Viteški red
Ovo je članak o svjetovnim viteškim redovima. Za srednjovjekovne vjerske redove pogledajte članak Vojni red.
Viteški red, poznat i kao red viteštva ili konjanički red (engl. order of chivalry, order of knighthood, ili equestrian order), označava zajednicu, bratovštinu ili kolegij vitezova, u pravilu osnovan tijekom križarskih ratova (1095. – 1291.) ili nadahnut izvornim katoličkim vojnim redovima toga doba, te povezan s idealima srednjovjekovnoga viteštva.
Od 15. stoljeća nadalje, viteški redovi – često u obliku dinastičkih redova – počinju se osnivati u dvorskom ozračju, umjesto kao ad hoc pothvati. Iako su mnogi od njih zadržali značaj bratovštine ili društva članova, pojedini su se s vremenom pretvorili u isključivo počasne ustanove, čiji je glavni izraz bila medalja ili odlikovanje. Ta su se odlikovanja često i sama neformalno nazivala "redovima". Na tim temeljima postupno su nastali suvremeni državni redovi za zasluge, kojima su suverene države odavale priznanja svojim zaslužnim građanima.[1]
Viteški red označava zajednicu vitezova koja djeluje prema utvrđenim pravilima reda, s glavnom svrhom ostvarivanja određenog ideala ili karitativne misije. Izvorni ideal sažet je u pojmu monachus et miles ("redovnik i vitez"), pri čemu je pripadnik reda (ordo, lat. za red, status) bio posvećen kršćanskoj svrsi. Prvi vojni viteški redovi bili su redovničkog karaktera, osnovani radi zaštite i vođenja hodočasnika u Svetu Zemlju. Njihov je život bio obilježen zajedničkim redovničkim pravilima siromaštva, poslušnosti i čistoće, uz karitativnu djelatnost, oružanu zaštitu hodočasnika i vojne pohode protiv vanjskih, a ponekad i unutarnjih neprijatelja kršćanstva. Primjeri takvih redova su Templari, Red Svetoga Groba, Ivanovci i Red svetog Lazara. Tek su papinskim priznanjem i odobrenjem njihovih vlastitih pravila te razdvajanjem od dijecezanske crkvene strukture te zajednice stekle status crkveno priznatih redova.
Uz redovničke viteške redove, od sredine 14. stoljeća u europskim kraljevskim dvorovima počinju se osnivati dvorski viteški redovi. Time su monarsi i knezovi stvarali pouzdanu dvorsku snagu neovisnu o Crkvi, povezujući dvorski život s viteškim idealima. U tom je razdoblju burgundijska dvorska kultura imala vodeću ulogu, a Red zlatnoga runa, osnovan 1430., postao je uzor mnogim kneževskim redovima utemeljenima na kršćanskom viteškom idealu.
S vremenom su mnogi viteški redovi nestali zbog nedostatka članova ili promjene djelatnosti, pri čemu su karitativna i bolnička služba često dolazile u prvi plan. Neki su redovi ukinuti iz političkih razloga, poput Templara 1312. godine ili brojnih redova koje je ukinula nacistička Njemačka. Dok Templari nisu obnovljeni, pojedini su redovi ponovo aktivirani nakon Drugoga svjetskog rata i sloma željezne zavjese.
Povremeno postoje pokušaji oživljavanja ili obnove starih viteških redova. Danas se mnogi od njih koriste za odavanje priznanja zaslužnim pojedincima. Tako je britanska kraljica Elizabeta II. redovito imenovala nove članove Reda Britanskog Carstva,[2] dok je u središnjoj Europi Habsburška kuća ponovo aktivirala Red svetog Jurja, čiji korijeni sežu do cara Maksimilijana I., "posljednjeg viteza", a koji su bili ukinuli nacisti.[3] U suvremenoj Francuskoj zaslužne osobe nagrađuju se odlikovanjem viteza Legije časti.[4] Usporedno, pripadnici crkvenih viteških redova, poput Suverenog viteškog malteškog reda ili Ivanovaca, danas se ponajviše posvećuju društvenim i humanitarnim zadaćama, njezi i skrbi.
Državno tajništvo Svete Stolice, koje je u srednjem vijeku bilo začetnik izvornoga vojnog redovništva, razlikuje sljedeće vrste redova:[5]
- Državni redovi ili redovi za zasluge – redovi suverene države kojima se nagrađuju vojničke ili građanske zasluge, pravno utemeljeni na suverenitetu države.
