Zlatna vrata (Split)

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Pogled na Zlatna vrata (2015.)

Zlatna vrata (lat. Porta aurea), glavna vrata Dioklecijanove palače u Splitu koja se nalaze po sredini sjevernih zidina palače. U rimsko doba kroz Zlatna vrata vodila je cesta na sjever, prema Saloni, glavnom gradu rimske provincije Dalmacije. Najraskošnije su dekorirana i druga su najbolje sačuvana vrata palače, uz Željezna vrata na zapadnom zidu.

Opis[uredi | uredi kôd]

Pretpostavljeni izvorni izgled Zlatnih vrata

Zlatna vrata bila su glavna vrata Dioklecijanove palača i nalaze se po sredini sjevernog zida. Danas su visoka 4.50 m, a njihova originalna visina iznosila je oko 6.50 m, jer je danas sjeverni zid s vratima još uvijek djelomično zatrpan zemljanim nanosom koji se akumulirao stoljećima.[1] Donji otvor je veličine 4.17 x 4.36 m, nad njim se nalazi nadvratnik (arhitrav) od devet romoidnih kamenih blokova visine 0,91 m, a iznad njega je dekorirani rasteretni luk od 19 kamenih blokova visine 3,02 m.[2]

Na lijevo i desnoj strani vrata nalaze se po dvije niše i jedna centralna iznad luka u kojima su se nalazili kipovi tetrarha: Dioklecijana, Maksimijana, Galerija i Konstancija Klora.[3] Poviše se nalazi sedam slijepih arkada koje stoje na kapitelima nestalih stupova, koji su ležali na menzolama. Iznad arkada i pojasnog vijenca glavnog zida nalazi se pet pijedestala, vjerojatno postolja nad kojima su se nalazili danas nepoznati kipovi.

Kroz vanjski dio vrata ulazilo se u unutrašnje dvorište (propugnaculum) nakon kojeg slijedi unutrašnji dio vrata. Iznad vanjskog i unutrašnjeg dijela vrata bili su stražarski prolazi koji su bili spojeni prolazima postrance. Iznad vanjskog dijela Zlatnih vrata, u u uskom stražarskom prolazu, utemeljena je u 6. stoljeću crkvica sv. Martina. Vrata su branile dvije oktogonalne kule. Površina svake oktogonalne kule u tlocrtu bila je oko 60m2, unutarnji promjer 8.53 m, a strana 3.41 m. Naslanjale su se na glavni zid palače pa su građane bez jednog zida. Ulaz je vodio kroz prolaze u zidu palače, a na kat se nije moglo doći direktno iz prizemlja, jer se između prizemlja i prvog kata nalazio križni svod.[4]

Povijest[uredi | uredi kôd]

Izgled Zlatnih vrata 1910. godine

Naziv Zlatnih vrata u rimsko doba bio je Porta septemtrionalis ("sjeverna vrata") i car Dioklecijan († 316.) je vjerojatno ušao u svoju palaču kroz ta vrata, nakon abdikacije sa carskog trona 1. svibnja 305. godine.[5] U srednjem vijeku vrata su se nazivala "Rimska vrata" (Porta Romae).[6] U 6. stoljeća je iznad vanjskog dijela vrata, u prostoru nekadašnjeg stražarskog prolaza, sagrađena crkvica sv. Martina, koja je kasnije bila dio ženskog dominikanskog samostana u Splitu. Iznad crkvice sv. Martina podignut je predromanički zvonik koji je srušen u 19. stoljeću, a bio je nalik zvoniku crkve Gospe od Zvonika iznad Željeznih vrata, koji je sačuvan do danas.

Tijekom ranog srednjeg vijeka vrata su zazidana, da bi manji prolaz u grad sa sjeverne strane bio otvoren istočnije od njih, a širenjem srednjovjekovnog grada na zapad otvorena su Vrata od Pisture, smještena zapadno od sjeverozapadne kule palače, koja su otada bila glavni ulaz u grad sa sjeverne strane. Za vrijeme renesanse, vrata su dobila današnje ime, a taj naziv spominje se prvi put 1553. godine u itineraru mletačkih sindika Dieda i Giustiniana.[1]

Oko 1630. mletački providur Alvise Zorzi dao je porušiti do temelja jedanaest rimskih kula na sjevernoj i istočnoj strani zida Dioklecijanove palače, a među njima i oktogonalne kule koje su nekoć branile Zlatna vrata. Kameni materijal sa srušenih kula prevezen je brodovima u Veneciju i izgrađena je crkva sv. Marije od Salute (Santa Madona della Salute).[7] Zlatna vrata ponovno su otvorena tek 1857. godine[1], nakon što su srušene kuće koje su bile sagrađene uz sjeverni zid palače i tlo ispred očišćeno od stoljetnih zemljanih nasipa. Unatoč čišćenju, i danas se oko 2 metra vrata i zida palače nalaze ispod razine tla. Zadnja je obnova izvedena u prvom i početkom drugog desetljeća 21. stoljeća.

Bilješke[uredi | uredi kôd]

  1. 1,0 1,1 1,2 Prijatelj, Kruno, Spomenici Splita i okolice, str. 33.
  2. Šušnjar, Bogdan, Villa cara Dioklecijana u Splitu, str. 71.-72.
  3. Šušnjar, Bogdan, Villa cara Dioklecijana u Splitu, str. 73.
  4. Šušnjar, Bogdan, Villa cara Dioklecijana u Splitu, str. 56.-57.
  5. Zlatna vrata u Splitu - putovnica.net
  6. Prijatelj, Kruno, Spomenici Splita i okolice, str. 32.
  7. Baras, Frane, Prohujalo pod Marjanom, str. 42.-43.

Literatura[uredi | uredi kôd]

  • Baras, Frane, Prohujalo pod Marjanom, legende i kronike, Naklada Bošković, Split, 2010. ISBN 978-953-263-147-0
  • Prijatelj, Kruno, Spomenici Splita i okolice, Ex libris, Split-Zagreb, 2005. ISBN 953-6310-46-5
  • Šušnjar, Bogdan, Villa cara Dioklecijana u Splitu, Naklada Bošković, Split, 2003. ISBN 953-7090-06-X

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]


P history.svg Nedovršeni članak Zlatna vrata (Split) koji govori o povijesti treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.