Sporazum o pitanjima sukcesije bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije

Izvor: Wikipedija
Zemlje potpisnice:      Savezna Republika Jugoslavija,      Hrvatska,      Republika Makedonija,      Bosna i Hercegovina,      Slovenija.

Sporazum o pitanjima sukcesije bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije je međunarodni ugovor o zajedničkoj dijeljenoj sukcesiji Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije postignut od strane njezinih bivših sastavnih republika, a danas nezavisnih država sljednica.

Sporazum je postignut 2001. godine, po okončanju ratova na području bivše Jugoslavije i nakon dugotrajnih pregovora koje je pomagala međunarodna zajednica. Sporazumom je utvrđeno kako postoji pet suverenih ravnopravnih država sljednica SFR Jugoslavije (Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Republika Makedonija - danas Sjeverna Makedonija - i Savezna Republika Jugoslavija - danas Srbija dogovorom Srbije i Crne Gore).[1] Sporazum je stupio na snagu 2. lipnja 2004. godine kada ga je i posljednja od država sljednica (Hrvatska) ratificirala.[2][1] Za razliku od nekih drugih slučajeva u kojima bi samo jedna država u cijelosti naslijedila pravnu osobnost prijašnje države (na primjer Rusija u slučaju Sovjetskog Saveza ili Srbija u slučaju Srbije i Crne Gore), više novih nezavisnih država izravno je sudjelovalo u državnoj sukcesiji SFR Jugoslavije. Iz istog razloga niti jedna od njih nije automatski i u potpunosti naslijedila međunarodnu pravnu osobnost prethodne države ili automatski nasljijedila članstvo u međunarodnim organizacijama ili ugovorima.

Sporazum o sukcesiji je potpisan kao okvirni sporazum koji tako uključuje i niz priloga o diplomatskim i konzularnim nekretninama, financijskoj imovini i obvezama, arhivima, mirovinama, drugim pravima, interesima i obvezama, kao i privatnim nekretninama i stečenim pravima.[3] 2021. godine, primjena Sporazuma ostaje još uvijek nepotpuna s znatnim razlikama u svakoj domeni i s posebnim izazovima u restituciji prava na nekretnine u drugim republikama za privatne tvrtke i pojedince. Taj izazov osobito je izražen u slučaju restitucije prava na privatno vlasništvo u Hrvatskoj.[2]

Kontekst[uredi | uredi kôd]

Dok su Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina te Republika Makedonija tumačile raspad Jugoslavije kao definitivno urušavanje prijašnje federacije, novoosnovana Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) tvrdila je kako je upravo ona jedina pravna nasljednica SFR Jugoslavije. Savezna Republika Jugoslavija tako je polagala pravo na imovinu, kao i automatsko članstvo u međunarodnim organizacijama i ugovorima bivše SFR Jugoslavije.[4] Badinterova komisija osnovana je 27. kolovoza 1991. godine kako bi pružila formalnu platformu za pregovore među jugoslavenskim republikama o ovom i drugim pitanjima. Komisija je 29. studenog 1991. iznijela mišljenje kako je SFR Jugoslavija u procesu raspada, otvarajući put za priznavanje novih država.[5] Komisija je primila Jedinstvenu inventuru imovine i obveza SFRJ na dan 31. prosinca 1990. godine, koja je potvrđena 1993. godine, ali je odbačena od strane Srbije i Crne Gore nakon smjene Milana Panića.[4] Još ranije, 12. veljače 1992. godine, Srbija i Crna Gora su se složile formirati novu federaciju, a 27. travnja 1992. godine proglasile su osnivanje Savezne Republike Jugoslavije kao izravan nastavak ranije jugoslavenske države polažući pravo na puni pravni subjektivitet bivše SFR Jugoslavije. Ovu interpretaciju odbacile su Europska zajednica i Sjedinjene Američke Države. Odbačeni su i svi kasniji zahtjevi za sukcesiju državne imovine koji su dolazili od strane entiteta ispod razine jugoslavenskih republika (Federacija Bosne i Hercegovine, Republika Srpska ili Republika Srpska Krajina).[5]

U svjetlu ovih neslaganja, pregovori o sukcesiji su nastavljeni tek 1995. godine. 22. studenog 1995. godine Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda usvojilo je Rezoluciju 1022 kojom se pozdravljaju napori za postizanje suglasnog sporazuma o državnom nasljeđivanju koji će omogućiti prijenos imovine novim državama.

Vidi još[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ a b SFRY Succession. Vlada Slovenije; Government Communication Office. Pristupljeno 8. siječnja 2021.
  2. ↑ a b Nemanja Mitrović. 29. lipnja 2021. Pravo, Jugoslavija i imovina: Dokle se stiglo sa sukcesijom 20 godina od potpisivanja sporazuma. BBC. Pristupljeno 2. listopada 2022.
  3. ↑ Stahn, Carsten. 2002. The Agreement on Succession Issues of the Former Socialist Federal Republic of Yugoslavia. The American Journal of International Law. 96 (2): 379–397. doi:10.2307/2693933. JSTOR 2693933. S2CID 144987205
  4. ↑ a b Cerar, Božo. 1997. State Succession after Former Socialist Federal Republic of Yugoslavia, 1997 CanLIIDocs 252. Revue générale de droit. 28 (4): 565–568
  5. ↑ a b John Knox; Michael Scharf; Geoff Watson; Paul Williams. 20. veljače 1997. State Succession to the Immovable Assets of Former Yugoslavia. International Crisis Group
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Sporazum_o_pitanjima_sukcesije_bivše_Socijalističke_Federativne_Republike_Jugoslavije&oldid=6838427"