Bošnjaci

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Disambig.svg Ovo je glavno značenje pojma Bošnjaci. Za druga značenja, pogledajte Bošnjaci (razdvojba).
Bošnjaci
Datoteka:Bosnjaci.jpg
Elizabeta KotromanićStjepan Tomašević Kotromanić
Gazi Husrev-begAugustin MiletićUmihana Čuvidina

Ivan Franjo JukićSmail-aga ČengićHusein-kapetan GradaščevićAntun KneževićHadži Lojo Vilajetović


Mehmed-beg K. LjubušakEdhem MulabdićSafvet-beg BašagićMehmed Dž. ef. ČauševićMusa Ćazim Ćatić


Elez DerviševićMehmed SpahoMehmed Handžić
Enver ČolakovićDžemal Bijedić


Meša SelimovićAlija IzetbegovićEnver Marić
Fahreta Jahić-ŽivojinovićDino Merlin


Emir HadžihafizbegovićDanis TanovićJasmila Žbanić
Edin DžekoMirza Teletović
Ukupno pripadnika
od 3 do 4,5 milijuna (procjena)
Značajna područja naseljavanja
Flag of Bosnia and Herzegovina.svg Bosna i Hercegovina 2 185 055 [1]
Flag of Turkey.svg Turska 101 000 – 2 000 000¹ [2][3]
Flag of Germany.svg Njemačka 158 158 [4]
Flag of Serbia.svg Srbija 145 278 [5]
Flag of Austria.svg Austrija 128 047 [6]
Flag of the United States.svg SAD 98 766 – 350 000 [7][8]
Flag of Sweden.svg Švedska 56 595 [9]
Flag of Montenegro.svg Crna Gora 53 605 [10]
Flag of Switzerland.svg Švicarska 46 733 [11]
Flag of Kosovo.svg Kosovo 45 600 [12]
Flag of Croatia.svg Hrvatska 39 037 [13]
Flag of Slovenia.svg Slovenija 21 542 [14]
Flag of Canada.svg Kanada 21 040 [15]
Flag of Denmark.svg Danska 21 000 [16]
Flag of Macedonia.svg Makedonija 17 018 [17]
Flag of Australia.svg Australija 17 933 [18]
Flag of Norway.svg Norveška 16 338 [19]
Flag of Italy.svg Italija 3 600 [20]
Flag of Belgium (civil).svg Belgija 2 182 [21]
Flag of Europe.svg EU ukupno oko 400 000 [22]
Jezik
bošnjački jezik
Vjera
većinska zastupljenost
islam Star and Crescent.svg
manjinska zastupljenost
katoličanstvo Christian cross.svg
pravoslavlje OrthodoxCross(black,contoured).svg
judaizam Star of David.svg
ateizam Atheismsymbol endorsed by AAI.svg
agnosticizam Atom of Atheism-Zanaq.svg
Povezane etničke grupe
drugi Slaveni, naročito Južni Slaveni
Hrvati, Srbi, Crnogorci i Slovenci su najviše povezani.[23]

Na temeljima genetičkih (DNK) studija bošnjačkog naroda, njegovi se korijeni prvenstveno mogu povezati s paleo-balkanskim doseljenicima (uglavnom Ilirima i Slavenima koji su naselili područje Bosne tokom Seobe naroda).[24]


¹ Prema procjenama utvrđenim 2008. godine od strane Vijeća za nacionalnu sigurnost Turske (tur. Milli Güvenlik Kurulu) oko 2 000 000 turskih državljana je bošnjačkog podrijetla te potječe, uglavnom, od bošnjačkih imigranata iz 19. stoljeća i 20. stoljeća.

Bošnjaci su južnoslavenski narod koji nastanjuje uglavnom svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu, a sa značajnim narodnim manjinama i ostale države Balkanskog poluotoka, naročito oblast Sandžak u Srbiji i Crnu Goru (gdje Bošnjaci čine regionalnu većinu) te Hrvatsku. Bošnjaci su ponajviše okarakterizirani svojom povijesnom povezanošću s regijom Bosna, tradicionalnom većinskom pripadnošću islamu od 15. stoljeća i 16. stoljeća, općom kulturom i bošnjačkim jezikom. Kao narod pripadaju kako europskom tako i islamskom civilizacijskom naslijeđu.

Na engleskim govornim područjima Bošnjaci se često nazivaju bosanskim muslimanima / Muslimanima. Ovaj se termin smatra netočnim jer nisu svi Bošnjaci pripadnici islama ili – općenito – ijedne religije. Jednim dijelom zbog ovoga (netočnosti korištenja naziva Musliman), ali i iz drugih političkih razloga, nakon raspada Jugoslavije termin Bošnjak se uveo kao zamjena za termin Musliman, kao službeni etnički pojam nastao u cilju izbjegavanja poistovjećivanja s religijskim izrazom musliman – pripadnik religije islama.[25] Pojam Bošnjak često se poistovjećuje i s pojmom Bosanac, iako se ovaj koristi isključivo za označavanje svih stanovnika Bosne i Hercegovine, bez obzira na etničku pripadnost (podrijetlo), tj. označuje državljanstvo zemlje.

Više od dva milijuna Bošnjaka danas živi na Balkanu, s procijenjenih dodatnih milijun koji su se naselili i koji žive širom svijeta. Više slučajeva etničkog čišćenja i genocida u BiH, a koje su izvršili Srbi i Hrvati u BiH, imalo je ogroman utjecaj na teritorijalni raspored stanovništva. Zbog ovoga, jednim dijelom,[26] veoma dobro primijećena bošnjačka dijaspora postoji i djeluje u velikom broju zemalja uključujući Austriju, Njemačku, Australiju, Švedsku, Tursku, Kanadu i Sjedinjene Američke Države. I u svom regionu i širom svijeta, Bošnjaci su često posebni zbog svoje jedinstvene kulture, koja je bila pod utjecajem i istočnjačke i zapadnjačke civilizacije (a time i načina obrazovanja) tokom svoje povijesti.



Etnonim i definicija

Prema Oxfordskom rječniku engleskog jezika, prva zabilježena uporaba riječi Bošnjak na engleskom jeziku je od strane britanskog diplomata i povjesničara Paula Rycauta 1680. godine, i to kao Bosnack, što je srodno postklasičnom latinskom Bosniacus (1682. god. ili ranije), francuskom Bosniaque (1695. god. ili ranije) ili njemačkom Bosniak (1737. god. ili ranije).[25] Moderna pravopisna tumačenja mogu se pronaći u Penny Cyclopaediji iz 1836. godine (v. 231/1): „Stanovnici Bosne sastoje se od Bošnjaka, rase slavenskog podrijetla.”[25] U slavenskim jezicima, -ak je čest sufiks koji se dodaje riječima da bi se tvorila imenica muškog roda, što se, primjerice, također može naći i u etnonimima Poljak (polj. Polak) i Slovak (slvč. Slovák).

