Zen

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Enso, simbol Zen Budizma

Zen (kineski: Chan, korejski: Seon) je tradicija unutar mahajana budizma nastala u Kini pod utjecajem taoizma. Naziv dolazi iz sanskrtskog dhyana, odnosno meditacija. Kako i samo ime kaže usmjerei su prvenstveno na meditacijsku praksu i u starija su vremena predstavljali opoziciju isključivo intelektuano/filozofski orijentiranom budizmu. Iz kine se siri u druge dijelove istočne Azije gdje se inkulturira i stvara specifične lokalne inačice. Zen prihvaća doktrinu Buda-prirode raširenu u kineskoj mahajani te je cilj prakse otkrivanje izvorno stanja koje je suštinski stanje Bude i postizanje direktne percepcije stvarnosti. Pri tome se rasprava u zenu tradcionalno vodila između postepenog i naglog pristupa gdje su neki smatrali kako se taj uvid postize gradualno praksom meditacije, a drugi kako se postiže iznenadnim bljeskom prosvjetljenja. Iako je gradualna škola u ranijoj fazi bila dominantna igrom političkih okolnosti ne samo da je izgubila primat nego i nestala u potpunosti sa povijesne scene te danas sve postojeće škole zena njeguju pristup naglog probuđenja. Pri tome se opet razlikuju dvije škole od kojih jedna zagovara naglo probuđenje ali postepeno njegovanje/usavršavanje cime se želi reci da je inicijalni uvid nagao, ali se stabilizacija i implementacija odvija postepeno. Druga škola zagovara naglo buđenje i naglo njegovanje, odnosno smatra da je nasa priroda po sebi savršena i da jednom to uvidjevši nema vise ničega sto bi trebalo njegovati i usavršavati.

Povjesni mitovi[uredi VE | uredi]

Budući da je zen u velikoj mjeri autohtona kineska pojava da bi ojačao vezu sa povijesnim budizmom stvorio je veliki broj povijesno diskutabilnih mitova. Isto se odnosi na naknadne opise sukoba unutar samog zena u prema klasičnoj tvrdnji o pobjednicima koji pišu povijest prema svojim potrebama.

  • Mit: Gautama Buda (povijesni osnivač budizma) je prenio ezotericno, unutarnje učenje, neverbalni "pečat svijesti" jedinom učeniku koji ga je u mnoštvu prisutnih razumio. Taj se prijenos nastavio u tajnosti sve dok zadnji indijski patrijarh Bodidarma nije iz Indije došao u Kinu i tamo prenio zen. Stvarnost: gotovo je sigurno da do ničega sličnog nije došlo. Zen svojim duhom i pristupom ukazuje na veliki utjecaj kineske kulture, poglavito taoizma i time bitno odudara od duha indjskog budizma i ranih spisa. Bodidarma je vjerojatno povijesna ličnost ali sa malo poznatih povijesnih detalja. Sigurno je konstruirano puno mitova, a uz t postoje neke indicije da se vise različitih povijesnih ličnosti poistovjetilo sa njime. Gotovo je nemoguće razlučiti mitove od oskudnih činjenica. Po svojoj je prilici mit stvoren kako bi se dalo na težini novoj tradiciji.
  • Mit: peti kineski patrijarh (pri čemu je Bodidarma prvi) je pozvao svoje glavne učenike da bi ispitao njihovo razumijevanje Budizma i razinu ostvarenja kako bi odlučio nasljednika. Onaj koji je formalno medu njima bio favorit na kraju to nije postao već neočekivano i iznenadno ne-intelektualni kuhar. Od njega dalje potiče tradicija iznenadnog, antiautoritarnog zena. Nakon toga favorizirani učenik na sjeveru stvara svoju školu dok pravi patrijarh na jugu prenosi pravu suštinu Budizma. Stvarost: nema nikakvih indicija da je ikakva prednost dana Hui Nengu (šestom patrijarhu, "kuharu") niti da opisani događaj ima ikakvog povijesnog uporišta. Prema povijesnim izvorima "favorit" je bio popularnija i poštovanija ličnost tadašnjeg budizma, no upravo zbog tog socijalno prominentnog položaja kada je došlo do političkih promjena i progona budizma struja koja je bila visoko vidljiva je jako lose prošla. S druge strane anarhistički raspoložena i od centara moči po raznim periferijama skrivena struja je preživjela i postala dominantna. Prica o prijenosu je vjerojatno opet izmišljeni mit koji pruža dodatni vjerski autoritet tradiciji, a socialno-anarhistički elementi tog djela zena su se vremenom izgubili kako je postajo opet društveno prihvatljiviji i dobio svoju ulogu u zajednici. Stovise u tradicionalnom zenu je iznimno snažna Konfucianska komponenta stroge strukture, hijerarhije, ritualnosti i slično, a anrahisticka epizoda prije svega prezivljava u intelektualno-duhovnoj sferi kroz određene priče, aforizme i stavove prema praksi.


Praksa zena[uredi VE | uredi]

U odnosu na druge budističke prakse zen se ističe prije svega praksom koana. To su kratki aforizmi koji predstavljaju logički nerješive kognitivne labirinte sa ciljem zaustavljanja unutarnjih mentalnih fluktuacija i, idealno, direktnog uvida u stvarnost kakva jest mimo konceptualnih filtracija vlastitog metalnog sklopa.

Prakse koana se donekle razlikuju. Specifičnost japanskog zena je korištenje priručnika sa unaprijed zadanim sistematiziranim serijama koana, procedurama i ispravnim odgovorima te se kroz njih sustavno prolazi.

Korejski Seon pak nasuprot tome smatra da je pretpostavljanje nekog zadanog odgovora u suprotnosti sa svrhom i smislom koana kao sredstva nadilaženja intelektualno-verbalnog kompleksa. Budući smatra da je koan takvo sredstvo, a ne odgovoriva intelektualna vježba, ne smatra da ima razloga mijenjati koane i da se kroz to napreduje već najčešće isti koan koristi za meditacijsku praksu tokom čitavog života kako da bi se postiglo inicijalno buđenje tako i da bi se kasnije produbljivala praksa.

Osim koana mogu se koristiti uobičajene meditacijske prakse poput promatranja disanja.

Japanski Soto zen je pak poznat po specifičnoj praksi sjedeće meditacije, šikantazi, pasivnog receptivnog sjedenja bez posebnog objekta fokusa. Meditacija nemeditiranja, meditacja na ništa. Samo sjedenje i ništa osim sjedenja, napuštanje mentalnih i tjelesnih zelja, potreba, aktivnosti...

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]