Sacrosanctum Concilium

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Sacrosanctum Concilium (hrvatski: Sveti koncil) jedan je od najvažnijih tekstova Drugog vatikanskog sabora.

Ova konstitucija odnosi se na moderne liturgijske pokreta 20. stoljeća. Postala je temelj postkoncilske liturgijske reforme, posebice liturgije na narodnom jeziku i aktivnog sudjelovanja vjernika. Usredotočena je na razumijevanje važnosti liturgije u životu čovjeka i Crkve, obrazovanju, svećenstva i laika, te na medijsko praćenje u masovnim medijima. U tu svrhu predlaže se revizija liturgijskih knjiga (npr. misala), naglasak je na ravnopravnosti naroda u liturgiji, veći naglasak na riječi (propovijedi), jasnoći i jednostavnosti liturgije, sposobnosti da se prilagodi lokalnoj kulturi i običajima.

Isus je izvor liturgije i nazočan je u Euharistiji osobno i bitno. Neki dijelovi liturgije ustanovljeni su od Boga i nepromjenljivi su, a neki od Crkve, promjenljivi. Sveto Pismo zauzima središnje mjesto u liturgiji. Latinski jezik i dalje ostaje u uporabi, a može se uvoditi i narodni jezik. Za bilo kakvu promjenu u liturgiji potrebno je tražiti odobrenje Svete Stolice.[1]

Opširni komentar o ovoj Konstituciji o liturgiji napisao je 1985. godine poznati hrvatski liturgičar Martin Josip Kirigin.[2]

Poglavlja[uredi VE | uredi]

Ova konstitucija o Crkvi izložena je u sedam poglavlja:

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. http://www.cbismo.com/index.php?mod=vijest&vijest=1159 Preuzeto 13. siječnja 2015.
  2. Marin Škarica: In memoriam Martinu Kiriginu (1908.-2001.), Crkva u svijetu 36 (2001), br. 4, str. 462-487

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]