Prijeđi na sadržaj

Stolice (drama)

Izvor: Wikipedija
Stolice

Naslovnica hrvatskog izdanja knjige
Naziv izvornika Les Chaises
Autor Eugène Ionesco
Država Francuska
Jezik francuski jezik
Vrsta djela drama
Rod
(stil, žanr)
apsurdna drama
Datum (godina)
izdanja
1952.
Broj stranica 68
Glavni lik(ovi) Stari
Stara

Stolice (francuski Les Chaises) je apsurdna farsa koju je napisao Eugène Ionesco. Drama je napisana 1952. godine, a iste te godine je i izvedena. Radnja drame govori o dvama likovima znanim kao Stari i Stara i o njihovom ugošćavanju nevidljivih osoba.

Likovi

[uredi | uredi kôd]
  • Stari, 95 godina, je glavni lik drame koji sa svojom suprugom ugošćuje nevidljive osobe kako bi im preko govornika prenio svoje misli.
  • Stara, 94 godine, je supruga Starog koja mu pomaže u gostoprimstvu.
  • Govornik, 45-50 godina, je lik koji je nevidljivim gostima trebao predstaviti, no ispostavlja se da je on zapravo i nijem i gluh.
  • i mnogo drugih osoba - autor u ovu skupinu likova ubraja sve nevidljive goste koji su došli poslušati Starog.

Radnja

[uredi | uredi kôd]

Radnja započinje u domu Starog i Stare koji se pripremaju za dolazak gostiju. Stari je na papir iznio sve svoje misli koje bi trebale poboljšati svijet i čekao je govornika da ih iznese gostima. Stara, njegova supruga, služi mu kao pomoćnica, no u nekim dijelovima utemeljuje mu čak i majku. Ona je u nekim trenucima i znatno entuzijastičnija oko predavanja nego on.

Dolazak gosta obilježen je komentarom Starog i Stare kako se čuje dolazak čamca, te stavljanjem stolica. Gosti koje oni ugošćuju su nevidljivi i postoje samo u glavama Starog i Stare. No, oni njih ugošćuju kao da su stvarni, kao da ih svi vide. Oni s njima vode uljudne dijaloge, premještaju ih, ugošćuju i poslužuju, no oni nisu svjesni da sve to rade zraku, u njihovim glavama oni postoje. Međutim, imaginarnim osobama pojavljuju se ugledne gospođe, liječnici i vojni časnici. Stari i Stara se prema njima odnose pokorno i dolaskom svakog gosta stavljaju jednu stolicu na pozornicu.

No, dolaskom sve više gostiju nastaje gužva. Tada se Stari i Stara gube među nevidljivom masom na suprotnim krajevima pozornice. Stara i Stari se međusobno dovikuju sa suprotnih krajeva pozornice uporno tražaći jedno, no na koncu se upuštaju u razgovor s gostima o raznim stvarima. Tijekom tog razgovora u njihov dom ulazi imaginarni kralj, kojem se Stari uporno pokušava prikazati, no ne uspijeva među nevidljivom masom. Tijekom govora s kraljem, Stari i Stara viknu Živio Car! i bace se kroz prozore kraj kojih su stali i umru.

Lik govornika na pozornicu dolazi tijekom razgovora, no cijelo vrijeme stoji mirno. On je odjeven tako da prema nevidljvim gostima koji trebaju biti stvarni izgleda nestvarno. Osim toga, apsurd je u tome što je govornik trebao svima ispričati govor Staroga, no on se počne glasati kao nijem. Ionesco je kroz ovog lika apsurdirao cijelu ideju Starog i cijeli ovaj događaj. Tada govornik na ploču napiše neke besmislene riječi i okrene se gledalištu, no vidjevši da ono nije shvatilo njegovu poruku on ljutito odlazi s pozornice.

Nakon toga je uslijedila tišina i na pozornici se vide samo stolice i otvorena vrata. Stari i Stara su mrtvi, a govornik je otišao. Tišina i praznina. No, onda se odjednom čuju glasovi nevidljive svjetine, svakakvi glasovi. Prema Ionescu, to sve treba potrajati da bi izazvalo iznenađujući dojam na pravu publiku i da im se ureže u pamćenje. Tada se polako počinje spuštati zastor.