Prijeđi na sadržaj

Sicanje

Izvor: Wikipedija
Tetovaže križa i ostalih kršćanskih simbola na hrvatskim ženama u Bosni i Hercegovini bile su obrana od Osmanlija

Sicanje[1] je običaj tetoviranja Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini.

[2]

Povijest

[uredi | uredi kôd]

Najviše se je prakticiralo kada je Bosna i Hercegovina pala pod osmanlijsku vlast. "Sicalo" se ruke, čela i prsa.[1] Zemljopisno je ovaj običaj najviše bio raširen među Hrvatima u Bosni, nešto manje u Hercegovini, Tropolju, a postojao je i u Dalmaciji.[1]

Kako su Turci otimali kršćansku djecu i slali ih u Tursku da budu janjičari i sluge (kao što su oteli i djecu bosanske kraljice Katarine koja je BiH u nasljeđe ostavila Svetoj Stolici u Rimu, sve dok joj se djeca ne vrate katoličkoj grudi i vjeri), katolici su tako željeli zaštitili svoju djecu i zauvijek ih obilježiti, kako bi znali kome pripadaju. Kasnije su Turci običavali iskoristiti pravo prve bračne noći, t.j. spavali bi s tek vjenčanom djevojkom prije nego to učini njezin muž. Po predaji, katolici su tako tetovirali svoje djevojke, kako bi bile odbojne muslimanima i kako bi u slučaju da ih odvedu, uvijek znale što su nekad bile.

Tetovirana su muška i ženska djeca od 3. do 18. godine i to na blagdan Svetog Josipa, Blagovijest, Veliki petak i u Korizmeno vrijeme pomoću prirodnih materijala kao što su med, ugljen, pljuvačka i majčino mlijeko. Teme su bile: razbojnički križ, Jeličin križ itd. Tetoviranje je bilo redovito do 1938. godine, a od onda je u padu.[3] Zadnja osoba koja se je sicala tradicijski načinom rođena je 1969., a mati ju je sicala 1984. godine.[1]

Običaj tetoviranja Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini istraživao je arheolog i povjesničar Ćiro Truhelka (1865. – 1942.).

Unutarnje poveznice

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]

Literatura

[uredi | uredi kôd]
  • dr. Ćiro Truhelka, Tetoviranje Hrvata Katolika u Bosni i Hercegovini, Beč 1896.

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]