Trebovec

Trebovec
Država	Hrvatska
Županija	Zagrebačka županija
Općina/grad	Ivanić-Grad
Najbliži veći grad	Ivanić-Grad
Površina	14,7 km2
Visina	90 mnm
Koordinate	45°43′N 16°23′E
Stanovništvo (2021.)
Ukupno	323
– gustoća	22 st./km2
Poštanski broj	10310 Ivanić-Grad
Pozivni broj	+385 (0)1
Autooznaka	ZG
Trebovec Trebovec na zemljovidu Hrvatske

Trebovec je naseljeno mjesto u Republici Hrvatskoj u Zagrebačkoj županiji. Nalazi se u sastavu grada Ivanić-Grada. Naselje se proteže na površini od 14,84 km². Prema popisu stanovništva iz 2001. godine Trebovec ima 376 stanovnika koji žive u 122 kućanstva. Gustoća naseljenosti iznosi 25,34 st./km².

Stanovništvo

Naselje Trebovec: Kretanje broja stanovnika od 1857. do 2021.

broj stanovnika	685	714	686	813	858	910	812	766	629	621	543	460	377	320	376	347	323
	1857.	1869.	1880.	1890.	1900.	1910.	1921.	1931.	1948.	1953.	1961.	1971.	1981.	1991.	2001.	2011.	2021.

Izvori: Publikacije Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske

Slavenska mitologija

Vitomir i Juraj Belaj u knjizi Sveti trokuti—Topografija hrvatske mitologije povezuju Trebovec s Veleševcem i Martin-Bregom. Smatraju kako se u slavenskoj mitologiji na Martin-Bregu nalazio Perun, njegova lokacija je uvijek „gore i na suhome“ te označava svijet živih. S druge strane Peruna se nalazi Veles. Njegov svijet je svijet mrtvih, a uobičajeno se nalazi „dolje i uz vodu“. Treću točku ovog trokuta autori pronalaze formulom kojom dobivaju lokaciju 280 metara sjevernije od crkve sv. Benedikta u Trebovcu, odnosno 36 metara dalje od odvojka za zaselak Matkere. Navode kako je taj odvojak bio jedino križanje u selu, mjesto čaranja i gatanja, straha od natprirodnih sila, vještica i vila. Smatraju kako je u Trebovcu bilo izvorno mjesto žrtvovanja velikoj Majci, nazvanoj Mokoš.

Templari i ivanovci

Kralj Andrija II. 1209. godine daruje templarima bogati posjed sv. Martina kod Zagreba i Zeline. To je ujedno i prvi dokument koji spominje ime Trebovca:           

"U kraljevskoj darovnici opisane su i međe svetomartinškog vlastelinstva. Sastavljači isprave započeli su obilazak međa od lokaliteta Prelišće (Prelistia), negdje kod Dugog Sela. Međa je zatim, idući na jug presijecala potoke Orihov (Oriconox), Likoš (Licoos), Kučiju (Cuchia), te potoke Veliki Črnec (magnus Schernet) i Policu. Potokom Policom vraćala se ponovno na Črnec i tom rijekom išla sve do njena utoka u Zelinu. Otuda je međa išla na sjever. Svetomartinski su posjedi na istoku graničili s ivanićkim vlastelinstvom zagrebačkog biskupa. Na lijevoj strani Zeline templarima su ostajali Trebenšpolje (Trebensapole, današnji Trebovec) i Koren (Choren). Međa je zatim prolazila zapadno od biskupskog posjeda Lupoglava i preko Suhe Lonje (de sicco Loignam) uz Petkovu zemlju izlazila na Veliku Lonju (magna Loigna). Dalje je uzvodno Lonjom presijecala „veliku cestu koja vodi u Zagreb“ (cesta Vrbovec-Dugo Selo) i odvajala se od Lonje. Izbijala je zatim na Babinu Goru (Babi Gora) i na utoku potoka Bogorod ponovno izlazila na rijeku Zelinu (južno od današnje Donje Zeline). Zelinom se zatim spuštala prema jugu i nakon što se od nje odvojila, presijecala je tri potoka, Klenovnicu, Crnčicu i Glavicu (možda današnji potoci Nepeš i Glavničica). Međa je zatim presijecala potok Črnec (Chernez), te kroz šumu izlazila na potok Kašinu (Cassina) i završavala na mjestu „Prelistia“.

