Otokultivator
Otokultivator - ljetna škola kulture na otoku Visu (2001. - 2003. godine), je bio projekt udruga i klubova Udruženja za razvoj kulture (klub Močvara), Multimedijalnog instituta (klub MaMa), Udruge studenata arhitekture EASA Hrvatska (iz koje je nastala i udruga Platforma 9.81), te lokalnih i međunarodnih partnera.
Otokultivator 2001.[uredi | uredi kôd]
Projekt Otokultivator razvio se 2000. iz studentskog istraživanja potencijala arhitekture otoka Visa (Jakova Šrajera, Miše Renića, Filipa Kelave i drugih), te je tako Vis odabran za lokaciju EASA 2002 SENSES - međunarodnog skupa studenata arhitekture. Vrlo brzo, u pripreme su pozvali Udruženje za razvoj kulture, a nakon njih i Multimedijalni institut te je 2001. kao pripremni događaj za EASA 2002. nastao prvi Otokultivator 2001. godine[1] kao proba infrastrukturnih i ljudskih kapaciteta.[2] Prvi se Otokultivator pokazao uspješnim unatoč lošim uvjetima:
| “ | Uspjeh prvog Otokultivatora u tadašnjim uvjetima, iz današnje perspektive, čini nam se malim čudom i bez velika razumijevanja i prilagođavanja svih (organizacija, participanti te izvođači programa) koji su u njemu sudjelovali teško da bi se projekt uopće dogodio. Osim užasno loših uvjeta osnovne infrastrukture nismo imali gotovo nikakvu potporu grada i gradskih struktura te smo uz to i mi sami učili u kolikoj se mjeri svaka stvar detaljno mora isplanirati i regulirati te da samorganiziranje, from bottom up i grassroots podrazumijevaju preuzimanje odgovornosti o uvođenju sustava pravila rada, komunikacije i življenja uopće, pogotovo u prostoru kao što je bivša vojarna. | ” |
— Marcell Mars, Vijenac[1] | ||
| “ | Već sljedeće godine prionuli smo rješavanju infrastrukturnih problema tako što smo prije negoli je sve počelo okrečili spavaonice, osposobili spremnike s vodom, pokrpali stropove, poboljšali uvjete uporabe kuhinje, uveli bolji sustav akreditacija, javne tuševe... Ključni pomak za drugi Otokultivator + EASA SENSES 2002 bio je početak zajedničkoga planiranja i suradnje s gradom Visom, Visom d. d., koji su zaduženi za osnovnu infrastrukturnu potporu prostora Samogora, policijom, vatrogascima i ostalim gradskim službama. | ” |
— Marcell Mars, Vijenac[1] | ||
Otokultivator 2002.[uredi | uredi kôd]
Programska okosnica drugog Otokultivatora 2002. godine bila je edukacija i produkcija kroz raznovrsne radionice koje su pokrivale multimediju i suvremene tehnologije, arhitekturu, glazbu, teatar te likovne umjetnosti kroz platformu u kojoj su se prožimale znanost, informacijske tehnologije i urbana kultura kako bi se zajednički pokušalo odgovoriti na kompleksne potrebe odnosa turizma i života i razvoja otočke sredine. U osnovi projekta bio je koncept nekonzumerističkog i ekološki osviještenog turizma kojim se željelo doprinijeti revitalizaciji otoka Visa, a ujedno i sačuvati prednosti njegove izdvojenosti i očuvanosti[2]. Organizatori su se usredotočili na infrastrukturu i razvili suradnju s gradom Visom:
Otokultivator je 2002. godine okupio preko 800 ljudi u mjesec dana u bivšoj vojarni i izbjegličkom centru Samogor. U prvom dijelu, od 15. do 25. srpnja, održano je 15 radionica, uključujući žonglersku, zlobubnjarsku, etno i band radionicu sa završnim nastupima, dizajn i likovnu radionicu koje su rezultirale izložbom, dramsku i "mit i maska" koje su završile dramsko-plesnom predstavom i performansima, stripaonicu u kojoj je izrađen strip fanzin, kompjuterske radionice, šljaka radionice u kojima se čistilo i obnovilo zapušteni objekt unutar Samogora te radionicu izrade zmajeva i radionicu kreativnog pisanja.
