Budizam

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Vajrasattva je Buddha očišćenja u tibetanskom budizmu.

Budizam je jedna od pet velikih svjetskih religija.

Budizam je ateistička religija nastala u VI. stoljeću pr. Kr. u sjevernoj Indiji. Osnovao ju je Siddharta Gautama, za kojeg se većina stručnjaka slaže da je živio od 563. do 483. pr. Kr. Najbliže izvornom učenju sto je sačuvano nalazi se u tripitaka kanonu budizma koji je kompletno sačuvala theravada u zapisima na pali jeziku, a djelomično su sačuvane i druge verzije ranih škola pri čemu su jako bitni kineski prevodi koji ponekad sadrže jedine preostale zapise određenih tekstova, kao i neki drugi fragmenti i tekstovi. Prema religijskim zapisima neutvrdivih i donekle različitih detalja Siddharta Gautama je bio sin bogatog vladara manjeg teritorija u podnožju Himalaje, današnji Nepal. Njegovom je ocu prorokovano da će sin postati ili veliki vladar ili prosjak, lutalica i beskućnik. Otada ga je pokušavao zaštititi od svih nevolja ovoga svijeta. Gautama je odgajan u prekrasnim palačama, poučavan je znanosti i umjetnosti, a u šesnaestoj godini je stupio u brak sa Yasodharom, vršnjakinjom plemenita roda sa kojom je dobio sina Rahulu. Dok mu je sin odrastao Gautamu je počeo uznemirivati problem ljudske boli i patnje, pa je unatoč nagovorima oca napustio toplinu i udobnost doma da bi se posvetio traženju rješenja u asketskom odricanju, inspiriran ranijim iskustvom pri rijetkom izlasku iz sigurnosti palače kada se susreo sa starcem u posljednjem stupnju senilnosti, čovjekom pogođenim bolešću, truplom koje su nosili na spaljivanje i na kraju, zadovoljnim redovnikom koji je putovao svijetom s prosjačkom zdjelom, odjeven u jednostavnu žutu haljinu, ali je ipak zračio radošću i mirom. Gautama je proveo nekoliko godina udubljen u najekstremnije asketske vježbe izgladnjujući se gotovo do smrti i vjezbajuci kontemplativne prakse pod vodstvom nekolicine poznatih sramana učitelja svog vremena, ali je rješenje problema patnje pronašao tek kad se odrekao tog puta postigavši nirvanu ispod “Drva prosvjetljenja” pod kojim se zavjetovao sjediti u meditaciji sve dok ne ostvari svoj cilj. Tada je postao Buddha (prosvijetljeni) i spoznao je podrijetlo patnje i boli kao i put koji vodi oslobođenju. Svoja je iskustva i spoznaje sažeo u formulama četiri plemenite istine i osmerostrukog puta koje spominje već u prvoj propovijedi i koje su temelji budističke doktrine.

Povijest budizma[uredi VE | uredi]

Gutama Buda je uskoro po probuđenju započeo podučavati te prihvaćati učenike u svojevrsnu asketsku zajednicu. U početku je ona bila dosta neformalna, a vremenom su se kao reakcija na potrebe organizacije razvijala kompleksna monaška pravila. Ona su i danas jedan od najstarijih tekstualnih izvora budizma i svjedoka razvoja zajednice. Monaška je zajednica do današnjih dana u većini budističkih kultura ostala temeljem i čuvarem religije.

Prve naznake unutarnjih podjela u zajednici se mogu pronaći stotinjak godina nakon Gautamine smrti, a kroz idućih nekoliko stoljeća se uslijed razlika u doktrinarnim pitanjima, monaškim pravilima te pod utjecajem zemljopisnih udaljenosti razvijaju rane škole. U početku su to samo teorijske podjele, a vremenom postaju i administrativne te se monaška zajednica i formalno dijeli. Od prvotne podjele na dvije razvio se veći broj tradicija, ali nijedna od njih nije opstala iako theravada smatra kako polaze pravo na nasljedstvo jedne od njih.

