Umak od soje

Ova je stranica stvorena ili dopunjena u okviru WikiProjekta 10000. Kliknite ovdje za više informacija.
Izvor: Wikipedija

Umak od soje

Umak od soje osnovni je sastojak japanske, kineske i općenito azijske kuhinje. To je začin napravljen od: fermentirane mase kuhane soje, žitarica, otopine slane vode i plijesni Aspergillus oryzae ili Aspergillus sojae.[1] Umak u današnjemu obliku potječe iz Kine, gdje je nastao u 2. stoljeću prije Krista. Iz Kine se proširio po istočnoj i jugoistočnoj Aziji, gdje se koristi za kuhanje i kao začin.

Način pripreme umaka vrlo je jednostavan - soja se u glinenoj posudi pomiješa sa žitaricama, kvascem i vinom te ostavi stajati nešto duže od stotinu dana. Varijacije se obično javljaju kao rezultat različitih metoda i trajanja fermentacije, različitih omjera vode i soli, pa čak i dodavanja drugih začina. Mikroorganizmi koji se koriste za fermentaciju sojinog umaka – Aspergillus oryzae (vrsta gljivica), Zygosaccharomyces rouxii (vrsta kvasca) i Lactobaccilus – česti su i dostupni.

Postoji određena sličnost u nastanku sojina umaka i vina. Sličnost je u tome što se oba dobivaju procesom fermentacije, a u staroj Kini umak je namirnica koja se mora dobiti fermentacijom. Sojin umak smatra se starim gotovo koliko i pasta od soje - vrsta fermentirane paste dobivena iz zrna soje - koja se pojavila za vrijeme dinastije Zapadni Han (206. pr. Kr. – 220.) i bila je navedena u ceduljicama od bambusa pronađenima u arheološkome nalazištu Mawangdui. Proizvodnja umaka u Kini razvijala se usporedno s proizvodnjom vina i keramike, a vjerojatno datira još iz prapovijesnog razdoblja, postižući kontinuitet do modernog doba.

Poput mnogih slanih začina, umak je izvorno bio način za čuvanje soli, povijesno skupe robe. Tijekom dinastije Chou u drevnoj Kini, fermentirana slana riba korištena je kao začin u koji se dodavala soja tijekom procesa fermentacije. Do vremena dinastije Han, zamijenjen je receptom za sojinu pastu i njezin usproizvod umak od soje, u kojemu je soja glavni sastojak,[2] dok se fermentirani riblji umak zasebno razvijao u riblji umak.

Sinolog iz 19. stoljeća Samuel Wells Williams napisao je da se u Kini najbolji umak od soje „priprema kuhanjem soje i žitarica dok ne omekšaju, dodajući jednaku količinu pšenice ili ječma i puštajući masu da fermentira; nakon toga se doda dio soli i tri puta više vode te se cijela smjesa ostavi dva ili tri mjeseca, nakon čega se tekućina preša.”[nedostaje izvor]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Leboffe, Michael; Pierce, Burton: Microbiology Laboratory Theory and Application (2nd ed.), 2006., str. 317. ISBN 9780895827081
  2. Hsing-Tsung, Huang; Needham, Joseph: Science and Civilisation in China, Vol.6, Part 5. Cambridge University Press, 2000., str. 346. ISBN 978-0521652704.