Jovo Ugrčić
Jovo Ugrčić (Ivoševci, Kistanje, 3. siječnja 1923. - Šibenik, 2005.), bio je sudionik NOB-a, visoki partijski funkcionar, bivši direktor programa Radija Zagreb, te rukovodeći djelatnik republičke Udbe.[1]
Djetinjstvo, školovanje i mladost[uredi | uredi kôd]
Rođen je u obitelji Jaše i Marije Ugrčić, u selu Ivoševcima pokraj Kistanja. U rodnim je Kistanjama pohađao pučku školu, gdje se družio sa svojim mještaninom i kasnijim suborcem Simom Dubajićem, da bi kasnije srednju školu, odnosno klasičnu gimnaziju, pohađao u susjednom Šibeniku. Nakon Drugoga svjetskoga rata, kao partijski funkcionar i uz rad, završio je partijsku školu "Đuro Đaković", te je 1959. diplomirao na pravnom studiju Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Drugi svjetski rat[uredi | uredi kôd]
Nakon izbijanja Drugoga svjetskoga rata i okupacijom Kraljevine Jugoslavije, uspostavom NDH, priključuje se kao osamnaestogodišnji gimnazijalac već ljeti 1941., partizanskom pokretu na području Bukovice. Od 1942. postaje članom KPJ. Bio je časnik u bataljunu i partizanskom odredu, da bi početkom 1943., bio zadužen za obavještajnu službu u kotaru Benkovac, i politički rad na teritoriju Bukovice.
Život u socijalističkoj Jugoslaviji[uredi | uredi kôd]
Nakon završetka Drugoga svjetskog rata obnašao je rukovodeće političke funkcije u Dalmaciji, bio je član sreskog komiteta KP u Šibeniku, član Oblasnog komiteta u Splitu, zatim je radio u CK SK Hrvatske.[2] Nakon toga bio je imenovan na dužnost glavnog urednika u Radiju Zagreb, 1955.-1957., zatim direktorom programa Radija Zagreb 1958.godine.[3] S mjesta driektora programa Radija Zagreb prelazi u republički Sekretarijat unutrašnjih poslova (RSUP), odnosno republičku UDB-u, te je bio imenovan zamjenikom šefa UDB-e za SRH-a, da bi potom tijekom 1960-ih i 1970-ih bio šef UDB-e / SDS-a za Hrvatsku.[4] [5][6]Nakon rada u Službi i obnašanja dužnosti republičkog sekretara u resoru unutrašnjih poslova (RSUP) SRH-a, prelazi na saveznu razinu, kao pomoćnik saveznog sekretara za informacije, da bi potom bio imenovan za sekretara Saveznog vijeća Skupštine SFRJ. Na 13. Kongresu SKJ, koji se 1986. održao u Beogradu, bio je izabran za člana Statutarne komisije.
Odlazak u mirovinu i smrt[uredi | uredi kôd]
Neposredno uoči demokratskih promjena odlučio se povući iz politike i otići u mirovinu, te je ostatak života proveo u Šibeniku.
Umro je 2005.godine, u osamdeset i trećoj godini života.
Odlikovanja[uredi | uredi kôd]
Bio je odlikovan više puta u razdoblju socijalističke Jugoslavije, "Orden za hrabrost", "Orden zasluge za narod II. reda", "Orden bratstva i jedinstva II. reda" te je bio nositelj "Partizanske spomenice 1941.".
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Ugrčić, Jovo - Leksikon HRT-a
- ↑ Ko je ko u Jugoslaviji: Biografski podaci o jugoslavenskim savremenicima, 1.izd., Sedma sila, Beograd, 1957., str. 744.
- ↑ Novak, Božidar, Hrvatsko novinarstvo u 20. stoljeću, Zagreb: Golden marketing - Tehnička knjiga : Press data, medijska agencija HND-a, 2005., str. 515.
- ↑ Radelić Zdenko, Obavještajni centri, OZNA i UDBA u Hrvatskoj (1942.-1954.) - kadrovi, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2019., str.1006.
- ↑ Bušić, Bruno. Jedino Hrvatska!: sabrani spisi. 2. prošireno izd. Mostar ; Zagreb: Fram-Ziral, 2005., str. 223.
- ↑ Vuković Zdravko, Od deformacija SDB do maspoka i liberalizma: moji stenografski zapisi 1966.-1972. godine, Narodna knjiga, Beograd, 1989., str. 73.