Razgovor:Sveti Petar Cetinjski

Nizašto nema sigurnog dokaza, pa čak ni imena koje je Petar I Petrović dobio na rođenju

• Ako se toliko i sa sigurnošću može sve ustvrdili o Petru, o njegovom podrijetlu, imenima unazad više generacija, tada je potrebno saopćiti i njegovo svijetovno ime (odnosno ime koje je dobio pri rođenju).

Nasljedno pravo najprije na vladičanstvo u obitelji Petrović, a poslije i na "zemaljsku vlast" - bez ikakvih dokaza

• Kada je riječ o "tradiciji i nasljednom pravu" vladičanstva potrebno je to i dokazati uprkos:
• Autori i povjesničari, svoje uvjerenje, da je u posmatranom periodu svjetovne vlasti u Crnoj Gori bilo, temelje na pretpostavci da se svjetovna vlast razvijala i održala oko nukleusa zatečenog (naslijeđenog) u crkvenoj organizaciji. Tipičan primjer takvog teorijskog diskursa nalazimo u komentaru Radoslava Rorkovića povodom teze da u Crnoj Gori od 1516. godine “umjesto hercega vladaju mitropoliti”, izložene u knjizi mitropolita Vasilija Petrovića “Istorija o Crnoj Gori”. Taj komentar glasi: “Crkvi je odgovaralo predanje koje je sama smislila, da je po nestanku Crnojevića vlast predata mitropolitima.
• Nije teško primjetiti da crnogorska istoriograifja u pogledu pozicije subjekata guvernaursko-mitropolitske kontroverze spram političke vlasti u zemlji baštini uvjerenja u kojima dominiraju tri stvari:

-prvo, to da su crnogorski mitropoliti, van svake sumnje, uz duhovnu imali i svjetovnu vlast, tj. ono što crnogorski istoričari pod pojmom centralne (nadplemenske, javne, svjetovne) vlasti podrazumijevaju; -drugo, to da su se crnogorski mitropoliti u ulozi nosilaca svjetovne vlasti, tj. onoga što crnogorski povjesničari pod pojmom centralne (nadplemenske, javne, svjetovne) vlasti podrazumijevaju, našli nakon demisije dinastije Crnojevića,čiju vladajuću poziciju u Crnoj Gori tokom potonjih par decenija XV vijeka niko ne dovodi u pitanje; -treće, to da je neko, nekada, na neki način “prenio” svjetovnu vlast, tj. ono što crnogorski povjesničari pod pojmom centralne (nadplemenske, javne, svjetovne) vlasti podrazumijevaju, na crnogorske mitropolite, ili makar da su je oni sami “u jednom trenutku”, na neki način, uzeli.

• Kako i čime crnogorska istoriografija objašnjava ovakav raspored subjekata guvernadursko-mitropolitske kontroverze naspram političke vlasti u zemlji, odnosno kako i čime objašnjava “prenošenje” svjetovne vlasti, tj. onog što crnogorski istoričari pod pojmom centralne (nadplemenske, javne, svjetovne) vlasti podrazumijevaju, sa nekoga ko je ovu ranije vršio, na mitropolite i koje argumente u tom pogledu nudi?
  • Odgovor na ovo pitanje utoliko je zanimljiviji, i važniji, što se već iz prvog sloja traganja za njim može uočiti da se objašnjenje crnogorske istoriografije o tome ko je, kada i kako centralnu (nadplemensku, javnu, svjetovnu) vlast, tj. ono što crnogorski istoričari pod pojmom centralne (nadplemenske, javne, svjetovne) vlasti uopšte podrazumijevaju, “prenio” na mitropolite, temelji na veoma oskudnim i nesigurnim izvorima, koje čine:
• -jedan izvještaj “crnogorskih knezova” Akvizu Marčelu, venecijanskom providuru Albanije, Kotora i Novoga, od 4. maja 1694. godine”;
• -jedna srednjevjekovna povelja, koju niko nikada nije vidio;
• -nekoliko pozivanja samih mitropolita na tu srednjevjekovnu povelju, koju niko nikada nije vidio.

A da ne govorimo o zbrci koju pravi informacija da je nasljedno pravo jednom dobijeno iz "Povelje Ivana Čarnojevića", a drugi puta iz "Povlje Đurđa Čarnojevića"!

