Rudolf Strohal
Rudolf Strohal (Lokve, 5. travnja 1856. – Zagreb, 21. ožujka 1936.), hrvatski jezikoslovac
Otac mu je bio predstojnik malovodskoga (lokvarskoga) područja u gradnji Lujzinske ceste. Strohal je završio pučku školu u rodnom mjestu (prva tri razreda). Četvrti je razred pučke škole, kao i gimnaziju završio u Rijeci i 1874. godine upisao Filozofski fakultet u Zagrebu. 1880. godine položio je ispit za srednjoškolskoga učitelja, 1883. podijeljen mu je naslov profesora, a nakon toga predavao je hrvatski jezik u Osijeku, Rijeci, Rakovcu (Gimnazija u Karlovcu) i Bjelovaru. Od 1892. do 1895. bio je ravnatelj "kr. male realke" u Bjelovaru, a od 1895. do 1908. bio je ravnatelj "kr. velike realne gimnazije" u Rakovcu. Premda je dobivao povoljne ocjene u službi, prijevremeno je umirovljen 1908., nakon čega se preselio u Zagreb gdje je djelovao do svoje smrti.
Posvetio se izučavanju jezika, a kao veliki štovatelj materinske riječi sakupljao je pojedinosti u (osobito goranskim) govorima. Napravio je gramatiku delničkoga jezika, sakupljao i izdao knjigu narodnih pripovijedaka na delničkom, karlovačkom i lokvarskom govoru 1899. godine. Za njegove zasluge za znanost izabrala ga je 1901. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu za dopisnog člana.
Strohal je ostavio svestran književni opus koji obuhvaća preko 350 bibliografskih jedinica. Napisao je preko dvadeset stručnih književnih djela, u koje se ubrajaju proučavanje osobina mnogih goranskih i primorskih govora i glagoljice, kao i opise mjesta i narodnih običaja širom Hrvatske. Izdao je desetak djela u kojima je obradio stare hrvatske spomenike, od Bašćanske ploče i Vinodolskog zakonika do raznih mirakula, apokrifnih priča i legendi. Među njima se ističe monografija "Hrvatska glagolska knjiga" iz 1915. godine. Za njegov rad na proučavanju glagoljskih spomenika i isprava izabrala ga je 1912. Staroslavenska akademija na Krku za svojega člana. Pisao je i za potrebe škole – gramatiku, čitanke i kritike književnih i stručnih djela, a radio je i na beletristici i prevođenju iste.
Vrlo mu je značajno djelo "Grad Karlovac opisan i orisan", prvi puta objavljeno 1906., a dvaput izdano kao pretisak (1992. i 2006.). Drugo njegovo vrlo značajno djelo je putopis "Uz Lujzinsku cestu", prvi puta objavljeno 1935., izdano jednom kao novo izdanje 1993., a drugi put kao pretisak 2005. U tom je djelu sakupio detalje iz 1803. godine - vremena gradnje te ceste. Cesta se prati od njenoga početka, prikazujući kako povezuje naselja, čija se nastajanja, razvoj i karakteristike također opisuju. U toj knjizi također navodi da su Lokvarci do turskih provala govorili čakavskih narječjem, a nakon miješanja pučanstva u 17. stoljeću u Lokve prodire kajkavsko narječje, osobito iz čabarskoga kraja. 18. stoljeće Strohal navodi kao vrijeme kada Lokvarci preuzimaju kajkavsko narječje u potpunosti, pa takvim govore i u njegovo doba (1856. – 1936.).
Rudolf Strohal umro je 1936. godine, no ostaje činjenica da je cijelog svog života zavičaj nosio u srcu, a i pokušao ga sačuvati za nove naraštaje sakupljajući starine u pjesmi i prozi, običajima, zapisima o doseljavanju, prezimenima i obiteljima.
Literatura[uredi | uredi kôd]
Rudolf Strohal i njegovo djelo - Zbornik referata sa znanstvenog skupa povodom 150. obljetnice rođenja, 70. obljetnice smrti i 100. obljetnice njegove monografije "Grad Karlovac opisan i orisan" (1906.), Karlovac, 20. listopada 2006., "Svjetlo" - časopis za kulturu, umjetnost i društvena zbivanja, Karovac 2006., br. 3-4.