U drugom dijelu, od 27. srpnja do 11. kolovoza, održana je EASA 2002 SENSES, 22. skup europskih studenata arhitekture unutar koje je održano 26 radionica u kojima je sudjelovalo gotovo 400 arhitekata, studenata arhitekture i stručnjaka znanosti i umjetnosti iz 33 europske zemlje. Radionice su se bavile temama korištenja napuštenih objekata i gradnji na otocima, a veći dio vremena fokusirale su se na direktne intervencije u prostoru otoka (u mjerilu 1:1), od čišćenja i označavanja puteva i plaža, uređenja napuštenih objekata, do multimedijskih programa u gradskim jezgrama Visa i Komiže.
Posebnost ovog događaja bila je što je dio skupa (50-ak sudionika) bio dislociran iz glavne baze (Samogor), i to u Komiži i Dragodidu, autentičnom mediteranskom selu u brdu iznad Komiže. Tamo su studenti osam dana zajedno živjeli i sudjelovali u radionicama, od kojih je najinteresantija bila ona u Dragodidu, gdje je jednoj kamenoj kući zidanoj suhozidom obnovljen krov, na izvorni način od prije 200 godina. Kao gosti kritičari radionica sudjelovali su svjetski poznati arhitekti (Vedran Mimica - Course director pri Berlage institutu u Rotterdamu, Stefano Boeri – profesor na Berlage institutu u Rotterdamu, Brett Steele – profesor na AA u Londonu, Idis Turato, Pero Puljiz, Tadej Glažar i dr.).
Jedan od segmenata programa na Otokultivatoru bio je i večernji glazbeno-scenski program koji se svaku večer odvijao u Samogoru (dvije pozornice - glazbeni i filmski program) i u Visu (pozornica na terasi Doma kulture - kazališne i plesne predstave i video projekcije kazališnih predstava). [2]
Otokultivator 2003.[uredi | uredi kôd]
Treći Otokultivator 2003. godine uključivao je privremenu lokalnu radiostanicu Samogor, 18 radionica (dizajn, likovna, zmaj, mozaik, loaded, site-specific imprints, boo, beats, 320x420, stripaonica, piši, piši mi, DJ, Linux, dramska, žonglerska, zlobubnjarska, etno, mit i maska i band), glazbeni program na glavnoj gradskoj plaži, projekcije filmova te besplatni večernji program uz koncerte, kazalište, DJeve i live actove. Smještajni kapaciteti popunjeni su dva tjedna prije početka programa, a organizacijski tim je uključivao oko 90 ljudi uz minimalnu novčanu naknadu[1].
Kraj Otokultivatora[uredi | uredi kôd]
Iako je Otokultivator u tri godine zarađivao i do 800.000 kuna, od čega je velik dio išao lokalnoj zajednici[3], inicijativa se povukla sa Visa pošto je Samogor postao vlasništvom grada Visa koji se dao u potragu za ozbiljnijim investitorima od udruga mladih[1], što nije urodilo plodom:
| “ | Htjeli smo nastaviti suradnju dugoročnim planom i zajedničkim ugovorom oko korištenja dijela Samogora s gradom, ali nam nitko nije mogao ili htio garantirati da nas neće izbaciti ako nađu mitskog strateškog partnera koji će u Samogoru napraviti Diznilend. Pošto mi imamo i neke svoje druge poslove u životu osim volontiranja, zaključili smo da ćemo volontirati tamo gdje smo mi strateški partner, ma kako mali bili. Deset godina poslije, naravno, strateški partner nije došao, a zgrade su propale i devastirane. | ” |
— Miše Renić, Dragodid[4] | ||
Učinak[uredi | uredi kôd]
Osim velikog broja turističkih posjeta, nakon Otokultivatora Visu su ostali izgrađeni vidikovac na Zvonketovoj kuli i autentični krov kuće u Dragodidu,[1] a neke od radionica, poput Dragodida, prerasle su u zasebne inicijative i organizacije.[4]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ a b c d e f Kruno Lokotar. 24. srpnja 2003. Otok kult. matica.hr. Pristupljeno 21. lipnja 2022.
- ↑ a b c Clubture. Otokultivator. clubture.org. Pristupljeno 21. lipnja 2022.
- ↑ Žarka Radoja. 7. rujna 2014. Kome pri(o)padaju bivši vojni objekti. kontrapress.com. Pristupljeno 21. lipnja 2022.
- ↑ a b Diana Magdić. 8. travnja 2014. Pressclip: Otoci su puno više od mora i sunca. dragodid.org. Pristupljeno 21. lipnja 2022.