• Konkretno, riječ je o sljedećem. Izvještaj “crnogorskih knezova” pomenutom providuru Marčelu, inače za crnogorske povjesničare krunski izvor informacija da su mitropoliti, makar oni iz kuće Petrovića, bili i svjetovni “starješine”, osobito se potencira u Istoriji Crne Gore, čiji su autori dr Gligor Stanojević i dr Milan Vasić. Pozivajući se na Š. Ljubića, iz čijih su “Starina” preuzeli ključni dio teksta izvještaja “crnogorskih knezova”, autori ove knjige kažu da se radi o prvom dokumentu “iz kojeg se jasno vidi da Crnogorci biraju vladiku ne samo kao duhovnog vođu nego i kao prvu ličnost u zemlji”(Istorija Crne Gore, str. 213). Taj dio teksta izvještaja, koji dvojica autora citiraju, i za koji kažu da se iz njega “jasno vidi da Crnogorci biraju vladiku ne samo kao duhovnog vođu nego i kao prvu ličnost u zemlji”, glasi: “I po tom izabrasmo za našega pastira duševnago i starješinu... po zapovijedi preosveštenago arhiepiskopa Arsenija Crnojevića, patrijara srpskoga”(Isto, str. 212).Mitropoliti, kao povjesničari i inače, o tome da njihova funkcija odrazumijeva upravljanje i vršenje svjetovne vlasti u Crnoj Gori, govore više puta, na više mjesta.Prvi se u tom pogledu oglašava mitropolit Vasilije Petrović u svojoj Istoriji o Crnoj Gori, gdje kaže: “U Crnoj Gori hercezi Crnojevići vladahu do godine 1516. Od te iste godine mjesto hercega vladaju mitropoliti”(Mitropolit Vasilije Petrovič:Op. cit., str. 71). Vasilijev primjer slijedi i mitropolit Sava, koji u pismu knezu i Senatu dubrovačkom, od 25. jula 1775. godine, “podsjeća” adresate: “Presvijetla i preuzvišena i svake časti i s time dostojna gospodo, vi znate kako je bilo ot starine ot posljednjega našega principa Ivana Černojevića da je ovi puk černogorski vođen mitropolitima cetinjsijema”(Petrovići – pisci, duhovnici, vladari / priredili Slobodan Tomović i Goran Sekulović, Podgorica 1997, tom I, str. 224.)
• I mitropolit Petar I, poput svojih prethodnika, insistira na mitropolitskoj svjetovnoj vlasti od “drevnih vremena”. Čini to, direktno ili indirektno, najprije u svom pismu ruskom kancelaru Potemkinu, od 7. novembra 1784. godine, potom u jednom svom pismu iz 1785. godine, zatim u svojoj Kratkoj istoriji Crne Gore i najzad u svom pismu sinovcu Stanku Stijepovom z 1817. godine, u kome ga instruira da tu “činjenicu” još jednom predoči ruskim vlastima. Sadržaj pisma u kome mitropolit Petar I ruskom kancelaru tvrdi najprije da crnogorskim mitropolitima pripada i svjetovna vlast, a potom da njemu samom “po pravu nasljeđa” pripada mitropolitska funkcija, što zanči i pravo da bude svjetovni vladar u Crnoj Gori, po tome kako ga prenosi istoričar Dušan Lekić, ovako glasi: “Pomenuti narod crnogorski već od trista godina priznavao je, i sada priznaje nad sobom vlast svojih mitropolita, od kojih se posljednji prestavio prošloga maja 15.og dana, te mitropolitstvo po pravu nasljeđa prelazi na mene”(Dušan Lekić: Spoljna politika Petra I Petrovića Njegoša 1784-1830, Cetinje 1950, str. 63). Mitropolit Petar I i u drugom pomenutom pismu ističe “da narod crnogorski već od trista godina poslije posljednjega kneza crnogorskoga Đorđa Crnojevića, pa i do sada upravljaju mitropoliti, koje bira narod po opštem saglasanju”(Povjesnica crnogorska / priredio Marijan Mašo Miljić, Titograd 1997, str. 587). U svojoj Kratkoj istoriji Crne Gore mitropolit Petar I o svjetovnoj fuknciji mitropolita, u smislu da su oni i na toj funkciji čelne ličnosti u zemlji (načalnici), govori indirektno dva puta. Prvi put to čini kada navodi pasus iz “Povelje Đurđa Crnojevića”, u kome se opisuje sadržaj Đurđevog obraćanja “ljubeznim plemićima i ostalom svagda hrabrom narodu”, s navodnom porukom o tome ko će ga naslijediti na vlasti. Ta poruka glasi: “Ja bih vas savjetovao da izaberete jednoga čoeka između vas i da ga primite i poznate zasvojega vladatelja; ali znajući, da se vi u izboru nećete saglasiti među sobom, iz tog vam uzroka ostavljam mjesto sebe mitropolita Germana, a po njem buduće mitropolite, dokle eda Bog promisli za srbski rod na drugi bolji način. German je vaš obšti duhovni otac i arhipastir, a ovo je vaša opšta crkva i manastijer, u kojemu on prebiva; tko može, dakle, bolje i usrdnije za dobro vaše raditi od vašega duhovnoga oca? I vi ste njegova po duhu svetome čeda i ovce slovesnoga stada Hristova, za koje on je dužan, kao pastir i život svoj položiti. Dogovarajte se s njim i slušajte njegove sovjete i nauke, a ja mu eto ostavljam i grb, kojega su blaženopočivši cari naši, a po njima praroditelji i roditelji mo(j)i i ja upotrebljavali”. Drugi put mitropolit Petar I o svjetovnoj vlasti svojih prethodnika na stolici čelnika Cetinjske mitropolije, govori kroz usta mitropolita Danila Petrovića, koji o uslovima u kojima je dospio na vladarsku poziciju, kaže: “Blagorodna gospodo boljari i ostala braćo moja Crnogorci! Vi ste mene protiv moje volje izbrali, da ja budem vašim načalnikom i duhovnijem arhipastirom i ja se na to nužde radi jedva saglasi, kako je i vama poznato; jerbo vidjeh s jedne strane da mi no ko(j)i način ostaviti ne kćeste, a s druge pomislih, da sam i dužan, kako i svaki pošteni čoek, na uslugu svojega otačestva sebe predati, i evo sam po blagodati Božjoj primio igo arhijerejstva na sebe. Primam također, koliko jakosti moje bude, i sve trude i staranja dragovoljno prostirati u polzu ljubljenoga otačastva i duhovnoga stada mojega slovesnijeh ovaca Hristovijeh”.I u pismu sinovcu Stanku Stijepovom iz avgusta 1817. godine mitropolit Petar I napisaće da “po presječeniji bivše vladateljske familije Crnojevića, knjaza crnogorskih, svagda su mitropoliti prirodni rukovodstvovali s ovim narodom, i da imena duke vladateljne familije u Crnoj Gori ne ima i nitko ne smije se imenovati”(Dušan D, Vuksan: Petar I Petrović Njegoš i njegovo doba, Cetinje 1951, str. 283. Ni mitropoliti Petar II Petrović neće propustiti priliku da ruske “pokrovitelje” podsjeti na to da njemu vlast u Crnoj Gori pripada po pravu nasljeđa. Naprotiv, on će u svom memorandumu ruskom caru Nikolaju I iz 1837. godine ponoviti, kako Branko Pavićević kaže, “istorijsko stanovište” mitropolita Vasilija i mitropolita Petra I da je Zeta “poslije smirti `knjaza` iz porodice Crnojevića potpala pod vlast crnogorskih i zetskih mitropolita” i da su oni od tada “bili” `narodni vladari`, a ta je dužnost postala nasljedna u porodici Petrovića od 1696. godine”(Branko Pavićević: Sazdanje crnogorske nacionalne države, str. 203-204).
• Nudeći na svojim stranama ova i ovakva objašnjenja, i to bez ikakvih kritičkih osvrta čiji bi cilj bio da se eventualno potvrdi ili ospori osnovanost tvrdnji iznesenih u njima, crnogorska istoriografija (slučajno ili namjerno) ostavlja van okvira svog interesovanja dvije grupe momenata koji tezu (tvrdnju) da mitropoliti stvarno jesu bili na vlasti čine veoma teško dokazivom.

• Prva grupa momenata odnosi se na to da tezu (tvrdnju), da mitropoliti stvarno jesu bili na vlasti, ni jedan od navedenih “izvora” ni direktno, ni indirektno ne potvrđuje.
• Kako su dvojica autora Istorije Crne Gore (Stanojević i Vasić) iz pomenute formulacije iz izvještaja “crnogorskih knezova” provuduru Marčelu, zaključili da se “jasno vidi” da Crnogorci “po zapovijedi preosveštenago Arsenija Crnojevića”, izbjeglog patrijarha srpskog, “biraju vladiku ne samo kao duhovnog vođu nego i kao prvu ličnost u zemlji” - nije jasno.
• Ima, doduše, kod jednog autora (koji nije povjesničar), izvjesna “asocijacija” te vrste, vjerovatno nastala nedovoljno preciznim povezivanjem događaja. Riječ je o formulaciji u knjizi Božine Ivanovića Dinasti Petrović – Njegoš, koja glasi: “Poslije smrti vladike Save i kratke vladavine vladike Arsenije Plamenca, posvećen je Petar Petrović za episkopa Crne Gore, Skenderije i Primorja 1784. godine. Izabrala ga je Narodna skupština, `po pravu nasljedstva` i odlučila da daje `polniju vlast Gospodinu Petru Petroviću`”(Op.cit.,str.151). Nepreciznost ove formulacije ogleda se u načinu na koji je u njoj povezan čin hirotonije Petra Petrovića sa njegovim “izborom” po “pravu nasljedstva” za nosioca “pune vlasti. Iz formulacije, naime, proizilazi da je Petar Petrović istovremeno “posvećen za episkopa” i u Narodnoj skuptini izabran za čelnika crnogorske vlasti, a u stvarnosti nije bilo tako. Između hirotnoje Petra Petrovića i ovog drugog, tj. davanja mitropolitu Petru I “pune vlasti”, proteklo je trinaest godina. I nije Narodna skpština, kao ustaljeni institucionalni oblik najviše vlasti u Crnoj Gori “izabrala” mitropolita Petra Petrovića za nosioca “pune vlasti”, kako bi se iz formulacije dalo zaklljučiti, već su, kako taj događaj opisuju sami crnogorski istoričari, “predstavnici tri crnogorske nahije na zejdničkom saboru (3. IX 1797) izglasali istorijsku deklaraciju”, u kojoj se, pored ostalog, kaže: “Mi sborno dajemo polnuju vlast gospodinu mitropolitu Petru Petroviću da jeste načalnik, protektor i zapovjednik našega naroda`”. Iz ovakvog opisa drugog događaja (sabora prestavnika triju crnogorskih nahija, održanog 1797. godine), nameću se dva zaključka:
• -prvi, da je Petar Petrović znatno nakon hirotnoje “zvanično” i “kategorično” priznat za nosioca “pune vlasti”, što znači da to pravo nije automatski dobio sticanjem mitropolitskog zvanja;
• -drugo, da mitropolita Petra Petrovića nije izabrala Narodna skupština “po pravu nasljeđa”, već da su “istorijsku deklaraciju” kojom je “kategorično odlučeno” da se mitropolitu da “puna vlast” usvojili predstavnici triju nahija na svom zboru, kao svoj “doprinos” razmrsivanju klupka guvernadursko-mitropolitskih konsideracija, što je nešto sasvim drugo.

• Oba ta momenta potvrđuju da Petar I Petrović “svjetovnu vlast”, što god ona u njegovo vrijeme značila, nije stekao (ako ju je stekao) činom hirotonije i pravu nasljeđa, već naknadnom odlukom grupe svojih sljedbenika.
• Da mitropoliti nijesu bili nikakvi “zemaljski gospodari”, niti su imali neke posebne ingerencije u “vršenja vlasti”, pa čak i konstituisanju organa kojima je takva uloga bila namijenjena, saglasni su i mnogi autori (povjesničari i drugi) koji su se tom tematikom bavili. O tome, indirektno, ali veoma jasno, govori Pavel Apolonović Rovinski svojom tezom da Crna Gora, u formalno-pravnom smislu, nije imala gotovo ni jedno “klasično” obilježje države. Ili, kako on doslovno kaže: “Crna Gora nije bila “politička jedinica” i u njoj nije bilo “nikakvih državnih ustanova i nikakve vlasti, osim vladike, koji je, međutim, bio samo duhovno lice, a ono nije imalo pravo da se miješa u mnoge stvari svjetovnog života”(Pavel Apolonović Rovinski: Zapisi o Crnoj Gori, Podgorica 2001,str.253).

