Uroš Slijepčević

Izvor: Wikipedija

Uroš Slijepčević (Hrtić, pokraj Dvora na Uni, 1921. - Zagreb, 2009.), bio je sudionik narodnooslobodilačke borbe, visoki partijski funkcionar, rukovodeći djelatnik Udbe i republički sekretar (ministar) unutrašnjih poslova SR Hrvatske u razdoblju od 1963. do 1966.godine.

Djetinjstvo i mladost[uredi | uredi kôd]

Rođen je 1921.godine u selu Hrtiću, pokraj Dvora na Uni, naselju u kojem je živjelo većinski srpsko stanovništvo, u tadašnjoj Kraljevini SHS. U rodnom je selu pohađao pučku školu, dok je srednjoškolsko obrazovanje stekao u Dvoru na Uni i Petrinji. Već kao učenik Učiteljske škole u Petrinji, priključio se ilegalnoj Komunističkoj partiji (KPJ).

Drugi svjetski rat[uredi | uredi kôd]

Početak Drugoga svjetskog rata, okupacija Jugoslavije i uspostava NDH, zatekli su ga na Baniji, gdje se po izbijanju ustanka, priključio partizanskim pokretu. Tijekom 1942. bio je imenovan političkim komesarom u Drugom bataljunu Osme banijske narodnooslobodilačke brigade, u čijem je sastavu sudjelovao u svim važnijim bitkama za oslobođenje Jugoslavije.[1]

Karijera u socijalističkoj Jugoslaviji[uredi | uredi kôd]

Nakon završetka Drugoga svjetskog rata obnašao je visoke partijske i državne funkcije u NR, odnosno SR Hrvatskoj, tada jednoj od republika u sastavu socijalističke Jugoslavije. Krajem 1950-ih i početkom 1960-ih, bio je republički podsekretar zadužen za UDB-u te je kasnije napredovao na mjesto republičkog sekretara (ministra) unutrašnjih poslova SR Hrvatske od 1963. do 1967.

Obdukcija tijela pok. kardinala Alojzija Stepinca 1960.[uredi | uredi kôd]

Bio je na dužnosti načelnika Udbe SR Hrvatske kada je u veljači 1960. umro blaženi kardinal Alojzije Stepinac, te je o tijeku i vremenu trajanja postupka obdukcije i balzamiranja tijela pokojnog kardinala zahtijevao izvještavanje u realnom vremenu te je pritom svojim podređenima davao instrukcije kako bi spriječili navodne "zloupotrebe" iz crkvenih krugova.[2]

Brijunski plenum 1966.[uredi | uredi kôd]

Kao republicki sekretar za unutrašnje poslove, bio je jedan od sudionika tzv. Brijunskog plenuma, odnosni Četvrtog plenuma CK SKJ-u, odrzanog na Brijunima, 1.srpnja 1966., na kojem je smijenjen Aleksandar Ranković, s obrazloženjem kako se Udba izdigla iznad Partije. Nastavno je sudjelovao i kao član Komisije za reorganizaciju i unapređenje Službe unutrašnjih poslova na razini SR Hrvatske koja je imala zadatak baviti se "deformacijama u radu Udbe". [3]

Kasnije je u drugoj polovici 1970-ih i tijekom 1980-ih obnašao niz funkcija u Društveno-političkom vijeću Sabora SR Hrvatske i u Odboru za općenarodni obranu i društvenu samozaštitu.

Kao saborski zastupnik i partijski funkcionar, dana 22.lipnja 1978., sudjelovao je na svečanosti otkrivanja spomenika za žrtve fašizma u banijskom mjestu Donja Bačuga, s obzriom da je u tom kraju sudjelovao u NOB-u, te je u tom mjestu stradao veliki broj partizanskih boraca, ali i civilnih žrtava u Drugom svjetskom ratu.[4]

Odlazak u mirovinu i smrt[uredi | uredi kôd]

U drugoj polovici 1980-ih odlazi u mirovinu. Uslijed demokratskih promjena, te proglašenja samostalne Republike Hrvatske, raspada socijalističke Jugoslavije, izbijanja oružanih sukiba, nije se isticao niti politički aktivirao.

Umro je u Zagrebu, 2009., u osamdeset i devetoj godini života, pokopan je na gradskom groblju Mirogoj.[5]

Vezani članci[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Đurović Milinko, Ustanak naroda Jugoslavije: 1941.; knj. 4.: Beograd, Vojno delo, 1964., str. 604.
  2. T. MAMIĆ - JOSIP MANOLIĆ Priča o obdukciji Alojzija Stepinca: Kardinalovo srce spaljeno je u peći Doma zdravlja u Šarengradskoj
  3. Spehnjak Katarina, "Brionski plenum" - odjeci IV. sjednice CK SKJ iz srpnja 1966. u hrvatskoj političkoj javnosti, Časopis za suvremenu povijest, 1999., God. 31., br. 3., str. 463-489.
  4. Zrtve Donje Bacuge
  5. In memoriam Uros Slijepcevic