Današnje podjele su došle nešto kasnije i prvenstveno su zasnovane na grupiranjima doktrinarne prirode, monaška pravila i redovnička inicijacijska nasljeđa dolaze od ranih škola. To su:

1 - Theravada[uredi VE | uredi]

Uvjetno rečeno theravada je najstarija od živućih škola, tj. to je tradicija koja relativno rano izolirala i izdvojila te doktrinarno zatvorila pred daljnjim utjecajima i promjenama temeljnog kanona. Dok su druge tradicije nastavile siriti korpus kanonskih religijskih tekstova ona prihvaća jedino Tripitaku dok su svi drugi tekstovi apokrifni. U tradiciji i danac u velikoj mjeri vlada stav i permanentni osjećaj osjetljivosti i ugroženosti doktrine te potrebe za njenim čistim ortodoksnim očuvanjem pred prijetnjama, a u to su se ime cesto kroz povijest provodile reforme u svrhu jačanja ortodoksije i vraćanja izvorima pri čemu su presudnu ulogu igrale promjene na političkoj sceni i podrške vladara raznim frakcijama. Tako i današnji oblik theravade u velikoj mjeri dolazi iz opširnih reformi koje su se provodile u kolonijalno doba, a od tada potiče i na zapadu sve popularnija tradicija meditacijske prakse vipassane koja se nizom pokušaja i eksperimenata u sklopu sireg nastojanja povratka izvorima u to vrijeme pokušavala na osnovu drevnih spisa reanimirati medu asketizmu i kontemplaciji sklonijim monaškim krugovima sa većim ili manjim uspjesima.

2 - Mahajana[uredi VE | uredi]

Mahajana je danas najveća i najšarolikija budistička skupina, posebno ako u nju uvrstimo i vađrajanu koja se može promatrati i kao njen dio i kao zesebna tradicija.

Iako prihvaća stari kanon tripitake otvorena je novim tekstovima, razmatranjima i promjenama doktrine. Većina novih tekstova se na neki način nastoji pripisati Budi ili njegovim učenicima te je kao takva prezentirana u uvodnim poglavljima istih, no povijesno su gledano to zasigurno mlađi spisi, mahom pisani na sanskrtu, formalnom jeziku religijske kulture Indije koji je tada već bio mrtav i kodificiran u svoju klasičnu formu te dobio ulogu jezika religijskih i intelektualnih elita. Neki tekstovi su vjerojatno izvorno nastali i na drugim jezicima zemalja gdje se budizam, prvenstveno na kineskom, te se naknadno prevodili na sanskrt i predstavili takav provod kao izvornik. Osim izvora spisa i izvori tradicije su tražili mitološku vezu sa ranim budizmom koja vjerojatno nije povijesna poput one u Zen budizma o prijenosu pečata svijesti Gautama Buddhe odabranom učeniku koji je dalje isti prenio tajnim ezoteričnim nasljeđem sve do povijesnih ili polu-povijesnih ličnosti kineskoga budizma (povijesno se gledano radi o novoj, autohtono kineskoj formi pod velikim utjecajem taoizma).

Dktrinarno se počeci mahajane mogu tražiti u još radu učenjaka sa Nalanda sveučilišta, posebno Nagarđune (cca 150. – 250. g.) iako je nalik ranim školama to u početku bilo pitanje samo neformalnih doktrinarnih/filozofskih razlika gdje su pripadnici istog samostana ili učilišta mogli podržavati različite. Tek se vremenom i interakcijom tih razlika sa geografskim sirenjima i razdvajanjima te političkim igrama i patronatima razne skupine i formalno razdvajaju u zasebne monaške redove. Madjamaka i jogaćara su glavne mahajanske filozofske tradicije u Indiji, a u Kini se kao jako bitna doktrina razvija i ona Buda-prirode (Tathagatagarbha; Budadhatu).