– Adamček, Josip. Povijest vlastelinstva Božjakovina i okolice. Zagreb: Kajkavsko spravišče, 1981.

Templari su Božjakovinu ukupno posjedovali 103 godine, a podaci pokazuju da su gospodari Božjakovine bili među najmoćnijim feudalcima u tadašnjoj Hrvatskoj i Slavoniji. Nakon ukidanja reda templara njihove posjede u Božjakovini dobivaju ivanovci. Za to vrijeme prostor Trebovca je  u vlasništvu župana Parisa iz Glavnice što pokazuje njegova oporuka iz siječnja 1376. godine u kojoj spominje predije Veprovicu i Gosto Selo, podanije iz Črneca, dijelove u posjedima Zeline, Četelke i Trebovca koje je dobio od perceptora Svetog Martina.Tahy, Zrinski i Draškovići

Tahy, Zrinski i Draškovići

Dolaskom Tahyja na čelo posjeda Božjakovina dolazi do potpune sekularizacije i Crkva ima tek manji utjecaj na njega. Kako bi se to ispravilo Ivanov je sin Franjo ušao u red hospitalaca te su posjedi trebali biti vraćeni Crkvi kada ih on naslijedi. To se nije dogodilo jer je Ivan Tahy izgubio sve svoje posjede, a među njima i Božjakovinu koju je 1527. godine zaplijenio kralj Ferdinand nakon što je Tahy stao uz protukralja Ivana Zapolju. Kralj nakon toga kratko dodjeljuje posjed Božjakovinu s oko 300 kmetova banu Ivanu Karloviću, no posjed ne ostaje dugo ni u njegovom vlasništvu pa kralj već naredne godine predaje vlastelinstvo knezu Nikoli Zrinskom. Ni Nikola Zrinski nije dugo zadržao vlasništvo, već ga dodjeljuje zetu Franji Tahyju kao miraz za svoju kćer Jelenu. Na taj način Franjo Tahy ipak postaje vlastelinom Božjakovine. Njegovo vlastelinstvo trajalo je 10 godina nakon čega ga ponovno predaje Nikoli Zrinskom. Nakon njegove pogibije u Sigetu i sudskog spora oko vlasništva nad Božjakovinom, vlastelinska prava ponovno dobiva Jelena, odnosno Franjo Tahy.  Uvođenjem Franje Tahyja i formalno u posjed vlastelinstva 1573. godine saznajemo i njegov sastav:

          

" U neposrednom vlasništvu Franje Tahija nalazila su se sela Trebovec (Trebowc, Tribowcz), Ježevo (Jessevo), Donje Dvorišće (Also Dvorische), Meglinec (Meglynez), Selnica (Zelnice), Lipčica (Lyplyanczy), Hrebinec (Rrebrincz), Šaškovec (Saskowez), Andrilovec (Jandrilowcz) i Črnec (Chernecz), te prediji Mikulinec (Mykullyncz), Leprovica (Weprowycza) i Prikraj (Prikray). Kao predije vazalni su plemići držali sljedeća sela i naselja: Kopčevec (Kopchewez), Kozinščak (Kozinschak), Donja Sela (Also Sela), Gornja Sela (Felsew Zela), Stančić (Ztanchich), Senkovčica (Zenkowcz), Majkovec (Maykowcz), Sveta Helena (Zenth Illona), Gračec (Grachecz), Gornja Ostrna (Felsew Oszterna), Donja Ostrna (Also Oszterna), Sveti Martin (Szenth Marton) i Sveti Brdsko (Sanctus Briccius)."

– Belaj, Juraj. Templari i ivanovci na zemlji svetog Martina. Dugo Selo: Pučko otvoreno učilište, 2007.

Franju Tahyja naslijedili su sinovi, a kasnijim zaduživanjem vlastelinstvo je pripalo Jurju Jankoviću od kojeg je Juraj Zrinski, sin Nikole Zrinskog, zaposjeo Božjakovinu 1597. godine. Na taj je način Božjakovina već treći put došla u posjed obitelji Zrinski, ovaj put na razdoblje od 73 godine. Kralj Leopold I. 1685. godine vlastelinstvo predaje grofu Ivanu Draškoviću koji je za njega platio 18 733 rajnskih forinti, puni iznos njegove procijenjene vrijednosti. Draškovići su od tada 163 godine feudalni gospodari, sve do ukidanja feudalnih odnosa 1848. godine. Zemaljska vlada je otkupila posjed 1896. godine od njihovih nasljednika za 1 910 144 forinti i „pretvorila u ogledno poljoprivredno gospodarstvo“.  