- Papinski konjanički redovi
- collazioni diretti – redovi koje izravno dodjeljuje papa[a]
- subcollazioni – redovi pod zaštitom Svete Stolice (npr. Teutonski red, Red Svetoga Groba)
- Suvereni redovi – jedini preostali u ovoj kategoriji je Suvereni viteški malteški red, međunarodni pravni subjekt.
- Dinastički redovi suverene kraljevske dinastije – mogu biti aktivni državni dinastički redovi (npr. Red podvezice) ili nedržavni dinastički redovi, čiji je nositelj bivša vladajuća kuća s pravom dodjele (ius collationis), često potvrđenim papinskim bulama (npr. Red svetih Mauricija i Lazara od Savojske kuće).
Talijanski učenjak Francesco Sansovino (1521. – 1586.) u djelu Dell’origine dei Cavalieri (1566.) razlikovao je tri glavne skupine vitezova i njihovih zajednica:[6]
- vitezovi ogrlice – dinastički viteški redovi
- vitezovi križa – redovnički vojni redovi
- vitezovi mamuza – viteštvo koje dodijeljuje suveren, a kasnije i feudalni gospodar ili stariji vitez (npr. Knight Bachelor).
S vremenom ova podjela više nije bila dostatna, pa je heraldička znanost redove klasificirala kao: nasljedne, vojne, redovničke i počasne.
Kanadski heraldist D'Arcy Boulton u djelu The Knights of the Crown: The Monarchical Orders of Knighthood in Late Medieval Europe (1987.) predložio je širu klasifikaciju viteških redova:[7]
- monarhijski redovi (dinastički viteški redovi)
- bratovštinski redovi (primjer vojnih redova)
- bratski redovi
- zavjetni redovi
- klijentski pseudo-redovi
- počasni redovi
Na temelju Boultonove sheme razlikuju se:[7]
- Prema vremenu osnutka:
- srednjovjekovni viteški redovi (osnovani u srednjem vijeku ili renesansi)
- moderni viteški redovi (osnovani nakon 1789.)
- Prema vjerskoj pripadnosti:
- katolički viteški redovi (članstvo ograničeno na katolike)
- pravoslavni viteški redovi (pod blagoslovom poglavara pravoslavnih Crkava)
- protestantski viteški redovi (pod blagoslovom protestantskih crkvenih poglavara)
- Prema svrsi:
- monarhijski viteški redovi – utemeljeni od strane vladara kao izvora časti
- bratovštinski viteški redovi – utemeljeni od strane plemića
- bratski viteški redovi – osnovani s određenom posebnom svrhom
- zavjetni viteški redovi – osnovani na određeno vrijeme, s članovima koji polažu zavjet
- počasni viteški redovi – sastavljeni isključivo od počasnih insignija ili odličja dodijeljenih u svečanim prigodama
- samozvani redovi – samoproglašeni, bez statuta i s nekontroliranim članstvom
Međunarodna komisija za viteške redove izdaje Registar viteških redova u kojem navodi redove koji su bili predmet njezina ispitivanja i koji su proglašeni valjanima. Popis ne obuhvaća redove koji pripadaju vladajućim kraljevskim kućama. U ovoj publikaciji razlikuju se sljedeće vrste redova:[8]
- neovisni redovi – jedini u ovoj kategoriji je Suvereni viteški malteški red koji ima međunarodni pravni subjektivitet
- poluneovisni redovi
- dinastički redovi
- izvaneuropski dinastički redovi – redovi brazilske Imperijalne kuće Orleans-Braganza
- ostali dinastički redovi – redovi koji su nastali kao dinastički redovi kneževskih kuća koje su kasnije bile medijatizirane[b]
- redovi dinastija bez nasljednika – redovi koje su utemeljile vladajuće dinastije koje danas više ne postoje jer nemaju nasljednika u muškoj lozi
Registar viteških redova uključuje i prilog u kojem se navode:[8]
- druge ustanove viteškog karaktera
- drevne viteške ustanove, izvorno osnovane kao redovi, a kasnije obnovljene od strane dinastičkog nasljednika izvornog utemeljitelja
- novi viteški redovi osnovani od strane poglavara bivše vladajuće dinastije
- odlikovanja utemeljena od strane političkog pretendenta bivše vladajuće dinastije
- nasljednici viteških ustanova koje su prvotno bile osnovane pod autoritetom države
- plemićke institucije i druga plemićka tijela
- crkvena odlikovanja
- izvaneuropska carska, kraljevska ili kneževska odličja za zasluge