Djelotvornost

• Mitropolitova faktička pozicija, daje puno osnova za pretpostavku:
• -da učinak njegovih poslanica, u kojima molba i kletva predstavljaju, kako Đoko Pejović kaže, “sredstvo umirenja, upozorenja, svojevrsnog moralnog katergorisanja nedopustivnosti nečega što bi moglo izazvati teže posljedice u odnosima između ljudi i štetu njihovim zajedničkim interesima”, nije bio osobito velik;
• -da “duboko poštovanje” mitropolitovog dostojanstva, “izraženo na narodnoj skupštini, održanoj u početku septembra 1797. godine, odlukom da se svaki onaj ko bi pokušao da mu ospori funkcije vrhovnog poglavara zemlje osudi kao krvnik i vjerolomnik “svega černogorskog naroda”, nije uvijek korespondiralo s ponašanjem njegovih etnika prema njemu i onome što im kaže, svejedno da li je to bilo u formi molbe, kletve ili eventualno naredbe;
• -da se njegovo pravo da, kako Pejović dalje kaže, redovno predsjedava “vrhovnom zemljaskom sudu kad god se radilo o pitanjima šireg značaja”, ili da sam “donosi sudske odluke”, jednako kao ni “praksa” suda da se u njegovom odsustvu poziva “na vlast i ugled koji je on imao” - ako je toga uopšte bilo - takođe nije pokazalo djelotvornim.
• U protivnom, ne bi se desilo da svekoliko mitropolitovo nastojanje da sistem vlasti koji bi bio utemeljen na racionalnom legitimitetu, supstituiše produhovljenom vlastitom samovoljom nametanom izvan institucionalnog poretka, završi kako je završilo, a to je:
• -da ga, s izuzetkom efemernog Centralnog vijeća, ni jedna institucija vlasti čije je stvaranje u njegovo vrijeme započeto, nije nadživjela;
• -da ni jedan zakon u njegovo vrijeme donesen, nije zaživio;(Dragutin Papović: Lik Petra I Petrovića u našoj istoriografiji, Podgorica, “Matica, br. 18-19/2004, str.339.)
• -da anarhija u zemlji na kraju njegove duge “vladavine” nije bila manja nego u vrijeme kada je došao na čelo Cetinjske mitropolije.(Ukazujući na to, Dimitrije Milaković piše: “Ni zakoni odabrani opštim saglasjem naroda, ni autoritet sudaca izabranih između prvih glavara, ni primjena kaštiga dvojice Crnogoraca, koji su za prestupke svoje tad mušketani, ništa to nije kadro bilo zadržati u okornosti i posluhu Crnogorce i Brđane, već su se među sobom svađali, krvili i tukli, dokle im je god srce htjelo i pograničnim hristijanima u turskoj plijenove uzimali. Zakone treba prinavljati narodima, a ne narode zakonima, ali opet za malo su vremena imali svoju silu, a neki od njih nijesu nikad u život ni stupili/Povjesnica crnogorska ( priredio Marijan Mašo Miljić, Podgorica 1997, str.372).

Crna Gora u vrijeme njegovog boravka na čelu Cetinjske mitropolije u tom pogledu nije mnogo postigla

• Da Crna Gora u vrijeme njegovog boravka na čelu Cetinjske mitropolije u tom pogledu nije mnogo postigla, indirektno priznaje i sam mitropolit Petar I,kada u svom pismu guvernaduru Vuku Radonjiću, od 21. XII 1823. godine, nakon detaljnog opisa nepodnošljivog nasilja, samovolje, čak i zločinstava Cetinjana, od kojih je prinuđen da bježi iz Cetinja, kaže: “Ja sam ot davno vidio da ovdje živjet ne mogu”. Iz tog mitropolitovog pisma se, naime, jasno vidi:

-prvo, da je samovolja plemena do te mjere izražena da se od nje ne mogu zaštiti ne samo životi ljudi na Cetinju, nego ni samo manastirsko ljudstvo i dobra; -drugo, da jedina “živa sila” koja mitropolita fizički štiti jesu “manastirski momci” (kojima se ugroženi građani što su se u kritičnom trenutku zatekli na mjestu događaja obraćaju za pomoć i mole ih da ih zaštite od nasilnika i otprate doma), a jedino što su “manastirski momci” mogli da učine nasilnicima jeste to da ih “zakume” (ili s njima “uhvate vjeru”), tj. lijepo ih zamole da ne čine to što čine; -treće, da “duhovne mjere” (kletve i zaklinjanja) od kojih su “Crnogorci veoma zazirali”, kojima mitropolit od osamdesetih godina XVIII stoljeća sve češće pribjegava, ukoliko su nekad i imale neko djejstvo – više ne “funkcionišu”, inače se ne bi obraćao drugima s molbom da ga zaštite (drugim sredstvima);(Dragoje Živković: Op.cit.,str.218. O tome što je značilo pribjegavanje tim “mjerama” u vrijeme kad čitav civilizovani svijet, a Evropa sva bez izuzetka, hrli solucijama koje društvo i državu izvodi iz inkvizitorskih duhovnih, osobito etičkih i političkih katakombi srednjeg vijeka, suvišno je i govoriti). -četvrto, da institucije “kumstvo” i “hvatanja vjere” kao sredstvo uspostavljanja reda i mira u zemlji očigledno nijesu supstitut za regulativnu funkciju organa vlasti, inače mitropolitu ne bi trebalo da ima druge zaštite osim one koju mu pružaju “manastirski momci”, i ne bi tražio pomoć od nekoga za koga pretpostavlja da je od uzurpatora fizički jači i da ih, zahvaljujući toj prednosti, može umiriti; -peto, da nikakve nadplemenske vlasti u zemlji nema, jer da je ima mitropolit bi zaštitu tražio od nje, a ne od Katunjan(pa još i do guvernadura, kojega je već jednom bio pokušao da smijeni s te funkcije); -šesto, da nahije još uvijek figuriraju kao po sebi i za sebe dovoljno samostalne cjeline u čije poslove niko sa strane nema pravo da se miješa, tako da mitropolit prijeti da će, ukoliko ne dobije traženu pomoć, napustiti Cetinje i zatražiti azil u nekoj od njih (Riječkoj ili Crmničkoj).(Tekst pomenutog pisma, kako ga Jevto Milović prenosi, u cjelini).

• Mitropolitova potonja nada, što ju je iskazao u testamentu pisanom sedam godina docnije, da će na “iduće proljeće” doći Rusi i uraditi ono što njegovoj “vladavini” nije pošlo za rukom -uspostaviti vlast i zavesti red – nije korigovala, nego potvrdila takvu sliku o “stanju vlasti” u zemlji na kraju njegovog prilično dugog boravka na čelu Cetinjske mitropolije.

Kakvim i kojim se sredstvima i kaznama mitropolit često i rado služio

Kod ovih i ovakvih svjedočanstava o faktičkoj poziciji “zemaljskog gospodara”, a u nedostatku informacija o tome da je u Crnoj Gori njegovog doba eventualno postojala neka druga vlast, odista je teško govoriti:

• -o tome da je, u to doba, formalno i faktički, centralne vlasti u Crnoj Gori uopšte bilo;
• -o tome da je neka centralna vlast u Crnoj Gori mogla biti u rukama mitropolita kao njenih vršilaca, ili makar kontrolora;
• -o tome da se konkurentski odnos između guvernadura i mitropolita, koji su – svako na svoj način – težili sticanju političkog prvijenstva, javlja kao kompeticija s jasno podijeljenim ulogama “pozicije” i “opozicije”, pri čemu se zna ko je jedno, a ko drugo.

