Propalaeotherium

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Propalaeotherium
Fossil P. hassiacum specimen
Fossil P. hassiacum specimen
Status zaštite

Status iucn2.3 EX hr.svg

Status zaštite: Izumrli


Raspon fosila: Srednji eocen
Sistematika
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Razred: Mammalia
Podrazred: Eutheria
Red: Perissodactyla
Porodica: Equidae
Rod: Propalaeotherium
Gervais, 1849.
Područje života
Vrste
  • P. hassiacum
  • P. isselanum
  • P. sinense
  • P. voigti

Propalaeotherium je bio rani rod iz porodice konja, koji je tijekom srednjeg eocena bio endemičan za Europu i Aziju.

Taksonomija[uredi VE | uredi]

Fosil u Beču

Paul Gervais je bio taj koji mu je dao naziv Propalaeotherium, koji znači "prije Palaeotheriuma". Hooker (1986) je smatrao da je on član porodice Palaeotheriidae.[1] Međutim, jedno istraživanje iz 2004. pokazalo je da je ipak u pitanju pripadnik porodice konja.

Vrste P. parvulum i P. messelensis priključene su rodu Eurohippus.

Opis[uredi VE | uredi]

Rekonstrukcija

Propalaeotherium je po građi bio sličan poznatom Hyracotheriumu. Poznato je više vrsta tog roda, od kojih su one veće imale dužinu od 90 cm, od čega je 26 cm otpadalo na rep. U ramenima su imali visinu od 43 cm, ali se zbog jakog krivljenja kičme najviša tačka (53 cm) nalazila u području zdjelice. Za njih je također bio karakterističan kratak vrat. Lubanja je dostizala dužinu do 22 cm i bila je izdužena i klinasta kada se gledala sa strane. Zatiljak im je bio kratak i pravougaonog oblika, ali gledano sa strane jasno konkavno zasvođen. Nosna kost je sa dužinom od 10 cm zauzimala gotovo polovinu dužine lubanje. Linija čela bila je relativno prava i nije bila toliko snažno lučno zasvođena kao kod rodova Hyracotherium i Palaeotherium, te tom osobinom izrazito podsjeća na današnje konje.[2][3][4]

Donja čeljust je imala dužinu od oko 20 cm i vrlo slabo razvijenu simfizu, grane donje čeljusti bile su relativno nisko pozicionirane. I u gornjoj i donjoj čeljusti nalazili su se zubi tipični za sisare, raspoređeni prema formuli: . Sjekutići su bili relativno maleni i špicasti. Između njih i očnjaka nalazila se malena dijastema (razmak). Sami očnjaci bili su znatno veći od sjekutića i imali su špicast, konusan oblik. Nakon očnjaka nalazila se jedna veća dijastema, iza koje su se nalazili ostali zubi. Oni su imali niske krune (brahiodonti), dok su se okluzalne površine kutnjaka (površine zuba koje su pri žvakanju dolazile u dodir sa površinama odgovarajućih zuba nasuprot njima) sastojale od dvije trake zubne gleđi, koje su se križale i na krajevima imale kvrgasta uzvišenja. Pretkutnjaci, prije svega prednji, bili su vrlo malo molarizirani i imali su samo po jedno uzvišenje.[2][3][4]

Postkranijalni skelet poznat je na osnovu mnogobrojnih primjeraka. Kičma se sastojala od sedam vratnih, osam prsnih, pet abdominalnih i pet krsnih pršljena. Imao je i 19 repnih pršljena. Kičma mu je bila karakteristična po visokom i zakrivljenom lučnom obliku. Bedrena kost je kod većih vrsta dostizala prosječnu dužinu od 18 cm, a goljenična kost od 15 cm. Lisna kost se još uvijek sastojala od više manjih kostiju i nije bila reducirana kao kod današnjih konja - do te redukcije nije došlo sve do kasnije u miocenu. Dužina nadlaktične kosti u prosjeku je iznosila 14 cm. Lakatna i palčana kost bile su srasle i dostizale dužinu od 13 cm. Zadnji udovi su završavali sa tri prsta, pri čemu je srednji bio najizraženiji. Kao i kod ranih neparnoprstaša, na prednjim udovima nalazio se i jedan dodatni maleni četvrti prst.[2][5]

Propaleoteri su bili malene životinje, veličine između 30 i 60 cm u ramenima i težine od samo 10 kg.[6] Izgledali su kao vrlo maleni tapiri. Nisu imali kopita, već su na svakom prstu imali jedno kopito daleko sličnije noktu nego kopitu kod današnjeg konja. Bili su biljojedi: nevjerovatno dobro očuvan primjerak iz Messela pokazuje da su se hranili bobicama i lišćem sa šumskog tla.

U popularnoj kulturi[uredi VE | uredi]

Propalaeotherium je prikazan u jednoj epizodi serije Šetnje sa zvijerima, gdje je predstavljen kao plaha šumska životinja, koja je plijen Gastornisa i Ambulocetusa.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. J. J. Hooker. 1986. Mammals from the Bartonian (middle/late Eocene) of the Hampshire Basin, southern England. Bulletin of the British Museum (Natural History) 39(4):191-478
  2. 2,0 2,1 2,2 Meinolf Hellmund: Skelettrekonstruktion von Propalaeotherium hassiacum (Equidae, Perissodactyla, Mammalia) basierend auf den Funden aus dem eozänen Geiseltal (Sachsen-Anhalt, Deutschland). Hallesches Jahrbuch für Geowissenschaften Reihe B, Beiheft 12, 2000, S. 1–55
  3. 3,0 3,1 Jens Lorenz Franzen: Die Urpferde der Morgenröte. München, 2007, S. 45–73
  4. 4,0 4,1 Jean A. Remy: Sur le crâne de Propalaeotherium isselanum (Mammalia, Perissodactyla, Palaeotheriidae) de Pépieux (Minervois, Sud de la France). Geodiversitas 23 (1), 2001, S. 105–127
  5. Jens Lorenz Franzen: Die Equoidea des europäischen Mitteleozäns (Geiseltalium). Hallesches Jahrbuch für Geowissenschaften B17, 1995, S. 31–45
  6. S. Legendre. 1988. Les communautes de mammiferes du Paleogene (Eocene superieur et Oligocene) d'Europe occidentale: structure, milieux et evolution. Ph.D. thesis, Universite des Sciences et Techniques du Languedoc, Montpellier, France. 2 volumes. 1-265.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]