Trebovečki hrast

Josip Klobučar, piše u Gospodarskom listu, XIV. 1866., br. 16, 19. IV., str 90, priču o "Trebovačkom hrastu" koja će se pamtiti još generacijama:

Naše nam novine češće donose pokoji članak opisujući do čuda golemog divotu prekrasne prirode i njezinih plodinah. Nedavno čitah u jednih ovdješnjih novinah opis ogromnosti njekog hrasta u Engleskoj se nalazećeg! Ako novine zvanje svoje vrše time, što nam opisivaju krasotu inih, nam tudjih zemljah, to time više neka jim bude zadaća na vidik iznašati ono, što nam u njedracih naša mati, naša domovina, sakriva. Dulje vremena imadoh priliku takova gorostasa duba promatrati u bližnjoj nam Posavini, po imenu u selu Trebovcu. Ali jadan preživio se taj starac; od nezgodah vriemena, od igranja lomnih i groznih strielah, a i od velike starosti sagnuo je eto gorostas svoju ponositu glavu k crnoj zemljici. Od svega, što je neizmjernim svojim želud-plodom izpitao mnogu mastnu životinjicu, mnogi krat vašarskim šatorom bio kišobran, putniku opet pružao hlad preko volje, za sve oto eto mu sada plaća: da će izgorjeti u seljačkoj pečici – te nikad mu više traga. Al neće tako biti spominjanjem na njega. Trebovčani, vrli tamošnji puk, sjećat će ga se dok bude i jedne trebovačke dušice tamo i one kapelice, kod koje je upravo taj krošnasti orijaš stajao, u koju vrlo marljivo tamošnje pučanstvo hrli, kad ga pozove čedno zvonce iste kapelice sv. Benedikta. Ovi će ga se sjećati dugo i dugo; jer u istinu neobično štovanje pokazivahu prema ovom starini, a osobiti ponos imadjahu vazda rečeni ljudi š njim. Kako je star taj hrast, tuj nema pametara, koj bi to razjasnio. Da su čitatelji ogromsnost toga hrasta što lasnije pred oči stave, neka jim služi sliedeće: imao je u objemu 30 stopah, krošnat je u toliko bio, da bi mogla na svaku stranu stati tri voza siena; indi u okolo do 12 vozovah, a da nepokisnu. Dok je jošte neoštećen na svom mjestu stajao, cienili su ga, da može iz njega izaći do 28 hvatah drva; nu kad su ga sada posjekli, nemože se označiti potanko, buduć su ga češće obsjekavali, da se nanadano nestrovali, te da nebude uzrokom kakove nesreće. To je bio jedan hrast, kojemu nedvojbeno niema druga u Hrvatskoj, moguće da bi se gdjekoji našao u Slavoniji. Ljudi, koji su vidjeli ovaj, pa onaj, koji se negdje na putu k Bistrici našoj nalazi, davali su trebovačkomu hrastu u svakom obziru prednost.

– Josip Klobučar, "Trebovački hrast"

Moderna i suvremena povijest

Shodno povijesnoj pripadnosti posjedu Božjakovina Trebovec dugo godina pripada pod administrativnu upravu Dugog Sela. Novim zakonom iz 1955. godine Dugo Selo postaje općina te su sva područja bivše općine Posavski Bregi, unutar koje se nalazi i Trebovec, izmještena u općinu Ivanić-Grad kojoj i sada pripadaju.

Nositelji društvenog i kulturnog života na prostoru Trebovca su dvije udruge: Lovačko društvo „Srna“ Trebovec (o.1997)  i Dobrovoljno vatrogasno društvo Trebovec (o. 1921).

Znamenitosti

• Crkva sv. Benedikta, zaštićeno kulturno dobro

Popis izvora o Trebovcu

Arhiv

Privatna arhiva Dobrovoljnog vatrogasnog društva Trebovec.