Što je postignuto "voljom božijom",zato što se ne sluša vladičina volja

• Sudeći po izvorima na koje se Pejović poziva, oštre kazne su bile sredstvo kojim se mitropolit često i rado služio u ostvarivanju svojih ciljeva i interesa“(U formulisanju suda o mitropolitovoj sklonosti drakonskim kaznama, kad to okolnosti zahtijevaju, Pejović se oslanja na tekstove Đ. Popovića, Viale de Somijera, P. Rovinskog, R. Dragićevića, D. Vuksana, B. Pavićevića). Po nekim istoričarima, kazne su bile i sredstvo koje je mitropolit sasvim lijepo umio da obrazloži voljom božjom, kao u slučaju kad je njegova „'straža' tajno ubila dva najsamovoljnija plemenska glavara, jednog Komanina i jednog Čevljanina, a da to nije izazvalo u tim plemenima nikakve teže posljedice, jer je Vladika vješto proširio vijest 'da ih je bog kaznio' što su grdno prestupili božju volju i nijesu slušali vladičine savjete i molbe, zbog čega je stigla kletva sa božjeg oltara“(Jagoš Jovanović: Stvaranje crnogorske države i razvoj crnogorske nacionalnossti, Cetinje 1947, str. 167).

Jedno od sredstava kojima se mitropolit često i rado služio bila je i kletva. Dakako, napominje Pejović, kletva „nije predstavljala vid nemoći mitropolita i državnika, koji bi se njome kao 'svetitelj' služio (u nedostatku drugih puteva uticanja na narod), već je nju, u tradiciji Crne Gore odavno poznatu kao način upozorenja neposlušnih od strane vladika, koristio u prilikama kad je bilo razloga da bude prihvaćena“. Kletva je jedna „od karakteristika svijesti ljudi“...

• Pejović svoj prikaz mitropolitovog „akcionog profila“ završava upozorenjem da se u ocjenjivanju njegovog ukupnog djela, pa i sredstava i metoda koje je kao državnik, političar, vojnik i svještenik koristio, mora poći „od uslova, puta i trajanja rada na izgrađivanju crnogorsko-brdske državne zajednice“. Lično se pridržavajući tog principa, nalazi da su sredstva i metodi kojima se mitropolit služio samo dva puta bili „na ivici“ kada se o njima moglo i kritički govoriti.

Jednom je to bilo u sljučaju kada je „pristao da žrtvuje svog sekretara Dolćija“, ali je i tada uspio da ipak „ne povrijedi osjećanja nezavisnosti naroda koji je predvodio“. Drugi put se to desilo onda kada je ,uprkos tome što je „u odsudnim zbivanjima istorije svoje države dosta uspješno procjenjivao prilike i događaje“, ispoljio nešto „smjeliju zamisao“ o stvaranju „slaveno-srpskog carstva“. Sve drugo mitropolit je, dakle, ponovimo to, radio „na jedino mogući i po svemu odgovarajući način“.

• Ovu opštu sliku o faktički nepogrešivom mitropolitu ne dovode u pitanje neka pisanja povjesničarima u kojima se o njegovim postupcima, barem na narodnim skupštinama, može govoriti i s manje ushićenja. Riječ je o tome da, kako navodi Dušan Vuksan, koji se poziva na kazivanje mitropolitovog sekretara Orlovića, u vrijeme dok se u okruženju uveliko razvija parlamentarizam sa imanentnim mu sistemom podijeljene vlasti i razvijene uloge svakog od njenih posebnih činilaca, crnogorski „narodni skupovi“, upravo zahvaljujući mitropolitu, ovako rade: „Kad god Vladika opazi da je nezadovoljstvo suviše poraslo on odmah sazove sve narodne starešine, sjedne na kakav brežuljak, brizne pred svima u plač ...(Dušan Vuksan: Petar I Petrović Njegoš i njegovo doba, Cetinje 1951, str.312).

Retuširanje u cilju uljepšavanja slike o mitropolitu

• Tu „platformu“ u nekim detaljima dopunjuju, ali suštinski ne mijenjaju, drugi crnogorski istoričari. Ukoliko nekih promjena eventualno i ima, radi se o „retušima“ čiji je cilj da se slika o mitropolitu učini ljepšom, a njena poruka u naznačenom smislu još snažnijom, a ne obrnuto. U principu, to važi i za ostale crnogorske mitropolite – uvijek i svuda. Više je primjera koji to potvrđuju, tj. na kojima bi se moglo uvjerljivo pokazati kako crnogorska istoriografija demonstrira svoju „vještinu“, odnosno „naviku“ da u svim sredstvima i metodama koje crnogorski mitropoliti koriste u borbi za vlast „prepoznaje“ emanate „jedino mogućeg“, s predzankom pozitivnog, dobrog i poželjnog. Oni se srijeću na širokoj skali od, recimo, krajnje interesantnog tumačenja metoda angažovanja mitropolita u oslobodilačkom pokretu čak i onda kada ih nema u bojevima protiv Turaka (kao što je to bio slučaj 1756, 1768, i 1785. godine), preko punog razumijevanja za metod „taktičke prilagodljivosti“ ispoljene u situaciji kada se od protivničkog cara traži dozvola za hirotoniju na prostoru njegove države, a od omrznutog guvernadura preporuku za taj čin, do pune saglasnosti sa mitropolitovim čvrstim stavom prema Francuzima, kojim je „presjekao“ ne samo njihovu nakanu da u Crnu Goru pošalju konzula, nego i „predlog za pravljenje puta kroz Crnu Goru“.(Stanojević i Vasić o toj „epizodi“ pišu: „Sa preporukom trojice istaknutih crnogorskih starješina (Ivana Petrovića, Mojsija Plamenca i Nikole Đuraškovića), arhimandrit Petar se uputio 25. jula 1783. u Beč da dobije dozvolu od cara za posvećenje u Karlovcima. U Trstu se našao s guvernadurom Radonjićem, koji je 29. oktobra 1783. pismeno preporučio arhimandrita Petra mitropolitu Putniku da ga posveti za vladiku. Kada je u Beču dobio dozvolu za posvećenje, arhimandrit se uputio u Karlovce. Pri dolasku u Karlovce, desila se Petru nesreća: ispao je iz kola i slomio ruku. Zbog toga je duže vremena morao provesti u postelji. Svečani čin posvećenja arhimandrita Petra za vladiku obavljen je 13. oktobra 1784.godine“/Istorija Crne Gore, knj. III, tom I, Titograd 1975, str. 415-416).

• Za tim primjerom ne zaostaje ni onaj kada mitropolit Petar,ne konsultujući nikoga, odbija prijedlog austrijskog genrala Bradija, komandanta Boke, da Crna Gora i Austija urede „na neki način pitanje kriminaliteta zakonskim putem“, pravdajući se time „da se on na to ne može nikako obavezati, pošto se sav njegov upliv svodi na kletve kojima drži Crnogorce koji su tako slobodni i nezavisni da ne žele da imaju ni sudija ni sudova“.

