Spaljivanje knjiga
Spaljivanje knjiga, odnosno biblioklazam ili libricid je naziv za namjernu aktivnost, često ceremonijalne prirode, koja za svrhu ima uništavanje knjiga. Može podrazumijevati i uništavanje drugih medija za prijenos informacija kao što su gramofonske ploče, filmovi, magnetoskopske vrpce i CD-ovi. Razlozi za takvu aktivnost su obično religijske, političke ili ideološke prirode i njima se obično nastoje trajno ukloniti sadržaji koji se smatraju uvredljivima ili neprihvatljivima, odnosno na spektakularni način izraziti neslaganje s u njima prezentiranim idejama.
Spaljivanje knjiga je kroz povijest predstavljalo najekstremniji oblik cenzure i u modernom svijetu se obično vezuje uz autoritarne režime i institucije, pri čemu se kao jedan od najstarijih primjera navodi Kina pod vlašću prvog cara Qi Shi Huanga, koji je u 3. st. pr. Kr. naredio spaljivanje knjiga i pokapanje učenjaka. Zahvaljujući spaljivanju knjiga brojna književna djela i neprocjenjivi izvori povijestnih podataka trajno su izgubljena. U 20. st. postala su poznata nacistička spaljivanja knjiga te javna spaljivanja Beatlesovih ploča u SAD 1960-ih nakon što je dio tamošnjih kršćana njihovu izjavu "da su popularniji od Krista" shvatio kao blasfemiju.
Spaljivanje knjiga kao dio velikosrpske agresije[uredi | uredi kôd]
Spaljivanje hrvatskih knjiga bio je dio velikosrpske agresije na hrvatsku baštinu. Hrvatske su knjige spaljivane još za vrijeme Jugoslavije, kad su uništavani romani nepoćudnih hrvatskih pisaca i pravopisi nepodobnih pravopisaca (pa su hrvatski autori jedva uspjeli sačuvati jedan primjerak te ga prokrijumčariti u London gdje su ga objavili). Libricidna aktivnost prikrivana je preskakivanjem obrednosti spaljivanja, pa su knjige uništavane na drugi način: razvaljivane još u slogu u tiskarama ili su otpremljene u stari papir, odnosno završile su u pulpi kao reciklirani materijal.
Ta se je praksa uništavanja knjiga nastavila za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH. Tako su u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini spaljivanja knjiga posljednji put su zabilježena 1990-ih kada su tijekom Velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH riznice znanja bile omiljeni cilj topničkih napada Jugoslavenske narodne armije. Među ciljevima napada bila je
- Nacionalna biblioteka u Sarajevu u kojoj se je nalazilo pored milijuna knjiga, rukopisa i cijele zbirke jedinstvenih povijesnih dokumenta.
- u Osijeku je gorjela biblioteka Slavonica.
- u Dubrovniku je jedno od prvih ciljeva zločinačkih napada bio Međunarodni sveučilišni centar IUC i njegova biblioteka
Sustavno uništavanje biblioteka tijekom velikosrpske agresije bio je sastavni dio strategije koju je provodila Jugoslavenska armija i brojne njoj pridružene srpske paravojne skupine.[nedostaje izvor] Uništavanje arhiva i spomenika kulture bio je sastavni dio provedbe "etničkog čišćenja".