Najranija potvrda za pojavu etnonima Bošnjanin je povijesni pojam Bošnjanin (lat. Bosniensis), koji označuje ljude srednjovjekovnog Bosanskog Kraljevstva.[27] Prema Hrvatskoj enciklopediji, u izdanju Leksigografskog zavoda Miroslav Krleža, „Bošnjaci je naziv za podanike bosanskih vladara u predosmanskom dobu, podanike sultana u osmanskom dobu, odnosno današnji naziv za najbrojniji od triju konstitutivnih naroda u BiH. Bošnjak, kao i stariji naziv Bošnjanin (lat. Bosnensis), prvotno je bilo ime koje je označavalo pripadnost srednjovjekovnoj bosanskoj državi.”[28] Do 15. stoljeća,[25] sufiks -(n)in bio je zamijenjen sufiksom -ak da bi se stvorila trenutna forma Bošnjak, što je prvi put potvrđeno u diplomaciji bosanskog kralja Tvrtka II. koji je 1440. godine poslao delegaciju (Apparatu virisque insignis) do poljskog kralja Mađarske, Władysława Warneńczyka (1440.–1444.), tvrdeći zajedničko slavensko podrijetlo i „sličnost između Bošnjaka i Poljaka”.[29][30][31]

Bošnjaci svoje etničko ime izvode iz pojma Bosna te istoimenog naziva rijeke (Bosna), za što se vjeruje da je predslavenskog jezičkog podrijetla[32][33] i da se možda spominje po prvi put tokom 1. stoljeća od strane rimskog povjesničara Marcusa Velleiusa Paterculusa kao Bathinus Flumen.[34] S druge strane, neki povjesničari[35] su sugerirali da izvod imena proizilazi iz rimskog Ad Basante, što je prvi put spomenuto u 5. stoljeću u Tabula Peutingeriani, gdje se također nalazi i predlagani izvor Bathinus.[36] Odakle potječe samo ime Bosna, s druge strane, nije poznato. Teorija koju je iznio filolog Anton Mayer u svome radu Jezik starih Ilira (njem. Die Sprache der Alten Illyrier) je da bi ime moglo proizilaziti iz ilirskog pojma Bas-ann-ass (basinus), što bi opet bilo „zlouporaba” proto-indoeuropskog korijena bos ili bogh (u prijevodu: „tekuća voda”).[37] Ostale teorije uključuju rijedak latinski izraz Bosina (što znači „granica”) te moguće slavensko i tračko podrijetlo.[33][38] Kao takav, Bošnjak je etimološki ekvivalent svog neetničkog pojma bosanski (koji je ušao u engleski jezik otprilike u isto vrijeme, putem srednjofrancuskoga Bosnien): rodom iz Bosne.[25]

S točke gledišta Bošnjaka, bosanstvo i bošnjaštvo međusobno su blisko povezani jer Bošnjaci vežu svoj identitet za Bosnu i Hercegovinu.[39]

Za vrijeme trajanja osmanske vlasti, riječ Bošnjak odnosila se na sve stanovnike Bosne; turski pojmovi kao što su Boşnak milleti, Boşnak kavmi i Boşnak taifesi (svi znače, otprilike, „bosanski narod”), korišteni su u Carstvu za opisivanje Bosanaca u etničkom ili „plemenskom” smislu; i doista, osmanski putnik i pisac iz 17. stoljeća, Evlija Čelebija, u svome djelu Sejahatnama (tur. Seyahatnâme) govori da su ljudi u Bosni, kao narod, poznati pod imenom Bošnjaci.[40] Međutim, koncept nacije bio je stran Osmanlijama u to vrijeme – ideju da su muslimani i kršćani neke vojne pokrajine mogli imati bilo koji zajednički sur-konfesionalni identitet po osjećaju pripadnosti istome i ne treba spominjati. Stanovnici Bosne sebe su nazivali različitim nazivima: od Bošnjaka, u punom smislu značenja te riječi, s temeljima kao teritorijalnom oznakom, kroz niz regionalnih i religijskih imena (Bosanac i Musliman), pa sve do suvremenih nacionalnih, tj. narodnih (ponovno Bošnjak). U tom smislu, kršćanski Bosanci nisu opisivali sebe kao da su Srbi ili Hrvati prije 19. stoljeća, ili točnije – sve do okupacije 1878. godine, kada je sadašnja „troetnička stvarnost Bosne i Hercegovine” konfigurirana posredno na temelju religijske pripadnosti.[41]

Identitet

Bošnjaci su općenito definirani kao južnoslavenski narod na području bivše Jugoslavije čiji se članovi identificiraju Bosnom i Hercegovinom kao matičnom državom i dijelom takvog zajedničkog naroda od kojeg je većina islamske vjeroispovijesti. Ipak, čelnici i intelektualci bošnjačke zajednice imaju različite stavove o tome što to točno znači „biti Bošnjak”. Neki ukazuju na islamsko naslijeđe, dok drugi naglašavaju čisto sekularni i nacionalni karakter bošnjačkog identiteta i njegovu povezanost s bosanskim teritorijem i poviješću.[42] Štoviše, pojedinci izvan Bosne i Hercegovine također mogu imati svoje lične interpretacije. Neki ljudi, poput Crnogorca Abdula Kurpejovića, vide islamsku komponentu u bošnjačkom identitetu, ali na taj način da se ona odnosi isključivo na slavenske muslimane u Bosni.[43] Ipak, drugi smatraju sve slavenske muslimane u bivšoj Jugoslaviji – uključujući i Gorance – Bošnjacima.[44]

U Jugoslaviji u kojoj su Srbi dominirali,[45] za razliku od prethodne Austro-Ugarske Monarhije,[46] mogućnost da se etnički izjasnite kao Bošnjak je odbijana („neprihvatljiva opcija”).[47] Kao politički kompromis, Ustav Jugoslavije bio je izmijenjen i dopunjen 1968. godine da bi se uveli Muslimani – u narodnom (ne u religijskom) smislu; to je značilo samo prepoznavanje konstitutivnog naroda, ali ne i Bošnjaka i time i bosanskog imena. Prije toga, velika većina Bošnjaka izjašnjavala se kao „etnički neopredijeljeni musliman” ili – u manjoj mjeri – „neopredijeljeni Jugoslaven” u cenzusima koji su se odvijali u Jugoslaviji, zato što su ostale dostupne opcije bile „Srbin-musliman” i „Hrvat-musliman”.[48] Iako je postizanje priznanja kao zasebnog naroda pod alternativnim imenom ostvareno, uporaba riječi Musliman u značenju imena naroda je, ipak – odmah u početku – odbijana, zbog toga što se nastojalo da se Bošnjaci označe kao religijska skupina umjesto etničke. Citat bosanskog predsjednika Hamdije Pozderca u to vrijeme govori o posredno uslovljenom prihvaćanju pogrešnog imena Musliman:

Ne daju bosanstvo, nude muslimanstvo... Da prihvatimo i to što nude, makar i pogrešno ime, ali ćemo otvoriti proces.

