Stefan Kraft (diplomat)

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Stefan Kraft

Stefan Kraft (Inđija, 15. kolovoza 1884.Heidelberg, 16. lipnja 1959.), hrvatski političar i diplomat, [1] dužnosnik njemačke manjine[2]

Životopis[uredi VE | uredi]

Stefan Kraft se rodio u Inđiji u njemačkoj obitelji. U Zagrebu, Marburgu i Beču studirao prirodoslovlje i pravo.[1] Promoviran u Beču. U ratu službovao kao Hauptmann carske i kraljevske vojske.[2]

Siječnja 1919. s premijerom Kraljevine SHS Protićem susreo se i izložio mu nacionalne želje njemačko govornog stanovništva nove države. Za nacrt njemačke autonomije služio mu je primjer srpske autonomije u predratnoj Mađarskoj. Visoki dužnosnik Kulturbunda. U Novom Sadu vodio više ustanova. Od 1920. član Švapsko-njemačkoga kulturnoga saveza. Od 1922. voditelj njemačke poljoprivredne zadruge Agraria. Od 1927. Središnje poljodjelske posudbene štedionice (Landwirtschafli. Zentral-Darlehnkasse) te još nekih ustanova.[1] Vodio tiskaru Druckerei- und Verlags-AG gdje su izlazile novine Deutsche Volksblatt.[2]

Zastupnikom u Narodnoj skupštini u Beogradu od 1923. do 1938. godine, kao član Stranke Nijemaca (Partei der Deutschen) u Kraljevini SHS (zatim i nekoliko drugih stranaka). Radio na zaštiti prava svoje nacionalne manjine, vodeći politiku sporazuma s vodećim političkim snagama u zemlji. [1] Do 1938. u njegovim je rukama bila neuobičajeno velika moć.[2]

Skupina mladih intelektualaca zvana "obnovitelji" (Erneuerungsbewegung) studirala je u Njemačkoj, došla u doticaj s idejama Hitlerove Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke i indoktrinirana nacizmom. Od 1936. postupno je preuzimala Kulturbund i ina društva njemačke narodne skupine. Iz vodstva Kulturbunda isključili su Krafta 1939. godine.[1]

Otišao u Hrvatsku. U ratu je od 1941. do 1942. bio generalni konzul NDH u Münchenu. Od listopada 1942. ravnatelj Glavnoga ravnateljstva za prehranu u Ministarstvu narodnoga gospodarstva. Pred kraj rata emigrirao u Zapadnu Njemačku.[1]

Put do Njemačke vodio ga je preko Austrije. Crta istočnog bojišta približavala se te se preselio u Austriju. Predsjedavao je gornjeaustrijskim Crvenim križem u službi za izbjeglice. Otišao je tamo radi uvođenja folksdojčerske djece u osnovne i srednje škole. Nije mogao dobiti austrijsko državljanstvo pa je otišao 1949. u Stuttgart. Tek osnovano društvo Nijemaca iz Jugoslavije (Landsmannschaft der Deutschen) izabralo ga je za predsjednika. Na toj je dužnosti vodio kampanju za ravnopravno uključenje istjeranih Nijemaca iz Jugoslavije u Saveznu Republiku Njemačku. U spomenici iz 2009. nazvan je "ocem Dunavskih Švaba".[3]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 Hrvatska enciklopedija Stefan Kraft (pristupljeno 20. studenoga 2016.)
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 Googl Knjige Hans Ulrich Wehler: Nationalitätenpolitik in Jugoslawien: d. deutsche Minderheit 1918-1978. Vandenhoeck & Ruprecht, 1980., str. 118, ISBN 9783525013229
  3. Ingomar Senz: Zum 50. Todestag von Stefan Kraft. Donauschwäbische Kulturstiftung, 2009.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Fritz Wertheimer: Von deutschen Parteien und Parteiführern im Ausland. Berlin 1930.
  • Matthias Annabring: Volksgeschichte der Donauschwaben aus Jugoslawien. Stuttgart 1955.
  • Theodor Schieder (Hrsg.): Dokumentation der Vertreibung der Deutschen aus Ostmitteleuropa. Bd 5: Das Schicksal der Deutschen in Jugoslawien. Bonn 1961.
  • Josef Wilhelm: India. Freilassing 1961.
  • Franz Hieronymus Riedl: Das Südostdeutschtum in den Jahren 1918–1945. München 1962.
  • Johann Wüscht: Beitrag zur Geschichte der Deutschen in Jugoslawien für den Zeitraum von 1934 bis 1944. Kehl 1966.
  • Josef Volkmar Senz: Das Schulwesen der Donauschwaben im Königreich Jugoslawien. München 1969.
  • Valentin Oberkersch: Die Deutschen in Syrmien, Slawonien und Kroatien bis zum Ende des Ersten Weltkrieges. Stuttgart 1972.
  • Balduin Saria: Stephan Kraft und die Gründung der Deutschungarischen Schulstiftung vom Jahre 1911. In: Südostdeutsche Vierteljahresblätter, Folge 4. München 1959, S. 185–189.