Bečka konvencija

• Priča o propalom „bečkom izletu“ crnogoske delegacije 1779. godine, prema onome što o njoj nude crnogorski istoriografski spisi, govori ne samo o nevjerovatno lakoj i brzoj prilagodljivosti arhimandrita Petra bitno različitim situacijama nego i spremnosti te istoriografije same da u svakoj prilici odradi svoj krucijalni zadatak – generalno zaštiti sve mitropolite od odgovornosti za bilo koji njihov postupak. To se, uz već pominjanu amnestiju arhimandrita Petra za njegovo nikad objašnjeno odricanje protiv svega što je prihvatio potpisivanjem „bečke konvencije“, osobito odnosi i na postupak mitropolita Arsenija Plemenca i mitropolita Save, koji u vrijeme dok se zvanična crnogorska delegacija predvođena guvernadurom još nalazi u Beču, šalju tamo drugu delegaciju sa svojom ponudom austrijskom dvoru za uspostavljanje pokroviteljstva Austrije nad Crnom Gorom. Od svih istoričara koji se bave prvim aspektom ovog pitanja, Branko Pavićević, čini se, daje najkraće, a ujedno i najpreciznije objašnjenje o kakvoj delegaciji je riječ i koja je svrha njenog putovanja u Beč. On kaže: „Još prije povratka Radonjićevog izaslanstva u Crnu Goru, u Beč su upućeni novi poslanici. Njih su sačinjavali: vojvoda Mihailo Plamenac, knez Đorđije Plamenac, 'kapetan' Stefan Knežević i 'serdar' David Radanović. Punomoćje su in potpisali: 'mitropolit crnogorski, skenderijski i primorski' Arsenije Plamenac, serdar Mojsije Plamenac, serdar Jovan Đurašković i vojvoda Stijepo Martinović, a upućeno je na ruke saregentu Marije Terezije – Josifu II. Iz teksta se teško može zaključiti bilo što o stvarnom povodu slanja delegacije.
• Sadržaj dokumenta koji je druga crnogorska delegacija predala austrijskoj vladi najpreciznije prenosi Dušan Lekić. On to čini i na najjednostavniji način, prepričavanjem izvještaja o dolasku u Beč druge crnogoske delegacije, što ga je austrijski kancelar podnio svom caru. Lekić piše: „Evo kratkog izvještaja iz memoara od 9. jula 1779. koji sadrži predloge druge delegacije: Pošto Mletačka Republika nema nikakvog uticaja na uzvišenu Portu, a kako ih je Rusija napustila, Crnogorci su došli na pomisao da traže zaštitu jedne evropske velesile. Oni traže zaštitu Austrije, tim prije što je njihova privrženost prema prvoj sili već bila dokazana organizovanjem jednog dobrovoljnog korpusa. Onda su im narod i glavari dali ovlašćenje i čak naređenje da odmah dođu u Beč, da bi najavili kako narod želi da se stavi pod zaštitu Njegovog Veličanstva i da je spreman da primi u svoju zemlju austrijsku vojsku i jednog komandanta. Kao dokaz njihove apslolutne poslušnosti, oni citiraju primjer Šćepana Malog, koga im je ruski dvor nametnuo prije nekoliko godina. Zatim najavljuju da ne odobravaju pretjerane Radonjićeve uslove i tvrde da se narod ne slaže s njima.
• Najpreciznije ocjene o razlikama između „konvencije“ što ju je bečkoj vladi predala Radonjićeva delegacija i ponude bečkoj vladi u predstavci druge crnogorske delegacije daju Dušan Vuksan i Branko Pavićević. Vuksan kaže: „Vidi se velika razlika između njihove molbe i one, koju je nedavno podnio guvernadur Radonjić. Jer, dok je guvernadur tražio da Crna Gora ostane nezavisna država sa svojom vojskom i svojim glavarima i dok je takvoj nezavisnoj državi tražio zaštitu, dotle ovi delegati pristaju na neograničenu vladavinu caričinu“(Dušan D. Vuksan: Op. cit., str. 13). Pavićevićeva ocjena glasi: „Dok je prethodna delegacija vodila časne pregovore s bečkom vladom, Plamenčevi izaslanici nijesu držali do dostojanstva, želeći da interese zemlje stave 'posve u ruke Austrije'.

Slučaj "Dolči" ( Ili, kako oprati ruke u cilju viših interesa Rusije)

• Kada je rijec o „slučaju Dolći“, ,riječ o suđenju mitropolitovom sekretaru Franju Dolćiju, optuženom za navodnu saradnju sa francuskom obavještajnom službom protiv interesa Crne Gore, o čijim nekim bitnim implikacijama Branko Pavićević kaže sljedeće: „Crnogorsko-ruski politički sukob 1803-1804. bio je događaj koji je (na početku) označio zadivljujući uzlet političke misli Crnogoraca. Događaj mirne duše možemo svrstati u najblistavije stranice poltičke povjesti balkanskih Slovena. Na kraju je, poslije čudnog obrta povjesnih okolnosti, taj isti događaj bacio crnogorski narod u politički ponor i nanio mu takav moralni udarac, od koga se bilo teško oporaviti, pa je L. Tomanović bio prinuđen da kaže da on predstavlja 'mračnu mrlju u istoriji Crne Gore' i to baš na onoj njenoj stranici koju obilježava 'čista i uzvišena ličnosti vladike Petra I“(Branko Pavićević: Petar I Petrović Njegoš, str. 252).-“U ovoj aferi Dolći nije bio uopšte ništa kriv, jer on nije vodio prepisku s Francuzima, već lično vladika“!(Dušan D. Vuksan: Op. cit., str. 138). „Dolći bez sumnje nije bio ničiji plaćenik; sve što je radio radio je iz ličnih pobuda i jedino u namjeri da koristi narodu, kome služi. Videći da Rusija 'pokroviteljstvuje' Crnu Goru samo praznim riječima, da je po savezničkom ratu ostavlja na milost i nemilost Turcima i da je specijalnog emisara poslala da dođe glave vladici, kome je on odano služio, onda nije čudo ako bi Dolći savjetovao vladiku, da skrene pravac crnogorske politike na drugu stranu. Sam razvoj događaja tome je pogodovao – Napoleon je postao komšija Crne Gore“. Štoviše, „blagodareći Dolćiju, vladika je promijenio mišljenje o suštini zbivanja u Francuskoj poslije velike revolucije, i vjerovatno po njegovim sugestijama, pokušao da uspostavi političke veze s Napoleonovom Francuskom“(Branko Pavićević: Sazdanje crnogorske nacionalne države, str. 60).

-“Na procesu je suđeno vladici Petru I Petroviću Njegošu, a na optuženičkoj klupi se nalazio njegov lični sekretar – Franjo Dolći“(Branko Pavićević: Petar I Petrovć Njegoš, str. 251). „Vladika se u ovom procesu ne vidi, on čak nije ni u Stanjevićima, gdje obično provodi zimu, već na Skadarskom Jezeru. O čitavoj ovoj aferi nije sačuvano ni jednoga slova, sem presuda“(Dušan D. Vuksan: Op. cit., str. 139). -“I tužilac i isljednik i presuditelj biće mu jedino Mazurevski. Kao čistu fasadu imao je iza sebe Sudsko vijeće Crngoraca od 18 članova na spisku. Od njih je samo sedmorica prisustvovala sudskom procesu, uz veliku porotu od 40 nepismenih seljaka, od kojih ni jedan po imenu nije poznat“(Dragoje Živković: Op. cit., str.321). Dušan Vuksan na istu temu piše: „Treba napomenti i to, da je sud, koji je sudio Dolćiju, bio nezakonito sastavljen. Sudsko odjeljenje praviteljstva sačinjavalo je 18 sudija i niko drugi osim njih nije mogao suditi Dolćiju. Međutim od ovih 18 sudija prisustvovalo ih je suđenju samo 7, a ostali članovi suda bili su četrdeset nepismenih seljaka, koji se u skoro pedeset godina vladičine vlade ne spominju nigdje ni jednom riječi“/Dušan D. Vuksan: Op. cit., str. 139). -Epilog: Dolći je osuđen na smrt, ali je sud smrtnu kaznu „ovome izdajniku“ preinačio „na vječno njegovo u tamnici zatvorenje, gdje imade stojati okovan po nogama i rukama, ili dokle primimo odgovor od visokoslavnoga protektora Gosudara Imperatora Sverosijskoga“(Dolći je umro u tamnici 27. aprila 1805. „Po jednoj legendi bio je otrovan, po drugoj zadavljen, po trećoj živ uzidan, a po četvrtoj sam se objesio“/Dušan D. Vuksan: str. 140). Mitropolit Petar I je 20. januara 1805. dobio carevu gramatu u kojoj se kaže da su u Petrogradu uvjereni da u vladanju kako njegovom, tako i svih članova crnogorskog praviteljstva mogu prepoznati samo „primjere nepokolebljive privrženosti i predanosti njihove k ruskoj imperiji“.(Pavićevć povodom „slučaja Dolći“ piše kako o jakobinskom duhu, čiji je prodor u Crnu Goru trebalo spriječiti, tako i o pravoslavnom fundamentalizmu ruskog carizma, a ne samo svemoćnog ruskog imperatora. On kaže: „Na procesu Dolćiju suđen je i osuđen duh progresivne Evrope. Trebalo je eliminisati mogućnost da jakobinski duh prodre u svijet naroda jedne državice iznikle iz teškog oslobodilačkog rata. Ta zemlja slobode nije imala snagu da se do kraja istrgne iz sjenke pravoslavnog fundamentalizma ruskog carizma“-Branko Pavićević: Sazdanje crnogorske nacionalne države, str. 61). Ovakvom zaključku se, suštinski gledano, nema što dodati. Ipak, to ne znači da priča iz koje je izveden nije uskraćena za obajašnjenje stvarnih uzroka „tragičnog aspekta ovih istorijskih zbivanja“, koja su Crnu Goru, ne bez krivice i odgovornosti njenih kormilara, gurnula ne samo u „politički ponor“ nego i na sam rub svekolikog evropskog povijesnog zbivanja. Naprotiv, pokazujući da je, kad su u pitanju prelati-“gospodari“, spremna samo na to da slavi i veliča njihovu mudrost i državotvornost, hrabrost i odlučnost, crnogorska istoriografija neće da prihvati da i za njih važi princip po kome brod i kapetan dijele istu sudbinu.