— Hamdija Pozderac, u razgovoru s Josipom Brozom Titom u vezi s ustavnim reformama 1971. godine[49]






Nakon proglašenja neovisnosti Bosne i Hercegovine od Jugoslavije početkom 1990-ih, velika većina Muslimana željela se deklarirati koristeći ime Bošnjak. U septembru 1993. godine, u toku Bosanskog rata, Drugi bošnjački sabor formirao je osnovu za službenu ponovnu uspostavu povijesnog etničkog imena Bošnjak i negodovanja bivšeg termina Musliman koji je bio u upotrebi tokom SFR Jugoslavije.[33] Danas, izborni zakon Bosne i Hercegovine, kao i Ustav Bosne i Hercegovine, priznaju rezultate Popisa stanovništva 1991. godine koji se odnose na Bošnjake koji su, pored Hrvata i Srba, jedan od triju konstitutivnih naroda u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini te najveća etnička skupina u zemlji.

U ostalim ex-jugoslavenskim zemljama sa značajnom slavenskom muslimanskom populacijom usvajanje imena Bošnjak manje je dosljedno. Učinci tog fenomena najbolje se mogu vidjeti u cenzusima. Na primjer, Crnogorski popis stanovništva iz 2003. godine zabilježio je 48.184 ljudi koji su registrirani kao Bošnjaci i 28.714 koji su registrirani kao Muslimani (u narodnom smislu). Iako crnogorski slavenski muslimani čine jednu etničku zajednicu sa zajedničkom kulturom i poviješću, ova zajednica je podijeljena o tome hoće li se registrirati kao Bošnjaci (odnosno usvojiti bošnjački narodni identitet) ili kao Muslimani u narodnom smislu.[43] Slično tome, Slovenski popis stanovništva 2002. godine bilježi 8.062 ljudi koji su registrirani kao Bosanci, vjerojatno naglašavajući (velikim dijelom) odluku mnogih sekularnih Bošnjaka da se prvenstveno identificiraju na taj način (situacija koja se donekle može usporediti s jugoslavenskom opcijom tokom socijalističkog razdoblja). Međutim, takvi ljudi čine manjinu (čak i u zemljama poput Crne Gore, gdje je to značajan problem), dok je velika većina slavenskih muslimana u bivšoj Jugoslaviji usvojila bošnjačko narodno ime.


Muslimani u SFR Jugoslaviji
Republika 1971. 1981. 1991.
  Bosna i Hercegovina 1 482 430    39,6%   1 630 033    39,5%   1 902 956    [50]43,5%  
  Crna Gora 70 236    13,3%   78 080    13,4%   89 614    14,6%  
  Hrvatska 18 457    0,4%   23 740    0,5%   43 469    0,9%  
  Makedonija 1 248    0,1%   39 512    2,1%   35 256    1,7%  
  Slovenija 3 197    0,2%   13 425    0,7%   26 867    1,4%  
  Srbija 154 364    1,8%   215 166    2,3%   246 411    2,5%  
SFR Jugoslavija    1 729 932    8,4%    1 999 957    8,9%    2 344 573    10,0%

Povijest

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Povijest Bosne i Hercegovine

Odnosi sa susjednim nacionalizmom

Kao plodno tlo za konflikte između različitih religija, nacionalnih mitologija i koncepata državljanstva, veliki je dio historiografije Bosne i Hercegovine od 19. stoljeća bio predmet konkurentnih nacionalističkih tvrdnji za širenje srpskih i hrvatskih hegemonističkih težnji u Bosni i Hercegovini, inherentno se ispreplićući u složenoj prirodi Bosanskog rata na kraju 20. stoljeća.[51] Andras Riedlmayersovo podrobno istraživanje za Haaški sud pokazuje sljedeće: „Ono što se dogodilo u Bosni nije samo genocid, namjerno razaranje osnovnih temelja jedne određene zajednice ili skupine ljudi unutar društva... (...) Ono što se dogodilo u Bosni također je opisano kao sociocid – ubijanje napredujućeg, složenog i prosvijećenog društva kako bi ga unazađeno, prosto i netrpeljivo društvo moglo zamijeniti.”[52]

Za razliku od čestih srpskih i hrvatskih nacionalističkih tvrdnji, Bosna i Hercegovina predstavlja povijesnu cjelinu koja ima svoj identitet i svoju povijest.[53] Ova dva susjeda su, istina, okupirali dijelove tog teritorija, ali samo za kratko vrijeme, i – kao takve – ni Srbija ni Hrvatska nemaju bilo kakva ozbiljna povijesna prava i pretenzije na Bosnu.[53][54] Osim toga, iako je Bosna i Hercegovina u odnosima sa svojim susjedima Srbima i Hrvatima kroz stoljeća, ona ima veoma različitu povijest i kulturu u odnosu na njih.[55] John Kinnamos, povjesničar Bizantskog Carstva iz 12. stoljeća, navodi da Bosna nije bila podređena; naime, Bosanci su imali „vlastiti posebni način života i vlasti”.[56] Prema američkom profesoru Johnu van Antwerpu Fineu Mlađem, istaknutim „autoritetom” na ovim područjima ispitivanja,[57] Bošnjani su bili zaseban narod od najmanje 10. stoljeća.[58]

Podrijetlo i genetika

Rani Slaveni, narod iz sjeveroistočne Europe, naselili su teritorij Bosne i Hercegovine (i susjednih područja) u 6. stoljeću i početkom 7. stoljeća (u toku Seobe naroda), a sastojali su se od malih plemenskih jedinica proizašlih iz jedne slavenske konfederacije poznate Bizantincima pod imenom Sklavinija (dok su Anti, grubo rečeno, kolonizirali istočne dijelove Balkana).[54][59] Po svom dolasku, Slaveni su asimilirali paleo-Balkan, i to većinom romanizirana plemena općenito poznata kao Iliri na području današnje Bosne i Hercegovine, ali i keltsko stanovništvo koje se miješalo s njima još od 4. stoljeća pr. n. e. te u manjoj mjeri Ostrogoti, tj. Istočni Goti, koji su pričali njemački jezik, a koji su došli na ovo područje u kasnom 4. stoljeću n. e. Timothy Gregory piše:

Sada se uglavnom slažemo da su ljudi koji su živjeli na Balkanu nakon slavenskih „invazija”, vjerojatno – u najvećoj mjeri – isti kao i oni koji su tu ranije živjeli, iako su stvaranje novih političkih skupina i dolazak malog broja imigranata izazvali to da ljudi gledaju sebe kao različite od svojih susjeda, uključujući i Bizantince.

— Timothy E. Gregory, A History of Byzantium, Wiley-Blackwell, 2010. godina, str. 169.

