Zuko Džumhur

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Zulfikar Zuko Džumhur (Konjic, 24. rujna 1920. - Herceg Novi, 29. studenog 1989.) bosanskohercegovački putopisac, slikar i karikaturist.

Životopis[uredi VE | uredi]

Potiče iz stare ugledne ulemanske obitelji. Otac mu je Abduselam Džumhur i majka Vasvija rođena Rufo. Osnovnu školu i nižu gimnaziju završio je u Beogradu, gdje mu je otac radio kao imam, a višu gimnaziju u Sarajevu 1939. Počeo je studirati pravo, ali je prešao na likovnu akademiju i završio je u klasi Petra Dobrovića. Prve crteže je objavio u Narodnoj armiji 1947., a od tada surađuje kao karikaturist i ilustrator u "Ježu", "Borbi", "Vetrenjači", "Politici", "Oslobođenju", reviji "Danas", "NIN"-u kao stalni suradnik i urednik. Objavio je više od 10.000 karikatura. Napisao je scenarije za više kratkih i tri za igrane filmove. Uradio je 35 scenografija za kazalište, a posljednjih deset godina radio je na sarajevskoj televiziji kao pisac scenarija i voditelj serija emisije Hodoljublje. Zajedno sa Momom Kaporom je autor knjige "Zelena čoja Montenegra". Umro je u Herceg Novom, a ukopan u rodnom Konjicu 29. studenog 1989. godine.


U Beogradu 1970-ih, Džumhur i drugi umjetnici često su posjećivali boemski dio grada Skadarliju. Zuko je s još nekoliko umjetnika bio zadužen za renoviranje cafea Tri šešira , popularnog mjesta okupljanja boema.[1]

Bibliografija[uredi VE | uredi]

  • Nekrolog jednoj čaršiji
  • Pisma iz Azije, Mostar, 1973.
  • Hodoljublja, Zagreb, 1982.
  • Putovanja bijelom lađom, Sarajevo, 1982.
  • Pisma iz Afrike i Evrope
  • Stogodišnje priče
  • Adakale
  • Izabrana djela (posthumno), Sarajevo, 1991.
  • Putopisi (posthumno; izabrani putopisi u okviru edicije ”Bošnjačka književnost u 100 knjiga”), Sarajevo, 1997.


Izvori[uredi VE | uredi]

  1. A Guide to The Serbian Mentality, Momo Kapor, Dereta, 2008
Logotip Wikicitata
Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Zuko Džumhur