• I neće crnogorska povjesn nauka da kaže da, uprkos svim mjerama pritiska „kojima je ruski dvor iznudio pravo Mazurevskom da sam započne i dovrši jedan nebulozni sudski postupak nad nevinim čovjekom koji je predano služio interesima crnogorske države i bio vrlo blizak i povjerljiv saradnik Petra I“, bez iznutra podignute rampe i datog mu prava da se ponaša kao gospodar, Mazurevski ne bi ako lako ušao u Crnu Gori i radio u njoj što mu je volja, kao što to nije mogla ni Otomanska imperija, sa svojom vojnom silom, ni Francuska, sa svojim „duhom progresivne Evrope“.
• I neće crnogorska povjesnica da kaže da je prelat-“gospodar“, dozvoljavajući da mu „ruski izaslanici uređuju državu i „kroje pravdu“ u njoj po svojim zakonima, preuzeo na sebe, htio to ili ne, i svu odgovornost za ishod tog procesa i njegove posljedice.
• I neće da kaže da se u „slučaju Dolći“ ne radi ni o „nebuloznom sudskom procesu“, ni o „sudskoj lakrdiji“, već o ciničnoj demonstraciji moći nekoga kome je onaj što o „svemu odlučuje“ i kojega „svi slušaju“ dozvolio da u Crnoj Gori, u ime njene tobožnje slobode i njene tobožnje nezavisnosti, stranac sudi njenim građanima po stranim zakonima i uopšte radi što hoće i kako hoće.
• I neće ništa da kaže o etičkoj i političkoj strani sredstava i metoda „vladavine“ „vladara“, koji po cijenu žrtvovanja mogućnosti „da jakobinskih duh prodre u svijest naroda jedne državice iznikle iz teškog oslobodilačkog rata“ - spasava sebe i otvara put „državotvorcima“ koji će tom narodu ponuditi koncept organzacije centralne vlasti u zemlji saglasan „političko-strateškim antinapoleonovskim koncepcijama ruskog kabineta“(Branko Pavićević: Sazdanje crnogorske nacionalne države, str. 61).
• I neće da kaže crnogorska istoriografija da bi se o popuštanju ruske carske vlade pred odlučnim otporom Crnogoraca moglo govoriti samo u slučaju da su Crnogorci odbranili svog mitropolita i njegovog sekretara Dolćija, ne dozvolivši da im Rusi sude i presuđuju, i ne prihvatajući više da se usred Cetinja poput pokajnika zaklinju nad carskim gramatama na trajnu vjernost „velikom pokrovitelju“.
• I neće da kažu crnogorski povjesničari da su „crnogorski vladar i njegovo praviteljstvo“ popustili, ali ne radi spasa svog ponosa i prava da samostalno odlučuju o svojoj sudbini, već da bi pod neprikosnovenom ruskom kontrolom zadržali svoje pozicije, jer jakobinski duh progresivne Evrope ne korespondira ni sa vlašću prelata, ni sa ruskim projektom „odbrane“ Crne Gore od „spoljnih pošasti“.
• I neće da kažu pisci crnogorske istorije da boravak „vladara“ na jednom kraju zemlje, ma kolika ona bila, u vrijeme dok mu na drugom kraju zemlje stranci sude ličnom prijatelju i državnom sekretaru, može da bude „taktički mudar“, ali nije državnički, jer tim činom, nezavisno od količine „duševnih bolova“ koji ga u tom trenutku razdiru, priznaje da mu je država protektorat, a on tuđi namjesnik.

Priče o mitropolitu kao istodobno “političkom šefu, diplomati, vojniku i svešteniku”, odnosno priče da je, na primjer, nakon odluke predstavnika triju nahija da mitropolitu Petru I daju “punu vlast”, svako protivljenje njegovoj politici bilo uzaludno, budući da je mitropolit “već bio zadobio i ostvario apsolutni politički uticaj u zemlji i njegovu vlast i uticaj niko nije mogao dovesti u pitanje” mogu da imaju, ili imaju i konotacije suprotne namjeri onih koji ih pričaju (Branko Pavićević: Sazdanje crnogorske nacionalne države, str. 44. Sličnu ocjenu nudi i “separat” Crna Gora i Crnogorci, u kome na tu temu piše kako je mitropolit Petar I bio “izvanredan poznavalac psihologije naroda, pa je uspio da zavede red u narodu za koji je i sam, u jednom pismu kotorskom providuru 1796. govorio da se 'bez sablje i konopca ne može nagnati na dobri put' /(Crna Gora i Crnogorci, str.188/). Svakako, nije riječ samo o tome:

• da se, bez osobitih teškoća, može dokazati da takve priče nose u sebi nepotrebna pretjerivanja koja, htjelo se to ili ne, bacaju izvjesnu sjenku na inače veoma zaslužne ličnosti, odnosno odluke, poput one iz 1797, godine koje su, makar u trenutku njihovog usvajanja, bile itekako relevantne za te ličnosti i njihovu poziciju, jednako u zemlji kao i prema inostranim faktorima;
• da se, bez rizika od toga da će se ogriješiti, može reći da nije bez izvjesne etičke, odnosno političke težine činjenica da se, s jedne strane, pomenuta "odluka" predstavnika triju nahija, temelji na izvjesnom, ne baš malom, “prepravljanju” crnogorske povjesti ,makar u dijelu gdje govori o tome koji je Crnojević mitropolitima “ostavio vlast u nasljeđe”, ida, s druge, mitropolit Petar I nije našao za shodno da, ako ne zbog te istorije (koju i sam piše), a ono zbog sebe sama, na tu “prepravku” reaguje;
• da se takvo pisanje, vjerovatno suprotno želji onih koji ga njeguju, nalazi na granici neke vrste novog mitomanstva, kojim se u ime očuvanja pijeteta prema zamišljenoj veličini sopstvene povjesti i onih koji su je stvarali, sprječava uvid u stvarne događaje, a time i izvlačenje iz njih odgovarajućeg nauka.

(Riječ je i o afirmaciji u svemu tome svojevrsnog paralogističkog zaključivanja, kojim se novo mitomanstvo, upravo time što i dalje drži u opticaju krivu sliku o stvarnim događanjima i njihovim akterima u društvenoj (osobito političkoj) prošlosti Crne Gore, najviše obija o glavu upravo onima koji se njegovim posredstvom veličaju.