S obzirom na nova vremena vrlo je vjerojatno – i ni na koji način nemoguće – da je mali dio predaka bošnjačkoga naroda moguće pratiti do drugih islamiziranih i srodnih južnoslavenskih naroda, kao što su Hrvati (uglavnom ona populacija onoga što je postalo Turska Hrvatska te oni slavonski muslimani koji su migrirali u Bosnu i Sandžak nakon 1687. godine kada su Osmanlije izgubili sve zemlje sjeverno od rijeke Save u tzv. Austro-turskom ratu). Neki Bošnjaci vuku korijene i od srpskih i crnogorskih muhadžira, ali i drugih nejužnoslavenskih pojedinaca, koji su pod osmanskom vlasti bili konvertirani („preobraćeni”, „prevedeni”) na islam i prihvaćeni u zajedničku bošnjačku zajednicu (to su, npr., slavenizirani bosanski Vlasi,[60] Mađari,[60] Albanci,[60] i njemački Sasi[60]).

U udaljenom planinskom području – u Bosni – činilo se da je naseljeno manje Slavena uopćeno, a možda i da je ona samo služila kao područje utočišta za domaće Ilire.[61] Toponim Bosna, nastao po imenu rijeke Bosne, po kojem se zapravo i povijesno (naučno) temelji – najvjerojatnije je izveden od ilirskog Bosona (u prijevodu: „tekuća voda”) te je odraz ilirskog naslijeđa regije.[33] Plemena poznata pod etnonimima srpski i hrvatski opisuju se kao druga, kasnija/potonja, migracija različitih ljudi tokom druge četvrtine 7. stoljeća za koje se ne vjeruje da su bili osobito brojni;[62][63] ova rana srpska i hrvatska plemena, čiji je točan identitet predmet znanstvenih rasprava,[64] „došla su da prevladaju” nad Slavenima u susjednim regijama. Bosna se, međutim, čini teritorijem izvan srpskog i hrvatskog upravljanja i ne spominje se kao jedno od područja koje je naseljeno od strane ovih plemena. Vremenom, Bosna će formirati neovisnu jedinicu pod upravom vladara bana Kulina koji je sebe nazivao Bošnjaninom.[63] U 14. stoljeću, Bosansko Kraljevstvo smješteno na rijeci Bosni, počinje se uzdizati. Njegovi su se ljudi, ne-koristeći lokalno ime, nazivali Bošnjanima.[58][65] Međutim, sve do osmanske okupacije Balkana nije bilo moguće da se „moderni Bošnjaci” počnu bitno razlikovati od okolnih Slavena svojom samoidentificirajućom islamskom ulogom Bošnjaka, kao što je bila ona koju je odigralo katoličanstvo za Hrvate i pravoslavlje za Srbe.[66] Socijalna antropologistkinja Tone Bringa zaključuje da „niti bošnjački, niti hrvatski, niti srpski identitet nije moguće u potpunosti razumjeti uzimajući u obzir samo islam ili kršćanstvo, redom, nego se u obzir mora uzeti specifični bosanski kontekst koji je rezultirao zajedničkom poviješću i lokalitetom među Bosancima kako islamskih tako i kršćanskih pozadina”.[67]

Genetika

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Genetika
Kao i sa svim modernim europskim nacijama, velik stepen biološkog kontinuiteta postoji između Bošnjaka i njihovih drevnih predaka s bošnjačkom Y-kromosomskom lozom, svjedočeći pretežno paleolitičko europsko podrijetlo.[68][69] Većina (>67%) Bošnjaka pripada jednoj od triju glavnih europskih Y-DNK haploskupina / haploidnih skupina[68] u koje se ubrajaju haploskupina I (48,2%), haploskupina R1a (15,3%) i haploskupina R1b (3,5%), dok ostala manjina pripada manje učestalim haploskupinama (haploskupina E (12,9%), haploskupina J2 (9,5%), haploskupina G (3,5%) i haploskupina P (3,5%)), uz ostale još rjeđe loze.[68]

Ova su istraživanja pokazala dominantnu Y-DNK haploskupinu I, a posebno njenu podhaploskupinu I-M438, tj. I2, koja se može naći kod Bošnjaka te povezati s paleolitičkim naseljenicima kao takva da je pridonijela drevnim populacijama koje su se proširile na Balkanu nakon posljednjeg glacijalnog maksimuma prije nekih 21.000 godina.[68] Marijana Peričić, na primjer, njihovo širenje stavlja u razdoblje koje „nije ranije od tranzicije YD–holocen, a nije kasnije od ranog neolitika”.[69] Nedvojbeno, slavensko se stanovništvo može podijeliti u dvije različite skupine: prvu koja obuhvaća sve Zapadne Slavene (Poljaci, Slovaci itd.), Istočne Slavene (Rusi, Ukrajinci itd.) te nekoliko populacija Južnih Slavena (sjeverozapadni Hrvati i Slovenci), a koja se uglavnom odlikuje haploskupinom
R-M420, tj. R1a; te drugu koja obuhvaća sve preostale Južne Slavene (uključujući i Bošnjake), a koja se odlikuje haploskupinom I2a2, tj. I-L69.2. Prema stavu Rebałe K., ovaj se fenomen objašnjava kao „doprinos Y-kromosoma od naroda koji su se naselili na Balkanu prije slavenskog širenja genetskom naslijeđu Južnih Slavena”.[70]

Y-kromosomske haploskupine identificirane među Bošnjacima iz Bosne i Hercegovine su sljedeće:

