavo na nebu."[5] Kasnije je izvijestila o daljnjim "komunikacijama", kako ih je nazvala, s Isusom i Djevicom Marijom u kojima je bila pozvana, da širi pobožnost prema Presvetom Licu Isusovu, kao naknadu za mnoge uvrede koje je Isus pretrpio u svojoj muci.[6] Pobožnost svetom Licu Isusovu počela se širiti među rimokatolicima u Francuskoj.
Thérèse Martin iz Lisieuxa bila je francuska redovnica koja je 1889. primila karmelski habit, a kasnije je postala poznata pod vjerskim imenom "Sveta Terezija od Djeteta Isusa i Svetoga Lica". S pobožnosti Svetog Lica upoznala ju je njena sestra Pauline, časna sestra Agneza od Isusa. Terezija je napisala mnoge molitve kako bi izrazila pobožnost Svetom Licu.[7]
- ↑ Ann Ball, Encyclopedia of Catholic Devotions and Practices 2003 ISBN 0-87973-910-X pg. 635, 239
- ↑ Joan Carroll Cruz, OCDS, 2003, Saintly Men of Modern Times ISBN 1-931709-77-7 page 200
- ↑ Alban Butler, 2007, Lives of the Saints, ISBN 0-86012-253-0 page 28
- ↑ https://www.vatican.va/content/john-paul-ii/en/letters/2000/documents/hf_jp-ii_let_20001021_riparatrici.html Preuzeto 27. prosinca 2021.
- ↑ Ann Ball, Encyclopedia of Catholic Devotions and Practices 2003 ISBN 0-87973-910-X pages 209-210
- ↑ Dorothy Scallan, et al. 1994 The Life & Revelations of Sr. Mary of St. Peter ISBN 0-89555-389-9
- ↑ Ann Laforest, Thérèse of Lisieux: the way to love, ISBN 1-58051-082-5 page 61