Stanislav Šimić

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Stanislav Šimić
Puno ime Stanislav Šimić
Rođenje 18. travnja 1904.
Smrt 7. srpnja 1960.
Zanimanje Književnik
Nacionalnost Hrvat

Stanislav Šimić (Drinovci, 18. travnja 1904. - Zagreb, 7. srpnja 1960.), hrvatski književnik iz Bosne i Hercegovine.

Životopis[uredi VE | uredi]

Stanislav Šimić je pet i pol godina mlađi brat Antuna Branka Šimića, jednog od najvećih hrvatskih pjesnika. Rođen je u uglednoj i onodobno bogatoj obitelji Martina i Vide Šimić (rođene Tomas). Četverogodišnju osnovnu školu završio je u Drinovcima kao najbolji učenik. U rujnu 1915. pošao je kao vanjski učenik u prvi razred Franjevačke gimnazije na Širokom Brijegu, gdje je ostao četiri godine (1915.-1919.). Višu gimnaziju polazio je u Mostaru (1919.-1923.). Kao šesnaestogodišnjak (1920.) odlučio se na životnu vjernost književnosti. Početkom siječnja 1923. stigao je u Zagreb te nudio urednicima pjesme, a uzgredice je pokušao položiti osmi razred gimnazije. Na poziv majčina rođaka, državnog dužnosnika Ivana Bandića, produžio je u Beograd, gdje se zadržao nekoliko tjedana u društvu studenata i pjesnika. Upoznao je Tina Ujevića. Vrlo razočaran Beogradom vratio se u Mostar. Početkom ljeta 1923. u Zagrebu je položio maturu te uspostavio suradnju s novopokrenutim časopisom Orkan. U rujnu 1923. upisao je slavistiku i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. S bratom Antunom Brankom Šimićem planirao je tiskanje časpisa Književnik.

1931. je pokrenuo književni časopis "Slobodni spisi Stanislava Šimića", u vlastitoj nakladi. Časopis je izlazio mjesečno, u tri broja, od 1931. do 1932.

Prve stihove tiskao je 1923. u zagrebačkom Orkanu. Tijekom života objavio je gotovo 200 pjesama u listovima i časopisima te dvije pjesničke knjige: Čitanka za sve društvene razrede (1939.) i Gnjev i pjev (1956.).

Kritike je također počeo objavljivati 1923. Godine 1930. objavio je dva izvrsna eseja koja su privukla veliku pozornost: Književnička savjest i Matoš danas. Kritički ugled osobito je stekao 1933. nevelikom knjigom Krleža kao kritik. Nakon četiri godine objavljuje drugu knjigu kritika, eseja, rasprava, prikaza i polemika: Dalekozor duha (1937.).

U travnju i svibnju 1941. u Zagrebu je očekivao naplatu za protunacističke i protufašističke stavove. Život mu je spasio odvevši ga u bolnicu partizanski zapovjednik Ante Tuna Ramljak. Izbačen je iz Društva hrvatskih književnika (1945.). Radio je kao bibliotekar Radničke biblioteke. Punih deset godina (1941-1950) nisu mu ni fašisti ni komunisti dopuštali objavljivanje kritičkih tekstova. Krajem 1950. i u 1951. dopušteno mu je bilo samo pisanje o svjetskoj književnosti, a tek 1952. u Krugovima omogućeno mu je objavljivanje tekstova o hrvatskoj književnosti.

Na Trećem kongresu književnika Jugoslavije 1952. u Ljubljani napao je Krležin "demagoški referat" te ponovo doveo sebe u velike nevolje. Komunistička partija mu je zabranila suradnju u listovima i časopisima (1952.-1953.). Vratio se zapravo tek početkom 1954.kao nepokolebljivi, nesluganski čvrsti kritik u hrvatsku književnost.

Godine 1955. objavio je knjigu Jezik i pjesnik: u prvom dijelu su jezikoslovne teme, a zatim kritike i eseji o književnosti, filmu, časopisima itd. Ukupno je do kraja života objavio više od dvjesto kritičkih tekstova u listovima i časopisima koje nije uspio ponovno objaviti u knjigama. Neki su njegovi kritički tekstovi tek posmrtno objavljeni.

Pisao je pjesme i lirsku prozu, ali je po originalnosti i specifičnim pogledima na književnost važniji njegov kritičarski rad. Kritike su mu polemične, osebujna stila, te esejistički pisane. Bio je zaokupljen traženjem apsolutne čistoće jezika i stila. Pisao je o Matošu, A. B. Šimiću, Krleži, Ujeviću, Krklecu, Cesariću i drugima.

Kao zastupnik roditeljskih prava na književnu ostavštinu A. B. Šimića, vodio je trideset dvije godine tešku borbu za spas njegovih rukopisa, žestoke polemike, pa i sudski spor. Posljednje dvije-tri godine života (1957.-1960.) uglavnom je posvetio priređivanju bratovih sabranih djela premda je već od početka 1958. bolovao od leukemije. Neizmjerne su njegove zasluge za spas te predragocjene hrvatske kulturne baštine.

Izvrsno je prevodio s njemačkoga, engleskoga i francuskog. Vrlo uspješno je uređivao nekoliko časopisa: Orkan, Književnik (1925.), Savremenik, Književnik (1929.-1931.), Slobodni spisi, Hrvatski književni almanah, Sabor i dr. Objavio je povelik broj odličnih i uzornih publicističkih tekstova.

Djela[uredi VE | uredi]

Zbirka pjesama:

  • Čitanka za sve društvene razrede, Nakladna knjižara Orbis, Zagreb, 1939.
  • Gnjev i pijev, Lykos, Zagreb, 1956.

Knjige kritika i eseja:

  • Krleža kao kritik, Slobodni spisi, Zagreb, 1933.
  • Dalekozor duha, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 1937.
  • Jezik i pjesnik, Naklada Društva književnika Hrvatske, Zagreb, 1955.

Izabrana djela

  • Stanislav Šimić, Josip Bogner i Otokar Keršovani, Izabrana djela (priredio Miroslav Vaupotić), Zora - Matica hrvatska, Zagreb, 1975.
  • Stanislav Šimić,Vladimir Jurčić, Izabrana djela (priredio Vlado Pandžić), Matica hrvatska u Sarajevu, Sarajevo 2009.

Izvori[uredi VE | uredi]

Stanislav Šimić,Vladimir Jurčić, Izabrana djela (priredio Vlado Pandžić), Matica hrvatska u Sarajevu, Sarajevo 2009.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Wikicitata
Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Stanislav Šimić