Raspodjela europske Y-DNK haploskupine I po regijama Europe – preovladava u zemljama zapadnog Balkana, na Sardiniji, u sjevernoj Njemačkoj i u Skandinaviji (nalazi se kod 48,3% Bošnjaka[71], i to sa oko 43,50 postotnom[71] pripadnosti u zapadno-
-balkanskoj podskupini I2a1-P37.2 i oko 4,70 postotnom[71] pripadnosti u nordijskoj predgermanskoj I1-M253 podskupini)
  • Haploskupina I2 (43,50%)[68] – Učestalost ove haploskupine najviša je u Bosni i Hercegovini (52,20% i 63,80%, redom u dvjema regijama: Bosni te Hercegovini[72]), dok je njen varijetet najviši u velikim geografskim područjima koja pokrivaju BiH, Hrvatska, Crna Gora, Makedonija, sjeverna Albanija, Bugarska, Rumunjska, Moldavija, Ukrajina i Bjelorusija. Ova je haploskupina povezana s paleolitičkim[73] naseljavanjima u regiji i predstavlja veoma vjerojatan potpis ponovnog širenja balkanske populacije nakon posljednjeg glacijalnog maksimuma.[71]
    • Haploskupina I1 (4,70%)[68] – Ljudi koji pripadaju ovoj haploskupini svi potječu od jednog pretka koji je živio u sjevernoj Europi prije 10.000–7.000 godina. To je najčešća haploskupina u današnjoj Sjevernoj Europi, dosežući više od 40% stanovništva u Skandinaviji gdje je, također, evoluirala u izolaciji, tokom kasnog paleolitika i mezolitika.[74] Tragovi ove očinske linije koji se pojavljuju u područjima germanskih plemena zabilježeni su kao takvi da su migacijski ili invazijski.[75][76] Učestalost haploskupine I1 na zapadnom Balkanu (ili Balkanu općenito) ukazuje na značajnu prisutnost Gota i Gepida, što je i sukladno uspostavi Ostrogotskog Kraljevstva u 5. stoljeću n. e.
  • Haploskupina R1a-M17 (15,30%)[68] – Prva velika ekspanzija haploskupine R1a dogodila se sa zapadnjačkim propagiranjem tzv. battle axe kulture (2.800–1.800 pr. n. e.) iz sjevernih šumskih stepa u Yamni. Za R1a vjeruje se da je bila dominantna haploskupina među govornicima sjevernih i istočnih proto-indoeuropskih jezika. Učestalost haploskupine danas je najviša u Poljskoj (56,4%) i Ukrajini (54,0%), dok je njen varijetet najviši na sjeveru Bosne i Hercegovine (24,60% i 12,06%, redom u dvjema regijama: Bosni te Hercegovini[72]). To je najviše preovladavana Y-kromosomska haploskupina u sveukupnom slavenskom genskom fondu / genofondu.[77][68] Varijetet R1a1 na Balkanu mogao bi biti pojačan infiltracijom govornika indoeuropskih jezika između 2.000 i 1.000 godina pr. n. e. (vjerojatno proto-ilirskotrački govornici) te slavenskom seobom u regiju u ranom srednjem vijeku.[77][68]
  • Haploskupina E1b1b1a-V13 (12,90%)[68] – E-V13 jedno je od glavnih obilježja neolitičke ekspanzije poljoprivrede s Balkana u ostatak Europe. Njena učestalost sada je daleko veća u Grčkoj, južnoj Italiji, ali i na Balkanu.[77][78] Moderna distribucija E-V13 ukazuje na snažnu korelaciju s neolitičkom i eneolitičkom/kalkolitičkom kulturom Stare Europe (7.000–1.700 pr. n. e.), kao što su vinčanska i karanovačka kultura. E-V13 kasnije je bila povezana s drevnim grčkim ekspanzijama i kolonizacijama. Izvan Balkana i Središnje Europe naročito je česta u južnoj Italiji, na Cipru te u južnoj Francuskoj, zemljama koje su sve bile dio klasičnog antičkog grčkog svijeta. U Bosni haploskupina je vjerojatno povezana sa starim Ilirima i grčkim doseljenicima.
  • Haploskupina J2a-M410 (7,10%)[68] – Mnoge druge loze haploskupine J2-M172 mogu se naći širom Balkana, ali sve s niskim učestalostima. Haploskupina J i svi njeni potomci potječu sa Srednjeg istoka. Vjeruje se da su balkanski mezolitički doseljenici, „vlasnici” I-P37.2 i E-V13, „usvojili” poljoprivredu od prethodnih „J2 poljoprivrednika” koji su kolonizirali područje oko 8.000–7.000 godina pr. n. e., prenoseći neolitičku baštinu.[78]
  • Haploskupina R1b-M269 (3,50%)[68] – Haploskupina R1b najčešća je haploskupina u Zapadnoj Europi, koja uključuje više od 80% stanovništva u Irskoj, zapadnom Walesu i Baskiji. Ova haploskupina „uvedena” je u Europu od strane poljoprivrednika koji su migrirali iz zapadne Anadolije, vjerojatno prije oko 7.500 godina, a prisutna je u niskoj do umjerenoj učestalosti kod balkanskih Slavena te zasigurno i kod Bošnjaka i Hrvata Bosne i Hercegovine (2,20%, te u Bosni i Hercegovini kao cjelini oko 4%).[68]
  • Haploskupina G-M201 (3,50%)[68] – Postojanje skupine dokazano je ispitivanjem neolitičkih ostataka u različitim dijelovima Europe gdje je haploskupina G2a bila jedna od loza neolitičkih poljoprivrednika i stočara koji su migrirali iz Anadolije u Europu prije oko
    9.000–6.000 godina.[79]
  • Haploskupina F*-M89 (3,50%)[68] – Oko 3,50% Bošnjaka ima Y-DNK haploskupinu F*-M89, kao 5. najzastupljeniju, zajedno s haploskupinama R1b-M269 i G-M201.
  • Haploskupina J2b-M102 (2,40%)[68] – J2b ima veliku vezu s neolitičkim i eneolitičkim/kalkolitičkim kulturama Jugoistočne Europe. Djelomično je zastupljena na Balkanu, u Središnjoj Europi i u Italiji, gdje se – grubo rečeno – proteže čak do europske kulture bakrenog doba (eneolita/kalkolita). Njena je najveća učestalost na područjima Albanije, Kosova, Crne Gore i sjeverozapadne Grčke – dijela Balkana koji se ponajbolje odupro slavenskim invazijama u ranom srednjem vijeku.
  • Haploskupina J1-M267 (2,40%)[68] – Haploskupina J1 srednjoistočna je haploskupina koja najvjerojatnije vodi podrijetlo iz istočne Anadolije. Ova je haploskupina skoro sigurno povezana s ekspanzijom pastoralističkog stila života kroz Srednji istok i Europu. J1 je djelomično prisutna u planinskim regijama Europe (sa značajnim izuzetkom – Alpe i Karpati), kao što su, na primjer, Kavkaz, Grčka, Albanija, Italija, središnja Francuska te neki najrazruđeniji dijelovi Iberije.
  • Haploskupina T-M184 (1,20%)[68] – Moderna distribucija T skupine u Europi usko je povezana s neolitičkom kolonizacijom mediteranske Europe od strane bliskoistočnih poljoprivrednika, a posebno sa tzv. cardium-potteranskom kulturom, tj. neolitičkim dekoracijskim stilom ukrašavanja keramike (5.000–1.500 pr. n. e.).

Srednji vijek

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Bosansko Kraljevstvo

Jadranska Sklavinija početkom 9. st.; veći dio teritorija Bosne i Hercegovine (smješten oko rijeke Bosne) geopolitički je neucrtan oko tog razdoblja, a vjerojatno naseljen nediferenciranim Slavenima i slaveniziranim paleo-balkanskim narodima u lokalnoj samoupravi

Razdoblje od 6. stoljeća do 10. stoljeća vidjelo je kako vanjske migracije i napade Slavena i euroazijskih Avara tako i unutarnju političku i kulturnu reorganizaciju bivše rimske provincije Dalmacije. U 9. stoljeću franački i bizantski izvori počinju spominjati ranu južnoslavensku politiku u regiji. U tom smislu, najranije široko-priznato spominjanje Bosne datira iz 10. stoljeća i to u djelu pod nazivom O upravljanju carstvom (lat. De administrando imperio), koje je napisao bizantski car Konstantin Porfirogenet[80] tokom razdoblja u kojem je Bosna nedugo bila dio kratkotrajne srpske države Časlava, nakon čije je smrti u bitci odigranoj oko 960. godine veći dio Bosne postao (opet nedugo) dio hrvatske države Krešimira II. Ubrzo nakon toga, 997. godine, kralj Bugarske Samuilo maršira kroz Bosnu i utvrđuje svoju prevlast u njenim dijelovima; međutim, on biva poražen od Bizantskog Carstva 1018. godine kada ono anektira Bugarsku i ističe svoju vlast u Bosni. To je trajalo sve dok krajem stoljeća jedni dijelovi Bosne nisu bili nakratko priključeni Hrvatskoj, a drugi Duklji, od kojih se – kako se čini – kasna Bosna odcijepila oko 1101. godine. U godini 1137. Mađarska anektira većinu Bosne, a zatim ju nakratko gubi 1167. godine, od strane Bizantskog Carstva, sve dok ju ponovo ne vrati 1180. godine. Dakle, prije 1180. godine (kada počinje vladavina bana Kulina) dijelovi Bosne nakratko su se nalazili i u srpskim i/ili hrvatskim jedinicama, ali ni jedan susjed nije zadržao Bošnjane dovoljno dugo kako bi im se „nametnuo” ili stekao neko ozbiljno pravo na Bosnu.[81] Anto Babić bilježi da je „Bosna spominjana u nekoliko navrata kao zemlja jednake važnosti i na istom nivou kao i druge južnoslavenske zemlje ovog područja”.[82]