Internet Archive: Uspomena na Trebovec.[1]

Novine

Dostupno na portalu Stare hrvatske novine: portal digitalnih novina.[2]

„Dopisi“. Novi prozor. 28. prosinac 1867.

„Dražba“. Narodne novine. 27. ožujka 1862.

„Iz suda“. Narodne novine. 2. travanj 1890.

„Jubilarno-izložbena utrka“. Narodne novine. 14. rujan 1891.

„Oglas—lovište“. Narodne novine. 11. srpanj 1883.

„Oglas—mesarija i vinotočija“. Narodne novine. 12. studeni 1892.

„Oglas—šume“. Narodne novine. 16. rujan 1882.

„Otvoreni listovi“. Zatočenik. 10. kolovoz 1870.

„Pregled c.kr. političkih okružnih oblasti u krunovini Hervatskoj i Slavonii: Župania zagrebačka“. Narodne novine. 15. siječanj 1851.

„Prodaja trave“. Narodne novine. 21. lipanj 1851.

„Prodaje se“. Narodne novine. 28. srpanj 1862.

„Trebovečki hrast“. Narodne novine. 23. siječanj 1866.

„Zahvala Medicinskog fakulteta“. Narodne novine. 26. studeni 1892,

„Zahvala“. Narodne novine. 28. prosinac 1982.

„Zemaljsko dobro Božjakovina“. Gospodarski list. 5. listopada 1902.

Benko Lentulay. „Zvanična čast: Pregled političkog i sudbenog razdieljenja kraljevinah Hervatske i Slavonie“. Narodne novine. 13. lipanj 1854.

Dr. Rulitz. „Objava“. Carsko kraljevske narodne novine. 17. srpanj 1854.

J. Klobučar. „Trebovečki hrast“. Gospodarski list. 19. travanj 1866.

Literatura

Adamček, Josip i Ivan Kampuš. Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, 1976.

Adamček, Josip. Povijest vlastelinstva Božjakovina i okolice. Zagreb: Kajkavsko spravišče, 1981.

Belaj, Juraj. „Martin-Breg između poganstva i kršćanstva“. Studia ethnologica Croatica, 21 (2009), 79 – 99.

Belaj, Juraj. Templari i ivanovci na zemlji svetog Martina. Dugo Selo: Pučko otvoreno učilište, 2007.

Belaj, Vitomir i Juraj Belaj. Sveti trokuti: Topografija hrvatske mitologije. Zagreb: Institut za arheologiju, Matica hrvatska, 2014.

Buturac, Josip. Božjakovina-Brckovljani: 1209-1980.: iz povijesti župe, uprave i gospoštije“. Brckovljani: Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, 1981.

Dobronić, Lelja. Templari i ivanovci u Hrvatskoj. Zagreb: Dom i svijet, 2002.

Horvat, Rudolf. Povijest crkve Sv. Martina u Prozorju. Dugo Selo: Gradska knjižnica Dugo Selo, 2013.

Hrvatski pokret u proljeću godine 1848. Zagreb: Tisak dioničke tiskare, 1896.

Košćak, Anđelko. Župa sv. Martina Dugo Selo. Zagreb, Dugo Selo: Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije „Tkalčić“, Župa Sv. Martina, 2009.

Matkerić, Katarina i Danijel Husarić. Dobrovoljno vatrogasno društvo Trebovec 1921.-2021. Ivanić-Grad: Dobrovoljno vatrogasno društvo Trebovec, 2021.

Topić, Predrag ur. Dugoselski biografski leksikon: područje Grada Dugog Sela te Općina Brckovljani i Rugvica. Dugo Selo: Gradska knjižnica Dugo Selo, 2018.

Mrežni izvori

Acta Croatica: toponim Trebovec

Dugo Selo: Povijest Dugog Sela [3]  Arhivirana inačica izvorne stranice od 26. lipnja 2022. (Wayback Machine)

DVD Trebovec proslavio 100 godina rada, u novo stoljeće s dobrim temeljima daljnjeg napretka. [4]

Ivanić-Grad: Prvi puta u sto godina postojanja DVD Trebovec ima navalno vatrogasno vozilo. [5]

Izvori

Nedovršeni članak Trebovec koji govori o naselju u Hrvatskoj treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.