• Tako, tvrditi, na primjer, da su čelnici Cetinjske mitropolije još od vremena Crnojevića neupitni “gospodari crnogorski”, jednako suvereni u svjetovnim kao i u vjerskim pitanjima, s jasnim političkim vizijama i vlašću koju niko ne može ugroziti, znači ne samo prenaglađeno “valorizovati” njihovu svakako veliku ulogu u pokretanju i usmjeravanju vjakovne oslobodilačke borbe crnogorskog naroda (jer, ponešto su u tom pogledu radili i oni koji su se nalazili u zemlji u vrijeme dok su mitropoliti kraće ili duže boravili u inostranstvu), nego i “adresovati” na njih svekoliko odgovornost za mnoge krupne promašaje, zastoje i kašnjenja u crnogorskom istorijskom kretanju (a nijesu samo oni bili krivi za to).
• Ili, Konstatacija, sadržana u “separatu” Crna Gora i Crnogorci, da većina crnogorskih glavara više voli saradnju s Mlecima nego s Austrijom, radi čega su i pristali da Crna Gora 1717. godine ugovorom bude “stavljena pod zaštitom Republike”, te da je mitropolit Danilo i u takvim okolnostima “zadržao rukovodeću ulogu u zemlji”, ne samo da mitropolite Petroviće predstavlja kao ličnosti spremne na sizerenstvo nekom izvan “svojeg” slovensko-pravoslavnog korpusa, nego i sa guvernadura Radonjića skida hipoteku “mletačkog sluganstva”.
• Ili, još konkretnije, tvrdnja da je mitropolit Petar I,nakon pomenute “istorijske odluke” predstavnika triju crnogorskih nahija, “zadobio i ostvario apsolutni politički uticaj u zemlji i njegovu vlast i uticaj niko nije mogao dovesti u pitanje”, otvara put ka najmanje tri, koliko logički neizbježna, toliko i politički veoma “neugodna” zaključka: od kojih bi jedan bio,da su sva kasnija dramatična zbivanja u Crnoj Gori (povodom “slučaja Dolći”, kada se nakon velikog “ne” ruskom diktatu, ipak dozvoljava da mitropolitovom sekretaru, u njegovoj zemlji, sude ruski građani, po ruskim zakonima, a mitropolit sve to skrušeno prihvata; povodom smjenjivanja i ponovnog vraćanja na funkciju guvernadura Vuka Radonjića; povodom pokušaja da se preseljavanjima Crnogoraca u Rusiju riješe njihova elementarna egzistencijalna pitanja, što ako se realizuje prijeti da zemlju ostavi bez “biološke supstance”, i mnogo drugog), bila samo dio nekog ne baš najsrećnijeg političkog projekta koji je i pravljen i realizovan uz odobrenje “crnogorskog vrha”.

• Inače, jedini pokušaj da se mitropolti „uvedu“ u sistem javne vlasti i time se steknu uslovi za opozicionarstvo takvoj njihovoj poziciji, ili načinu obavljanja poslova koji se nalaze u njenom portfoliju, bio je onaj iz 1807. godine u vezi sa osnivanjem „saveno-serbskog carstva“. Riječ je o projektu da se stvari „carstvo“ koje bi činile Crna Gora (sa gradovima Podgoricom, Spužom i Žabljakom), Boka Kotorska, Hercegovina, dio Dalmacije i Dubrovnik, čije se autorstvo pripisuje mitropolitu Petru I, za kojega se u „Istoriji Crne Gore“, „kaže, da je bio „prvi crnogorski vladika koji je najdublje pronikao u politički život svoje zemlje“ i nije se „zanosio krupnim planovima, ali je sa izvanrednom vidovitošću sagledavao tendencije istorijskog kretanja“(Str.398).
• Po tom projektu mitropolit za sebe predviđa da bude viceprezident „carstva“ (kojim bi upravljao „neko od rođenih Rusa“), a na tu funkciju bi bio imenovan od ruske vlade, kao „crnogorski mitropolit, koji uživa narodno povjerenje, uvažavanje i ljubav i po primjeru mitropolita karlovačkog, u Mađarskoj, da bude ukrašen titulom savjetnika i knjaza ruskog“(Crnogorski zakonici 1796-1916, knj. I, str. 53). O sudbini ove, kako je Đoko Pejović ocjenjuje, ipak „nešto smjelije zamisli“, koja je nastala „vjerovatno ne bez podsticaja sa strane“, Branko Pavićević iznosi dva suda. Jednom kaže da je „ovaj značajni projekat“ mitropolit „uputio po arhimandritu Simonu Ivkoviću na uvid i usvajanje ruskom ministru inostranih poslova“, te da je „ruski ministar inostranih poslova Budberg“, pošto je projekat „ocijenio kao veoma značajan politički dokumenat“, sastavio „odgovarajuće referate za Aleksandra I i carsku vladu“. Drugi put, očigledno na osnovu nekih novih saznanja, Pavićević kaže: „Po nekim indicijama dalo bi se zaključiti da Budberg nije bio mnogo oduševljen vladičinim projektom“.
• Bilo kako bilo, izilazi da je mitropolitov projekat da, pod ruskim pokroviteljstvom, stvori državnu zajednicu u kojoj će imati vlast bez obaveze da je s nekim u Crnoj Gori dijeli – što bi ujedno trebalo da znači da guvernaduri (izgleda da nijesu bili ni predviđeni da ih bude u želji da u vladike vladaju "samovlašćem", jer se u ovom dokumentu nigdje ne pominju) u toj konstelaciji mogu biti samo opozicija – ostao na nivou njegove puke želje.

Priznanje da je sve činjeno u ime Rusije još "iz drevnih vremena i zbog takvog rukovođenja mitropolita iz njegove obitelji Petrovića, narod doveden do svoje najveće nesreće"

Kada je nakon još jedne „iznevjerene nade“, u konkretnom slučaju one o ujedinjenju Crne Gore i Boke, postao svjestan svojih grešaka i promašaja, mitropolit je u pismu ruskom caru od 8. oktobra 1814. godine, napisao, uz ostalo, i ovo: „Crnogorski narod, čuvši iz najvišeg rješenja Vašeg Imperatorskog Veličanstva da je susjedna nam Bokeljska provincija ustupljena Austriji, izgubio je svu nadu koju je iz drevnih vremena polagao na Rusiju i okrivljuje mene za svoju nesreću zbog toga što je od 1711. pod mojim prethodnicima, mitropolitima iz moje porodice Petrovića, Danila, Save i Vasilija, kao i od mene samog uvijek bio upućivan na nepokolebljivu predanost Rusiji, i što je zbog takvog našeg rukovođenja često stradao i sada do svoje najveće nesreće doveden. Ja sam navuka na sebe i na cio narod srdžbu susjednih država, a naročito Austrije, jedino zbog moje iskrene privrženosti Rusiji, od koje me nijesu mogli otrgnuti ni zlato, ni srebro, niti strašne promjene evropskih odnosa“(Dušan Lekić: Op. cit., str. 294).

• Povodom neuspjelog francuskog pokušaja da svoje odnose sa Crnom Gorom izdigne na rang oficijelnog diplomaskog saobraćaja nije radilo ni o kakvoj slučajnoj lošoj procjeni, u principu nepogrješivog mitropolita, nego o njegovom dobro promišljenom, ideološki i etički jasno kodovanom postupku, postarao se da (do)kaže on sam . U svojoj izjavi od 8. IX 1813. godine, u kojoj nastoji da što bolje objasni razloge zbog kojih je bio protiv francuskog prijedloga za uspostavljanje konzulata na Cetinju, mitropolit posebno ističe:

-najprije to da su Francuzi „okaljali svoje ruke u krvi zakonitoga kralja i kraljevske familije i osnovali na temelju bezbožja svoje jakobinsko-framasonsko praviteljstvo“; -zatim to da se među Crnogorcima, na sreću, nije našlo „izdajnikah jakobinskog duha, koji bi im puteve otvorili i čelovođe bili kao što su nalazili na mnogo mjesta za nesreću svojih naroda među kojima su oni izdajnici bili“; -najzad to da se Francuzi „nijesu postidjeli pretpostavljati nama tolike milosti i nagrade od njihovog cara, ako mi njegovo pokroviteljstvo zaištemo i ako njihova konzula među nama prihvatimo misleći da mi kao gorski narod nećemo razumjeti: jer to će reći da sami sebe svojim rukama sindžir na grlo stavimo i da zmiju na naša njedra pustimo“.