Nakon čestih promjena vlasti nad područjem, između srednjovjekovne srpske, hrvatske, bugarske i bizantske uprave, de facto neovisna bosanska država poznata kao Banovina Bosna nastaje u 12. stoljeću (1137. god.), iako je nominalno bila pod mađarskom vlasti.

Hvalov zbornik je kodeks Crkve bosanske iz 15. stoljeća i jedan od najboljih (poznatih) srednjovjekovnih manuskripata napisanih na bosančici

Religija, Crkva bosanska i državljanstvo

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Crkva bosanska

Stećci koji leže raštrkani širom Bosne i Hercegovine povijesno su povezani s pokretom Crkve bosanske

Kršćanske misije proizašle iz Rima i Carigrada još od 9. stoljeća „dostavljene” su i na Balkan, čvrsto uspostavljajući katoličanstvo u Hrvatskoj i većem dijelu Dalmacije, a pravoslavlje u Bugarskoj, Makedoniji, i na kraju – i većem dijelu Srbije. Bosna, ležeći u sredini, ostaje „ničija zemlja” zbog planinskog terena i loših komunikacija. Do 12. stoljeća većina Bosanaca vjerojatno je bila pod utjecajem nominalnog oblika katoličanstva okarakteriziranog rasprostranjenom nepismenošću i – ne manje važno – nedostatkom znanja latinskog jezika među bosanskim svećenicima. Oko ovog razdoblja, bosanska neovisnost od Kraljevine Ugarske dobijena je za vrijeme vladavine Kulina bana (1180.–1204.), čija je vladavina obilježila početak religionalno-političkih kontroverzi koje prvenstveno uključuju autohtonu Crkvu bosansku. Mađari su, isfrustrirani zahtjevima za bosansku neovisnost, uspješno proširili svoje djelomično kršćanstvo kao herezu, uvodeći ju kao izgovor ponovnog uspostavljanja svoje vlasti u Bosni. Mađarski napori da se dobije lojalnost i suradnja s Bosancima pokušavajući utvrditi vjersku jurisdikciju nad Bosnom nisu uspjeli, međutim; to je podstaklo Mađare da, vjerujući u papinstvo, proglase križarski rat: konačna invazija Bosne i ratovanje njome između 1235. godine i 1241. godine. Doživljavajući razne postupne uspjehe protiv tvrdoglavog bosanskog otpora, Mađari se na kraju povlače, oslabljeni i od strane tatarskih napada na Mađarsku. Na zahtjev Mađara, Bosna je podređena jednom mađarskom nadbiskupu od strane popa, što je bilo odbačeno kod Bosanaca, a mađarski imenovani biskup biva protjeran iz Bosne. Bosanci, odbacujući veze s međunarodnim katoličanstvom, uspostavljaju svoju samostalnu crkvu, poznatu pod imenom Crkva bosanska, osuđenu i viđenu heretičkom i od strane Rimokatoličke crkve i Pravoslavne crkve. Iako su znanstvenici tradicionalno tvrdili da je Crkva dualističke te neo-manihejske ili bogumilske prirode (okarakterizirana odbacivanjem Svemogućega Boga, Trojstva, crkvenih građevina, križa, kulta svetaca i religijske umjetnosti), neki, kao što je John Fine, ističu autohtone dokaze koji ukazuju na zadržavanje osnovne katoličke teologije tokom srednjeg vijeka.[83] Većina se znanstvenika slaže da su sljedbenici Crkve sebe nazivali raznim imenima: dobri Bošnjani ili Bošnjani, krstjani (kršćani), dobri mužje te dobri ljudi (lat. boni homines), po uzoru na dualističku skupinu u Italiji. Katolički ih izvori nazivaju patarenima, dok ih Srbi nazivaju babunima (po Babuna planini), kao srpskim izrazom za bogumile. Osmanlije su koristili pojam kristianlar (kršćani) dok se za pravoslavce i katolike koristio pojam gebir ili kafir, što znači „nevjernik” (u Kuranu se riječ kafir koristi za ljude koji su „krivi za odbacivanje ili neprihvaćanje istine”).[84]

Teritorijalna evolucija Bosanskog Kraljevstva
Grb dinastije Kotromanić na naličju kovanice (reversu) iz 14. stoljeća s ljiljanom koji se danas koristi kao nacionalni simbol Bošnjaka i koji se nalazi na zastavi bivše Republike Bosne i Hercegovine (1992.–1995.)

Ekspanzija i Bosansko Kraljevstvo

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Bosansko Kraljevstvo

Bosanska država znatno je ojačala za vrijeme vladavine Stjepana II. Kotromanića, bana Bosne od ca. 1322. do 1353. godine, koji je ponovno uspostavio odnose Bosne s Mađarskim Kraljevstvom i koji je proširio bosansku državu te sjedinio katolička i pravoslavna područja na zapadu i jugu, kasnije nasljeđujući osvajača Zahumlja (otprilike, današnja Hercegovina) iz srpske dinastije Nemanjić. 1340-ih franjevačke misije protiv navodne hereze u Bosni bivaju pokrenute; prije toga, u Bosni katolika nije bilo (ili barem katoličkih svećenika ili organizacija) za gotovo jedno stoljeće. Do 1347. godine Stjepan II. je bio prvi bosanski vladar koji je prihvatio katoličanstvo, koje je od tada – barem nominalno – religija svih bosanskih srednjovjekovnih vladara, eventualno osim bosanskog kralja Stjepana Ostoje (1398.–1404.; 1409.–1418.), koji je nastavio održavati bliske odnose s Crkvom bosanskom. Bosansko plemstvo bi se naknadno često obvezivalo na nominalne zakletve da uguši „heretičke pokrete”; u stvarnosti, međutim, bosanska država bila je obilježena religijskim pluralizmom i tolerancijom sve do osmanske invazije Bosne i Hercegovine koja se dogodila 1463. godine (nezvanično je započeta još 1384.).[85]

Do 1370-ih Banovina Bosna se razvila u snažno Kraljevstvo Bosne, slijedeći krunidbu Tvrtka I. Kotromanića kao prvog bosanskog kralja 1377. godine i dalje se šireći na susjedne srpske i hrvatske dominione. Međutim, čak i uz pojavu Kraljevstva, nema nastanka konkretnog bošnjačkog identiteta; religijski pluralizam, neovisna mišljenja plemstva i robusni brdoviti teren sprječavali su kulturno i političko jedinstvo. Noel Malcolm izjavio je sljedeće: „Sve što se može razumno reći o etničkom identitetu Bosanaca jest ovo: oni su bili Slaveni koji su živjeli u Bosni.”[86]

Islamizacija i osmansko razdoblje

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Povijest Bosne i Hercegovine

Bosanski kralj Stjepan Tomašević ispred Krista (Jacopo Bellini, ca. 1460. god.)