Po uzoru na francusku Legiju časti, koju je utemeljio Napoleon, većina europskih višestupanjskih redova sastoji se od pet stupnjeva ili klasa. Najviši stupanj obično nosi naziv veliki križ, a ispod njega slijede niži razredi s različitim titulama. Alternativno, klase se označuju brojčano (npr. "I. klasa" umjesto "veliki križ"). Uobičajena podjela je sljedeća:
| Klasa | Uobičajeni nazivi |
|---|---|
| I. | veliki križ, veliki križ zapovjednika, velika lenta, veliki ovratnik |
| II. | veliki časnik, zapovjednik I. klase, veliki zapovjednik, viteški zapovjednik, viteški pratitelj, zapovjednik sa zvijezdom |
| III. | zapovjednik, zapovjednik II. razreda, pratitelj |
| IV. | časnik, vitez I. klase, član I. klase |
| V. | vitez, vitez II. klase, član |
Svaki od ovih klasa nosi određena odličja, najčešće značku (često emajliranu) na vrpci. Običaj je da se značke viših stupnjeva nose na lenti preko ramena, srednji stupnjevi oko vrata (tzv. ovratna odličja), a niži na lijevoj strani prsiju. Mnogi redovi koriste križ kao osnovni oblik insignija, no česta su i zvjezdasta odličja, dok se na vojnim odlikovanjima često dodaju prekriženi mačevi. Dame oznaku reda obično nose na mašni na lijevoj strani prsiju. U redovima oblikovanima prema Legiji časti, dvije najviše klase nose i zvijezdu (plaketu) na prsima, a u posebnim slučajevima najviši stupanj nosi znak reda na ovratniku – bogato ukrašenom lancu oko vrata.
U pojedinim državama s feudalnim nasljeđem više klase (obično veliki križ i iznad) imaju i posebna odijela, poput plašta i pokrivala za glavu. Primjer takvog suvremenog reda je Red Britanskog Carstva.
Legija časti uvela je svojevrsnu demokratizaciju sustava odlikovanja, jer je formalno uklonila uvjet plemićkog podrijetla za primatelje, a primanje odličja više nije impliciralo plemićki status osobama koje ga nisu posjedovale. Unatoč tome, pojedini redovi i dalje zahtijevaju plemićko porijeklo primatelja, primjerice Suvereni viteški malteški red ili redovi unutar Saveza redova svetoga Ivana Jeruzalemskog. S druge strane, neki dinastički redovi i dalje dodjelom impliciraju plemstvo, bilo nasljedno ili osobno, kao što je to slučaj u pojedinim redovima koje dodjeljuje Bavarska kuća ili Ruska carska kuća.
- ↑ Ovi redovi su: Vrhovni red Krista, Red zlatne ostruge, Red bl. Pija IX., Red sv. Grgura Velikog i Red sv. Silvestra
- ↑ Medijatizirane kuće su izgubile su izravni suvereni status i bile uključene u veće monarhije. Budući da medijatizirane kuće nisu bile zastupljene na Bečkom kongresu, njihovi su redovi pogrešno uvršteni u Registar viteških redova iz 1964. godine, što je bilo protivno drugom načelu.
- ↑ Legitimacy and Orders of Knighthood. heraldica.org (engleski). Pristupljeno 30. kolovoza 2025.
- ↑ The Most Excellent Order of the British Empire. centralchancery.org.uk (engleski). Pristupljeno 30. kolovoza 2025.
- ↑ History : The Order of St. George. orgsorden.eu (engleski i njemački). Pristupljeno 30. kolovoza 2025.
- ↑ What is the Legion d'Honneur?. news.bbc.co.uk (engleski). 24. svibnja 2004. Pristupljeno 30. kolovoza 2025.
- ↑ La Santa Sede e gli Ordini Cavallereschi: doverosi chiarimenti (Prima parte). zenit.org (talijanski). 12. listopada 2012. Inačica izvorne stranice arhivirana 26. srpnja 2013. Pristupljeno 30. kolovoza 2025.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
- ↑ Sansovino, Francesco. 1570. Della origine de cavalieri (talijanski). 1. Heredi di Marchio Sessa. str. 14
- 1 2 Boulton, D'Arcy Jonathan Dacre. 1987. The Knights of the Crown: The Monarchical Orders of Knighthood in Late Medieval Europe (engleski). St. Martin's Press. New York.
- 1 2 degli Uberti, Pier Felice, ur. 2024. Register of Orders of Chivalry: 2024 Report of the International Commission for Orders of Chivalry (PDF) (engleski). International Commission for Orders of Chivalry. Milano. ISBN 979-12-20389-43-3
