Velika sunčanica
| Velika sunčanica | |
|---|---|
| |
| Sistematika | |
| Carstvo: | Gljive |
| Koljeno: | Basidiomycota |
| Razred: | Agaricomycetes |
| Red: | Agaricales |
| Porodica: | Agaricaceae |
| Rod: | Macrolepiota |
| Vrsta: | M. procera |
| Dvojno ime | |
| Macrolepiota procera (Scop. : Fr.) Sing. | |
Velika sunčanica (lat. Macrolepiota procera), sunčanica, srndakuša, šugavica, kišobranara, suncobran ili parazolka poznata je jestiva gljiva iz obitelji Agaricaceae, cijenjena i izvrsne kakvoće. Jedna je od većih gljiva, podsjeća na damski suncobran.
Opis[uredi | uredi kôd]
- Klobuk velike sunčanice je širok od 10 do 30 centimetara (može doseći i 40 cm), u mladosti okrugao ili jajolik, na kraju otvoren i na obodu čehav, u središtu je vidljivo ispupčen, temeljna boja je sivosmeđa; pustenasto je nitast s velikim ljuskama; ispupčenje je tamnosmeđe i tvrdo.
- Listići su gusti, bijeli, mekani, drže se za ovratnik (lat. collarium) tako da su odmaknuti od stručka otprilike 1,5 mm.
- Stručak je visok od 20 do 40 centimetara, vitak, cilindričan, vlaknast, šupalj, tvrd, na dnu gomoljasto odebljan, smeđe išaran; nosi prsten pomičan po stručku.
- Meso je bijelo, mekano, nepromjenjivo, na ispupčenju tvrdo, vlaknasto, u stručku tvrdo; miris ugodan, okus dobar, na lješnjake.
- Spore su eliptične, u masi bijele, 10 – 20 x 9 – 14 μm.
Kemijske reakcije[uredi | uredi kôd]
S fenolom meso trenutno postaje smeđe, a s gvajakolom brzo postane plavozeleno.
Stanište[uredi | uredi kôd]
Raste po svim šumama, u ljeto i jesen.
Upotrebljivost[uredi | uredi kôd]
Velika sunčanica je jestiva, izvrsne kakvoće; upotrebljava se samo klobuk jer je stručak vlaknast i tvrd; može se koristiti na razne načine, ali je najbolja pohana.[1]
Slične vrste[uredi | uredi kôd]
Podosta je slična kuštrava sunčanica (lat. Chlorophyllum rhacodes) kojoj meso na presjeku pocrveni. Lepiota nympharum Kalch je također slična, ali je manje veličine i rub klobuka je više čehast. Postoji još nekoliko vrsta istih morfoloških značajki, samo su mnogo manje. Naša velika sunčanica toliko je svojstvena da ne postoji opasnost od zamjene nejestivim gljivama.
Galerija[uredi | uredi kôd]
.jpg)
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Romano Božac: "Gljive – morfologija, sistematika, toksikologija", Školska knjiga Zagreb, Grafički zavod Hrvatske, 1993.
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
 | U Wikimedijinu spremniku nalazi se članak na temu: Velika sunčanica |
 | Wikivrste imaju podatke o: Velika sunčanica |