(...) Isto tako, ja vas molim... (...) Kada bi Bošnjaci znali da neće biti sami u ovom ratu, hrabrije bi se borili, a ni Turci ne bi imali hrabrosti za napad na moju zemlju... (...) Moj je otac predvidio tvom prethodniku, Nikoli V., i Mlečanima – pad Carigrada. On nije vjerovao. (...) Sada sam propovijedam o sebi. Ako mi vjerujete i želite pomoći, ja ću se spasiti; ako ne, ja ću nestati, a mnogi će biti uništeni sa mnom.

— Dijelovi pisma Stefana Tomaševića za papu Pija II.[87]

Bosanska kraljica Katarina je izbjegla osmansku invaziju, dok su njena djeca, princ Žigmund i princeza Katarina, bili „prevedeni” na islam; njenoj kćerci Katarini podignut je spomenik Kral Kızı nakon njene smrti, dok Žigmund, ili kasnije Ishak-beg Kraljević, biva proglašen Sandžak-begom od Bolua od strane Mehmeda II.

Nakon očeve smrti 1461. godine, bosanski kralj Stjepan Tomašević nasljeđuje prijesto države, u kraljevstvu čijem su postojanju sve više prijetili Osmanlije. Iste godine, Stjepan Tomašević formira savez s Mađarima i pita papu Pija II. za pomoć u žaru nadolazeće osmanske invazije. 1463. godine, nakon nastanka spora oko plaćanja godišnjih naknada Bosanskog Kraljevstva Osmanlijama, Tomašević je poslao Mlečanima molbu za pomoć. Međutim, nikakav odgovor od „kršćana” nije stigao natrag;[88] Matija Korvin, mađarski kralj, te Gjergj Kastrioti Skenderbeg iz Albanije i Dubrovčani svoja obećanja ne ispunjavaju,[89] dok Mlečani glatko odbijaju kraljeve molbe.[90] Godine 1463. sultan Mehmed II. Osvajač počinje „uvoditi” vojsku u zemlju. Kraljevski grad Bobovac ubrzo pada, ostavljajući povlačenje Stjepana Tomaševića do Jajca kao jedinu opciju, a kasnije i primoranje na povlačenje do Ključa. Mehmed je izvršio invaziju Bosne i osvojio ju veoma brzo te, netom poslije toga, razriješio dužnosti posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića i njegovog strica Radivoja Ostojića. Bosna i službeno pada 1463. godine te postaje najzapadnija pokrajina Osmanskog Carstva.

Hrvatski humanist i pjesnik Marko Marulić, poznat kao „otac hrvatske renesanse”,[91] napisao je djelo Molitva suprotiva Turkom (u prijevodu: Molitva protiv Turaka) – poemu u 172 dvostruko-rimovana stiha u dvanaestercu i „strofama protuturske tematike”, između 1493. godine i 1500. godine, gdje je – između ostalog – u djelo uvrstio i Bošnjake kao jedan od naroda koji su se odupirali Osmanlijama.[92] U pjesmi je skriven sljedeći akrostih: Solus deus potes nos liberare de tribulatione inimicorum Turcorum sua potentia infinita. (u prijevodu: „Samo nas Bog može spasiti od nevolje naših neprijatelja Turaka.”), koji je otkrio Luko Paljetak (1943.; hrvatski književnik i akademik).

Uspon osmanske vlasti na Balkanu promijenio je religijsku sliku Bosne i Hercegovine jer su Osmanlije sa sobom donijeli novu religiju – islam. Cijelim Balkanom ljudi su se sporadično konvertirali u malim brojevima; Bosna je, nasuprot tome, doživjela brzu i opsežnu konverziju lokalnog stanovništva na islam: do ranih 1600-tih oko dvije trećine stanovništva Bosne su bili/postali muslimani.[93] Slovenski promatrač Benedikt Kuripečič sastavio je prva izvješća o vjerskim zajednicama u 1530-im. Prema evidenciji za 1528. i 1529. godinu, bilo je ukupno 42.319 kršćanskih i 26.666 muslimanskih kućanstava u sandžacima (osmanskim upravnim jedinicama) Bosne, Zvornika i Hercegovine. 1624. godine u izvješću o Bosni (bez Hercegovine) od strane Pjetëra Mazrekua, apostolskog posjetitelja Rimokatoličkoj crkvi u Bosni iz ranog 17. stoljeća, broj vjernika je sljedeći: 450.000 muslimana, 150.000 katolika i 75.000 pravoslavaca.[94] Općenito, povjesničari se slažu da islamizacija bosanskog stanovništva nije bila rezultat nasilnih metoda konverzije, već je, velikom većinom, ona bila mirna i dobrovoljna.[95] Znanstvenici su dugo raspravljali o razlozima zbog kojih je ovo kolektivno prihvaćanje islama bilo moguće među Bošnjacima, iako je religiozna dinamika srednjovjekovne Bosne bila mala.[33] Pjetër Mazreku vidi četiri osnovna razloga koji mogu objasniti intenzivniju islamizaciju u Bosni od one očekivane: 1. heretička prošlost Bosanaca, koja ih je učinila vjeroispovijedno/konfesionalno slabim i relativno podobnim za konverziju svoje religije na islam; 2. primjer mnogih Bošnjaka koji su postigli visoke dužnosne pozicije kroz devširme te kao moćni ljudi bili u poziciji da potiču svoje rođake i suradnike na konverziju; 3. želja za bijegom od teretā oporezivanja i ostalih plaćanja koja su bila nametnuta nemuslimanskim građanima; 4. jednako-jaka želja da se pobjegne iz prozelitističkih težnji (nametljivo i nasrtljivo, nasilno i fanatično vrbovanje za jednu vjersku zajednicu, političku grupaciju ili za određene svjetonazore) od strane franjevačkih redovnika među pravoslavnim stanovništvom.[96] „Uvijek u čisto vjerskim zemljama”, kako kaže orijentalist Thomas Walker Arnold, na primjer, „zbog velike prisutnosti hereze u regiji u to vrijeme te maltletiranja katolika protiv kojih je papa Ivan XXII. čak pokrenuo križarski pohod 1325. godine – ljudi su počeli gajiti sve više poštovanja prema osmanskim Turcima.” Ustvari, u tradiciji bosanskih kršćana bilo je nekoliko praksi koje su sličile na islam; primjer je moljenje pet puta dnevno (recitirajući Oče naš).[97]

