Sporazumi Francuske i Monaka
.svg)
Sporazumi Francuske i Monaka, odnose se na niz međudržavnih sporazuma, koji čine osnovu političko-društvenih odnosa između Francuske i Kneževine Monako. Sadržaj tih sporazuma utvrđuje suverenitet i neovisnost male mediteranske kneževine, kao i pravo nasljeđivanja unutar kneževske dinastije Grimaldi.
Godine 1861., Francuska je priznala suverenitet Kneževine Monako, koji se nakon odluka Bečkog kongresa 1815. godine, našao pod protektoratom Kraljevine Sardinije. Istim sporazumom je dogovoreno i da se gradovi Menton i Roquebrune, koji su se odvojili od Monaka 1848. godine, i formalno ustupe Francuskoj, čime je Monako izgubio oko 95% ukupnog teritorija i sveo se na grad-državu.
Drugi sporazum između Francuske i Monaka dogovoren je 17. srpnja 1918. godine, a nastao je zbog krize nasljedstva u Monaku. U to vrijeme, prijestolonasljednik Luj Grimaldi nije imao zakonitog nasljednika, zbog čega je postojala mogućnost da prijestolje Monaka naslijedi njemački kandidat, vojvoda Wilhelm Karl od Uracha, protiv čega je bila Francuska, jer je u tijeku bio Prvi svjetski rat, u kojem je Francuska bila protivnica Njemačkog Carstva i nije željela da Monako padne u njemačku interesnu sferu. Francuska je priznala Lujevoj nezakonitoj kćeri, Charlotte od Monaka (1898. – 1977.) pravo na nasljeđivanje prijestolja, a ona ga je poslije očeve smrti 1949. godine, prepustila svom sinu, knezu Rainieru III.
Tim sporazumom, knez Monaka se obvezao da će vladati u sukladnosti s francuskim interesima, a dogovoreno je i da će Monako postati francuski protektorat u slučaju da dinastija ostane bez nasljednika. Taj sporazum je ostao tajan do 1919. godine, kada je potvrđen u dijelu Versajskog mirovnog sporazuma.
Treći i trenutno važeći, ugovor između Francuske i Monaka, potpisan je 24. listopada 2002. godine. U tom trenutku, kneževinom je vladao knez Rainier III. († 2005.), čiji sin Albert II. nije imao zakonitih potomaka, što je moglo stvoriti nasljedni problem u budućnosti, zbog čega ga je knez želio riješiti. Prema tom sporazumu, ukinuta je mogućnost da knez usvoji prijestolonasljednika, ali je omogućeno da u slučaju izumiranja dinastije, Monako ostane suverena država, i da promijenom nasoljednog zakona, prijestolje prijeđe na ženske članove dinastije i njihovu zakonitu djecu ili na nekog drugog rođaka obitelji.