Sumporne toplice u Splitu

Zgrada Sumpornih toplica
	Kamilo Tončić je u duhu secesije projektirao Sumporno kupalište (1903.), prvu zgradu izgrađenu u stilu bečke secesije u Splitu, smještenu iznad ljekovitih sumpornih vrela u Marmontovoj ulici.
Lokacija	Marmontova ulica, Split
Država	Hrvatska;
Koordinate	43°30′33″N 16°26′13″E / 43.509054°N 16.436985°E
Arhitekt	Kamilo Tončić-Sorinj
Godine izgradnje	1901.
Godina završetka	1903.
Arhitekt. stil	secesija
Materijal	brački kamen, opeka
	Sumporne toplice Sumporne toplice u Splitu na zemljovidu središta Splita Sumporne toplice Sumporne toplice u Splitu na zemljovidu Splita
	Registar kulturnih dobara RH
Pravni status	Zaštićeno kulturno dobro
Vrsta	Nepokretna pojedinačna
Klasifikacija	Javne građevine
Reg. broj	Z-5327
	v; r; u;

Zgrada Sumpornog kupališta (poznata i kao Zgrada Sumpornih toplica) u Splitu nalazi se na adresi Marmontova/Neretvanska.^[1] U njoj su smještene Sumporne toplice u Splitu. Riječ je o najreprezentativnijem i prvom primjeru arhitekture bečke secesije u gradu.

Povijest

Prirodna sumporna vrela na kojima je podignuta zgrada korištena su još od antičkog razdoblja; prema predaji koristio ih je i car Dioklecijan. Komercijalno korištenje započelo je 1821. godine, nakon što je općinski vijećnik N. Selebam (Schellebam) 1817. dobio koncesiju za njihovu uporabu u ljekovite svrhe. Kupališna sezona trajala je od 1. svibnja do jeseni, a kupači su koristili kamene kade s dovodom hladne i tople vode.

Nakon Selebamove smrti 1831. vlasništvo prelazi na njegovu kćer Mariju, udanu za D. Cattanija. Njihov sin dr. Nikola Cattani (1812. – 1892.) upravljao je kupalištem i posvetio se liječenju bolesnika, dok se Marija Cattani bavila znanstvenim radom. Nakon njegove smrti kupalište nasljeđuju dvije od njegovih sedam kćeri, Ida i Guelmina. Ida se udala za Lj. Dobrotu, a Guelmina za umirovljenog majora S. Nagya, koji je upravljao kupalištem do smrti 1920. godine.

U razdoblju od 1920. do 1945. upravitelj je bio arhitekt Kamilo Tončić (1878. – 1961.), oženjen nećakinjom tadašnjih vlasnica. Ida i Guelmina Cattani darovale su 1929. kupalište svojim nećakinjama Gemi Krpan i Piji Tončić.

Nakon 1945. zgrada i vlasnici dijele sudbinu brojnih građanskih obitelji; rješenjem od 12. ožujka 1948. kupalište postaje opća narodna imovina pod upravom Ministarstva narodnog zdravlja NR Hrvatske. U poratnom razdoblju ustanova djeluje pod nazivom „Splitske toplice“.

Liječnik i ravnatelj „Splitskih toplica” od 1947. do 1965. bio je dr. D. Mirošević (1889. – 1986.). Za njegova mandata ustanova postaje samostalna i razvija različite oblike fizikalne medicine, premda prirodni sumporni izvor ostaje njezin zaštitni znak.

Zgrade kompleksa obnovljene su od 1986. do 1990., čime je povećana njihova funkcionalnost. Zbog nedostatka sredstava prestalo se s korištenjem sumporne vode u prizemlju. Godine 2002. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske donijelo je rješenje kojim se, uz zgradu, štiti i djelatnost koja se u njoj desetljećima provodila, te ona ostaje stožerni dio Odjela za fizikalnu medicinu, rehabilitaciju i reumatologiju KB Split.

Arhitektura i opis

Zgrada je građena od 1901. do 1903. prema projektu Kamila Tončića, izrađenom 1901. nakon njegova povratka sa školovanja u Beču. Otvorena je u travnju 1903. godine.

Monumentalna trokatna uglovnica duga je 20, a široka 13 metara. Prizemlje je građeno od bračkog kamena, dok su gornji katovi zidani opekom. Iako nije u potpunosti izvedena prema izvornom projektu (vidljive su razlike u tlocrtu, dimenzijama i dekoraciji pročelja), predstavlja najkvalitetniji primjer secesijske arhitekture u Splitu i Dalmaciji.

Pročelje je bogato arhitektonskom plastikom i figurama koje simboliziraju bolesnike, dok se na krovu izvorno nalazio orao kao simbol ozdravljenja i uzleta.

U unutrašnjosti se ističe reprezentativna dvorana s očuvanim secesijskim štukaturama u obliku školjki i stiliziranih cvjetova, zidnim plohama oslikanim tako da oponašaju mramor, podnim pločicama s dekorativnim rubnim vijencem te stubišnom ogradom od kovanog željeza.

Zaštita

Zgrada je pod oznakom Z-5327 upisana u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske kao nepokretno kulturno dobro – pojedinačno zaštićeno kulturno dobro, klasificirano kao profana graditeljska baština.^[1]