• Crnogorska istoriografija je i nakon 200 godina od propalog francuskog pokušaja da svoje odnose sa Crnom Gorom regulira diplomatskim putem, koji je ujedno značio i faktičko priznanje crnogorske države punih sedam decenija prije nego je to učinjeno na Berlinskom kongresu, uvjerena u ispravnost mitropolitovog stanovišta da taj čin nije mogao donijeti ništa drugo „nego jednu mrzost i zlo među narodom crnogorskim brdskim i Francuzima i njihovim susjedima“. I nakon 200 godina čitav taj problem se u crnogorskoj istoriografiji posmatra u okviru filozofeme da mitropolit, koji radi dokazivanja svoje „bezgranične odanosti“ Rusiji uporno opstruira svaku vezu Crne Gore sa Zapadom, samo nastoji „da sačuva svoju zemlju od svakog stranog uticaja i budno pazi na sve što se oko njega zbiva“.(Dušan Lekić:Op.cit., str.235).
• Kod tolike i takve njene svrstanosti uz jedan idejni i teorijski diskurs prirodno je što nijedna druga misao i ideja kod nje nije mogla imati veći status od puke greške ili zablude. To je, uostalom, razlog što se, na primjer, povodom guvernadurovih stavova o svrsishodnosti eventualnog otvaranja francuskog poslanstva na Cetinju, indikativnih već i po tome što među starješinama potpisnicima crnogorske izjave „u sedam tačaka“ o odbijanju francuskog prijedloga nema njegovog imena, u crnogorskoj istoriografiji ne srijeću nikakvi komentari nego se sve „apsolvira“ logofemom po kojoj je on o čitavoj stvari drugačije rasuđivao“(Branko Pavićević: Izabrana djela, tom VI: Studije, rasprave i članci / priredio Marijan Mašo Miljić, Podgorica 2007, str. 293).
• Dakako, razlog za izbjegavanje svake priče o guvernaduru ovim povodom mogla bi da bude i činjenica da bi pred bilo kim i od bilo koga, teško bilo odbraniti „argumente“ koje su mitropolit i njegove pristalice naveli u obrazloženju svoje odluke da odbace francuski prijedlog. Riječ je o „argumentima“ koji se, po navodu Đoka Pejovića, sastoje u tome:

-“da u Crnoj Gori nikad nije bilo konzula ni iz jedne države; -da u zemlji nema ni najosnovnijih uslova (stambenih i drugih) za njegov boravak; -da način, obim i pravci crnogorskog trgovanja sa drugim državama ne zahtijevaju nikakvog stranog predstavnika u zemlji; -da organi upravljanja u Crnoj Gori nijesu toliko razvijeni, da konzulu velike države mogu obezbijediti sve što mu, prema funkciji, odgovara; -da je naimenovani konzul (oficir Tomić) 'čovjek potajni i smutljiv' i da zato ne bi odgovarao interesima održavanja dobrog susjedstva dvije zemlje, niti miru zaključenom između ruskog i francuskog dvora; -da za dolazak konzula iz bilo koje zemlje treba imati saglasnost pokrovitelja, ruskog cara“(Đoko D. Pejović:Op.cit.,str.391).

Vladika kao "glavnokomandujući" (ili kako preuzeti slavu samo za sebe u bitkama na Martinićima i Krusima, a o prethodnim bitkama čitati iz evropskih novina )

Kod nekih autora primijetna je tendencija da sav Radonjićev vojni angažman posmatra kao stvar koju u krajnjoj liniji odobrava, usmjerava, ocjenjuje i dimenzionira mitropolit Petar I.

• Zašto je bitnije i veće predvođenje jednim odjeljkom crnogorskom vojskom koju predvodi Petar I, no dva (drugim i trećim) koje predvodi guvernadur Radonjić, odnosno guvernadur predvodi dva od ukupno četiri odreda, a vladika jednim? Ako se kaže da se guvernadur zajedno s Petrom I Petrovićem našao kao predvodnik,kako se može tada reći da je "glavni predvodnik" Petar I?
• Milorad Medaković je, u svojoj Povjestnici Crne Gore : Crnogorska vojska je na Martinićima, kaže on, bila podijeljena u četiri odjeljka: “Prvi je predvodio sam vladika, obučen u vojničko odijelo i naoružan, s njime pak ostali serdari i vojvode. Drugim i trećim upravljao je guvernadur Radonić s ostalim serdarima i vojvodama. Četvrtim su upravljali ostali glavari”.

Ako je na Krusima crnogorska vojska bila podijeljena u dva krila (prvo predvodi vladika Petar,a drugo predvodi guvernadur Jovan Radonjić,i to vladičino krilo ima preko tri tisuće vojnika, a pod guvernadurovim je malo manje), nije li težu zadaću imao upravo guvernadur(sa malo manje vojske)? Drugo, kako to tada može "značiti" da je crnogorska vojska "pod predvodiletlstvom" vladike Petra?

• Na Krusima, slično: “Crnogorska vojska od predvoditelstvom vladike Petra, guvernadura i ostalije(h) serdara, vojvoda i glavara, bila je podijeljena u dva krila, od kojih je jedno stajalo pod Sađevicom, Vučicom i do Vučjeg Studenca. Drugo krilo stajalo je i imalo svoje položenije pod gorom Busovikom, u selu Krusima, pod predvoditelstvom guvernadura Joka Radonjića. Pod predvoditelstvom vladičinim bilo je preko tri tisuće vojnika, a pod guvernadurovijem malo manje”.
• Dušan Lekić o Radonjićevom učešću u bitkama na Martinićima i Krusima, međutim, kaže da je u prvoj komandovao sa dva od ukupno četiri korpusa”, a da u drugoj “logoruje pod brdom Busovačom, u selu Krusima, sa 3000 ljudi”.
• Đoko Pejović govori, bilo je ono na Martinićima i Krusima, gdje se guvernadur zajedno s Petrom I Petrovićem našao kao predvodnik onih društvenih snaga zainteresovanih “za stvaranje organa javne vlasti”, koje su bile “odlučne da učestvuju u teškim sukobima sa nadmoćnijim neprijateljem i bore se za ostvarivanje zajedničkih interesa bez obzira na proturska raspoloženja u pojedinim plemenima”. “Crnogorci i Brđani – kaže Pejović – imali su na frontu u Martinićima četiri odreda: prvi je predvodio Petar I sa dijelom glavara, drugi i treći guvernadur Jovan Radonjić s nekoliko serdara i vojvoda, a na čelu četrvtog nalazile su se starješine naroda sa većim ratnim iskustvom”. Na Krusima, “prema podacima đakona Aleksija”, koje Pejović apsolutno uvažava,

“učestvovalo je 6.590 Crnogoraca, od kojih je 3.590 bilo pod komandom Petra I, a na čelu drugog odreda od 3.000 ratnika nalazio se guvernadur Radonjić”.

• Dragoje Živković piše o tri učešća Jovana Radonjića u ratnim operacijama, sva tri u kontekstu Mahmud-pašinih napada na Crnu Goru. Generalna Živkovićeva ocjena o angažovanju guvernadura Jovana Radonjića u tim bitkama jeste da se on “kao hrabar i dobar vojnik” visoko kotirao, da je prilikom prvog Mahmud-pašinog pohoda na Crnu Goru bio “vojni starješina u kojega su sve oči uprte” i da se 1796. godine našao “u ulozi vojskovođe koji komanduje polovinom crnogorske vojske na Martinićima i Krusima”.

Nemojte se bojati jer "ISTINA OSLOBAĐA" Junackopleme

Iz knjige GUVERNADURSKO-MITROPOLITSKA KONTROVERZA U CRNOGORSKOJ ISTORIOGRAFIJI" - Dr Radovan Radonjić (akademik Dukljanske Akademije Nauka i Umjetnosti)--109.245.174.70 19:03, 28. siječnja 2010. (CET)

Apsolutno neodrživa i bez ikakvog dokaza izrečena "zamisao" Suradnika koji je ovo napisao

"Od 1765. se nalazio na školovanju u Carskoj Rusiji."

• Nikada nitko nije pronasao niti jedan pisani trag o njegovoj ikakvoj naobrazbi, a osobio u Rusiji. Gdje u Rusiji?

U kojoj ustanovi? Gdje je dokument ili bilo kakav pisani trag o tomu? Molim da se ovo obriše, kako ne bi dovodilo čitalaštvo u zabludu. Ili neka Suradnik objavi vjerodostojan dokument ili bilo kakav pisani trag o naobrazbi.--junackopleme (razgovor) 14:41, 2. ožujka 2010. (CET)

Da li je to neka tajna

• Možemo li dobiti odgovor ili ne možemo? Gdje u kojoj školi u Rusiji (nekakvoj duhovnoj ili nekakvoj gradjanskoj) je bio na školovanju Sv Petar Cetinjski? Čuva li se kakova diploma u cetinjskom arhivu? Po čemu se zna da je bio na školovanju u Rusiji te godine? U čemu je problem, ako sa sigurnošću znate da je bilo tako? Dajte dokaz.

--junackopleme (razgovor) 03:40, 4. ožujka 2010. (CET)

Etnička pripadnost

Ne kapiram što od čoveka pravite da je po etničkoj pripadnosti pripadao crnogorcima, kada se je sam deklerisao da je Sebin i da je kraq Srbije...Čisto falsifikovanje istorije...--Serbianboy (razgovor) 17:00, 23. svibnja 2010. (CEST)