Zavod Kraljice sv. Krunice u Tuzli

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Zavod Kraljice sv. Krunice
Zavod Kraljice sv. Krunice (lijevo) i židovska sinagoga (desno) u Klosterskoj ulici.
Zavod Kraljice sv. Krunice (lijevo) i židovska sinagoga (desno) u Klosterskoj ulici.
Lokacija Tuzla
Koordinate 44°32′12″N 18°40′51″E / 44.53664°N 18.68097°E / 44.53664; 18.68097Koordinate: 44°32′12″N 18°40′51″E / 44.53664°N 18.68097°E / 44.53664; 18.68097
Arhitekt ing. Greger[1]
Religija rimokatoličanstvo
Patron sv. Krunica

Zavod Kraljice sv. Krunice je bila rimokatolička ustanova u Tuzli. Nalazila se u Donjoj Tuzli.[2] Posvećena je sv. Krunici. Zgrada je vremenom srušena. Na njenom je mjestu sagrađen Katolički školski centar "Sv.Franjo" Tuzla, u Klosterskoj 10.[1]

Povijest[uredi VE | uredi]

Godine 1878. Austro-Ugarska zaposjela je BiH što je stvorile preduvjete za bolji život katolika. Vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler pozvao je, a u Bosnu i Hercegovinu 1882. godine došla je radi osnivanja misionarske službe utemeljiteljica ženske redovničke službe Kćeri Božje ljubavi majka Franziska Lechner. Godinu dana poslije dolaze prve časne sestre na područje Tuzle. Onda su se bavile bavile školstvom i brigom o mladima. Lijepo su primljene te prve sestre i odmah im je ustupljena i jedna kuća u kojoj su mogle početi sa školstvom.[3]

Godine 1883. otvoren je prvi Zavod časnih sestara u Tuzli pod imenom "Kraljica svete krunice". Osim hrvatske škole, časne sestre su otvorile i njemačku školu za doseljenike, zbog mnoštva doseljenika iz drugih krajeva Austro-Ugarske.[3] Zavod je sagrađen u istoj ulici gdje, u susjedstvu židovske sinagoge. Tuzlaci su Zavod nazvali "Kloster" (njemački za samostan), i uskoro je zbog česte uporabe i ulica dobila naziv Klosterska ulica.[1]

Bosanska vlada darovala je Družbi Kćeri Božje Ljubavi zemljište Dragoželj, na kojem je napravljena ekonomija i rujna 1886. sagrađen samostan Josipovac.[4] Ekonomija tog samostana materijalno je pomagala ovaj Zavod.[2]

Nova zgrada zavoda dovršena je i godine 1888. otvorena je Građanska škola na njemačkom jeziku. Dio školske zgrade dograđen je 1902. godine. Dvije godine poslije otvorena je tu Narodna građanska škola. Godine 1913. tu je otvorena i Ženska stručna škola.[3]

U Građanskoj školi Zavoda radila je s. Alojzija Caratan.[5]

Škola se širila, u njoj je bil sve više učenika. Pohađala su ju djeca raznih vjeroispovijedi. Uživala je uživala poštivanje i prihvaćenost svih građana Tuzle.[1] U drugom svjetskom ratu Zavod Kraljice sv. Krunice pretrpio je veliku štetu od bombardiranja. [2] 15. kolovoza 1944. godine jako je oštećen i zato je prekinuo raditi.[1]

Uspostavom Titove Jugoslavije jugokomunisti su prognali nedužne časne sestre Kćeri Božje ljubavi tako da su morale napustiti Tuzlu i Josipovac, časnama su oduzele su golemo imanje s povećom kućom na Josipovcu koji je bio izvor materijalne pomoći Zavodu, dokinute su sve privatne škole, među kojima i škole časnih sestara, istjerane su iz Zavoda Kraljice sv. Krunice. [2] Poslije rata u oštećenoj zgradi Zavoda bile su razne druge škole. Početkom srpnja 1949. časne sestre protjerane su iz Tuzle. Zbog potresa i tonjenja tla zgrada je poslije napuštena. Godine 1969. gradska Općina odlučila je srušiti zgradu do temelja.[1]

Oduzeta imovina još nije vraćena Katoličkoj Crkvi.[2]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 Ivana Jurić Podsjetnici vremena: Kloster - tuzlanska škola, 11. lipnja 2015. (pristupljeno 6. lipnja 2017.)
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 Soli komunistickizlocini.net: Partizanska otimačina crkvene imovine i progon časnih sestara iz Tuzle veljače 2017. (pristupljeno 6. lipnja 2017.)
  3. 3,0 3,1 3,2 Vecernji.ba Vecernji.ba/ilustracija: Samostan Josipovac, svjedok dolaska prvih časnih sestara u Tuzlu, prepušten zubu vremena, 24. prosinca 2016. (pristupljeno 6. lipnja 2017.)
  4. (boš.) Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa TK Samostan Josipovac, novi Nacionalni spomenik u Tuzli, 15. prosinca 2014. (pristupljeno 6. lipnja 2017.)
  5. Slovo Anica Nazor: In memoriam, nekrolog, Štefanija s. Alojzija Caratan, br. 44-45-46, rujna 1996. (pristupljeno 6. lipnja 2017.)