Unutar mahajane se kao zanimljiv fenomen pojavljuje i tradicija ciste zemlje koja za razliku od većine drugih pravaca oslonjenih na samo-spasenje ima elemente devocijsko-religijskog spasenja po milosti vanjskog čimbenika, odnosno Bodisatve.


3 - Vađrajana[uredi VE | uredi]

Ovu se tradiciju može svrstati i unutar mahayane na čijim se temeljnim doktrinama izgrađuje. Nastaje u vrijeme snažnog utjecaja tantre koja je obilježila kako budizam tako i hinduizam srednjega vjeka, osobito u sjeverozapadnim dijelovima Indije. Kao takva bogata je ezotericnim elementima, kompleksnim obredima, magijskim praksama i tome slično. Danas ju predstavljaju Tibetanski budizam i pojedine japanske tradicije, prvenstveno šingon. Pri tome se zbog ranijeg prelaska japanska vajrajana zasniva samo na starijim tekstovima dok tibetanska tradicija prenosi kompletnu tantričku tradiciju, a konstantno do današnjih razvija i vlastite prakse i učenja, prvenstveno kroz doktrinu sakrivenih učenja (u fizičkom ili duhovnom svijetu) koje odabrani mogu u bilo kojem trenutku ponovno otkriti i time započeti novu (ili sa gledišta vjere rekonstruirati staru) duhovnu praksu i tradiciju.

Pojam spasenja u budizmu[uredi VE | uredi]

Pojam spasenja se direktno veze na pojam samsare i četiri plemenite istine koje govore o patnji kao neizbježnom sadržaju ljudske egzistencije samom prirodom uvjetovane prolazne pojavnosti. Samsara u sebi ukljucuje ideje karme i reinkarnacije, ne omogucujuci time rjsenje pukom fizickom smrcu. Sa time da ti pojmovi u budizmu imaju ponešto drugačije tumačenje od onoga u hinduizmu ili zapadnom okultzmu kao i modernoj duhovnosti jer ne podrazumijeva postojanje individualne duše, odnosno bilo nekog oblika vječne, nepromjenjive suštine koja sa seli iz tijela u tijelo već je i to sto stvara, prenosi ili zaprima određene utjecaje u novom obliku života slijedom sakupljenih karmičkih sadržaja dio prolaznog, uvjetovanog svijeta u vječnoj igri međuodnosa i uzročno-posljedičnih veza stvarajuci pri tome iluziju individualnosti.

Budući u Vedama ima vrlo malo naznaka koje bi mogli povezati sa idejama poput reinkarnacije, ali i mnogim drugima koje danas doživljavamo kljucnim u modernom hinduizmu (nenasilje, joga, asketizam isl), mnogi povjesničari smatraju kako te ideje dolaze iz sramanskog kruga utjecaja kojemu pripada i Budizam, a koji bi možda mogao biti paralelna i neovisna tradicija vedskoj, mozda autohtona i pred-arijevska. Ako bi se ta pretpostavka pokazala točnom religijske bi tradicije kojima uz Jainizam, neke izumrle i neke hinduizirane (npr. samkja, a sve više i Jainizam gubi granicu prema Hinduizmu) pripada i budizam mogli smatrati izvorom tih doktrina.

Spasenje iz kruga samsare, odnosno uvjetovane egzistencije i njoj inherentne patnje se ostvaruje osmerostrukim putem (vidi iduće poglavlje)

Buddha ovaj put vidi kao put sredine, dakle suprotstavlja se ekstremnoj askezi, ali i laksizmu. ("Ako se žica na glazbenom instrumentu prenapregne puknuti će, a ako je labava neće proizvoditi željeni zvuk" cesto je citirana usporedba iz budističkih tekstova)

Temeljne ideje[uredi VE | uredi]

Četiri plemenite istine:

  1. Postojanje patnje: prolaznost, promjenjivost i nestalnost cjelokupne egzistencije neizbježno stvara patnju (neugodno iskustvo, strah od gubitka ugodnih iskustava i stvari za koje smo vezani, suptilno konstantno nezadovoljstvo inherentno uvjetovanoj egzistenciji itd).
  2. Nastanak patnje: iskustvo patnje nastaje zbog žudnji i vezanosti za prolazno uvjetovanih neznanjem i nerazumijevanjem prirode prolaznosti života;
  3. Prestanak patnje: postoji mogućnost oslobođenja od uvjetovane egzistencije i uz nju vezane patnje
  4. Put koji vodi do prestanka patnje: sloboda se može naći slijeđenjem osmerostruke staze.

Osmerostruka staza:

  1. ispravno spoznavanje ili razumijevanje
  2. ispravan stav ili nakana
  3. ispravan govor
  4. ispravno djelovanje
  5. ispravan život
  6. ispravno nastojanje
  7. ispravna usredotočenost
  8. ispravna svjesnost

Ne-dusa (annata, anatma)

Temeljna doktrina koja proklamira nepostojanje bilo kakvog fiksnog, vječnog i nepromjenjivog centra, suštine individualnog bića. Sve sto egzistira posljedica je kombinacije različitih faktora, elemenata i njihovih međuodnosa. Ništa ne postoji po sebi, ništa nije vječno, sve je u konstantnom pokretu i promjeni, a samo je lažno poistovjećivanje trenutne kombinacije faktora i ograničenog pogleda na kratko vremensko razdoblje uzrok iluzije individualne osobnosti.

Međuovisna uzročnost svih pojava (pratityasamutpada)

Kako smo u gornjoj stavci rekli ništa ne egzistira po sebi i ništa nema vječnu nepromjenjivu suštinu. Sve pojave proizlaze iz kombinacija raznih faktora koji su u stalnim interakcijama i mjenama, a sveukupnost čijih kompleksnosti ljudski um ne može nikada obuhvatiti, no može razumjeti prirodu njihova funkcioniranja.

Instrumenti spoznaje/stjecanja znanja

Budistička filozofija priznaje samo dva od šest tradicionalnih instrumenata spoznaje o kojima se raspravlja u Indijskim tradicijama. To su:

  • direktno zapažanje
  • izravno logičko zaključivanje

Ne prihvaća se kao vjerodostojan izvor: metafizička objava, autoritet, indirektno logičko zaključivanje, analogija.

Ipak se u praksi može zamijetiti dosta tih formalno odbačenih postupaka koji se potom pokušavaju racionalizirati i interpretirati na način koji bi ih trebao uvrstiti u dva navedena.

Tekstovi[uredi VE | uredi]

Tripitaka[uredi VE | uredi]

Jedini kanonski tekstovi Theravade i dio kanona Mahajane. Izraz označava "tri košare" koje se odnose na tri kategorije tekstova i to:

  • Budina učenja
  • Monaška pravila
  • Filozofska razmatranja

Od toga se prve dvije smatraju te ima pojedinih budista koji slijede samo njih ili čak samo prvu košaru u cilju približavanja ranom budizmu koliko god je to moguće.

Theravada koristi pri tome pali kanon, dok mahajana koristi kinesku redakciju.

Sutre[uredi VE | uredi]

Kanonski spisi mahajane. Pisani na sanskrtu, nastaju nakon tripitake kroz dugo vremensko razdoblje i uz veću raznolikost učenja.

Tantre[uredi VE | uredi]

Kanonski spisi vađrajane, cesto ezoteričnog, mističnog i kriptičnog karaktera.

Nekanonski tekstovi[uredi VE | uredi]

Uz kanonske spise veliki je broj komentara na njih te drugih tekstova raznih budističkih autoriteta (filozofa, mistika itd.) kroz povijest.

Poveznice[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]