Stari most je bio osmanski most iz 16. stoljeća izgrađen u Mostaru; opstao je 427 godina, sve dok ga 9. novembra 1993. snage HVO-a nisu uništile tokom tzv. Bošnjačko-hrvatskog rata;[98][99] Stari most se smatra jednim od najboljih primjera islamske arhitekture na Balkanu, a dizajnirao ga je Mimar Hajrudin, učenik i šegrt dobro poznatog arhitekta Mimara Sinana[100][101][102]
Habsburška delegacija, Joseph Freiherr von Lamberg i Nikola Jurišić, ispred Gazi Husrev-bega, Bošnjaka;[103] Sandžak-beg (upravnik ili vladar sandžaka, pod-oblasti unutar vilajeta, tj. jedne od provincija Osmanskog Carstva) tokom prve polovine 16. stoljeća; bio je efektivni vojni strateg te najveći donator, finansijer i izgraditelj Sarajeva (po Benediktu Kuripečiću, 1530.)

Mnoga djeca kršćanskih roditelja bila su odvojena od svojih obitelji i odgajana da budu članovi janjičarskog korpusa (praksa poznata pod imenom Danak u krvi ili devširma (tur. devşirme); naziv devširma nastao je od turskog glagola devşirmek – „okupiti”, „regrutirati”). Zahvaljujući njihovom obrazovanju (jer su učili umjetnost, znanost, matematiku, poeziju, književnost i mnoge od jezika koji su se govorili u Osmanskom Carstvu) hrvatski, srpski i bošnjački postali su jedni od diplomatskih jezika Visoke porte. Osmansko razdoblje koje je uslijedilo bilo je okarakterizirano promjenama u krajoliku kroz postupne promjene naselja uvođenjem bazara (trajnih trgovačkih područja, trgovišta ili ulica s trgovinama gdje se razna roba prodaje ili razmjenjuje), vojnih garnizona i džamija. Konverzija na islam donijela je značajne prednosti, uključujući pristup osmanskim trgovinskim mrežama, birokratske pozicije i vojsku. Kao rezultat toga, mnogi su Bosanci imenovani na pozicije da služe kao beglerbegovi, sandžak-begovi, mulasi, paše, muftije, zapovjednici janjičara, pisci i dr. u Istanbulu, Jeruzalemu i Medini. Među njima su bile važne povijesne ličnosti uključujući princa Žigmunda Tomaševića (kasnije Ishak-beg Kraljević), Ahmed-pašu Hercegovića, Isa-bega Ishakovića, Gazi Husrev-bega, Damat Ibrahim-pašu, Ferhat-pašu Sokolovića, Lala Mustafa-pašu Ajaspašića i Sari Sulejman-pašu. Najmanje sedam vezira bilo je bosanskog podrijetla, od kojih je najpoznatiji bio Mehmed-paša Sokolović (koji je služio kao veliki vezir pod vladavinom tri sultana: Sulejmana Veličanstvenog, Selima II. i Murata III.[33]). Osmanska vlast također je izvršila i mnoga arhitektonska ulaganja u Bosnu te omogućila razvoj mnogih novih gradova uključujući Sarajevo i Mostar. To je uglavnom zbog velikog poštovanja Bošnjaka prema osvajaču u očima sultana i Turaka. Bosna je postala i strateška baza iz koje su Turci pokrenuli svoje armije prema sjeveru i zapadu u toku kampanja osvajanja i pljačaka. Turci smatraju Bosnu „bedemom (utvrdom) islama”, a njeni su stanovnici služili kao granični čuvari (serhatlije).[104] Prisutnost Bošnjaka u Osmanskome Carstvu imala je veoma važan socijalni i politički efekt na zemlju: stvorena je klasa moćnih državnih dužnosnika i njihovih potomaka koji su došli u sukob s feudalno-vojnim spahijama i postepeno počeli zadirati u njihovu zemlju, ubrzavajući udaljavanje od feudalnog zakupnog sistema i težeći k privatnim posjedima i poreznim poljoprivrednicima, a time – dalje – stvarajući jedinstvenu situaciju u Bosni gdje su vladari bili domaći stanovnici koji uglavnom prelaze na islam.[105]

Osmanska vlast utjecala je na etničku i religijsku kompoziciju Bosne i Hercegovine i na neke druge načine. Veliki broj bosanskih katolika povukao se na još nepokorene katoličke dijelove Hrvatske, Dalmaciju, te Mađarsku, u to vrijeme pod kontrolom habsburške Austrije i Mletačke Republike, redom. Da bi se „popunila” depopulizirana područja sjevernog i zapadnog Pašaluka (ejaleta) Bosne, Turci potiču migraciju velikog broja odvažnih doseljenika s vojnim vještinama iz Srbije i BiH. Mnogi od tih doseljenika bili su Vlasi, pripadnici nomadske predslavenske balkanske populacije koja je usvojila latinizirani jezik i specijalizirala se za stočarstvo, uzgoj konja, „trgovinu na daljinu” te borbe. Većina su bili članovi Srpske pravoslavne crkve. Prije osmanskog osvajanja crkva je imala veoma malo članova u bosanskim područjima izvan Hercegovine i istočnom pojasu doline Drine; ne postoji čvrst dokaz o bilo kakvim građevinama pravoslavne crkve u središnjoj, sjevernoj ili zapadnoj Bosni prije 1463. godine. Vremenom, većina vlaškog stanovništva usvojila je srpski identitet.[106][107][108]

Za razliku od svih drugih europskih regija koje su došle pod osmansku kontrolu, Bosna će zadržati svoj integritet kao zasebni entitet, prvo kao Sandžak Bosna, a zatim kao Ejalet Bosna, te granice koje su u velikoj mjeri bile utemeljene na onima prethodnog Bosanskog Kraljevstva koje je postojalo od 1377. godine sve do pada pod osmansku vlast 1463. godine (razdoblje od oko 86 godina)[109]

17. stoljeće donosi velike poraze i neuspjehe na zapadnoj granici Osmanskoga Carstva. S velikim ratovima koji su se odvijali svakih nekoliko desetljeća, Bosna je bila ekonomski i vojno iscrpljena. Za Bosnu i Bošnjake, najkritičniji sukob od svih bio je Veliki turski rat. Na samom početku, sredinom 1680-ih, Habsburgovci osvajaju gotovo sve osmanske dijelove Mađarske, izazivajući neizbježan povratak desetaka tisuća muslimanskih izbjeglica u Bosnu. Sličan proces dogodio se i s habsburškim osvajanjem Like i Slavonije. Tisuće muslimana iz tih dijelova prebjeglo je ka istoku u Bosanski pašaluk (ejalet), a oni koji su ostali prisilno su konvertirani na katoličanstvo. Sveukupno, procjenjuje se da je više od 100.000 muslimana protjerano iz pograničnih područja i naseljeno u Bosni tokom tog vremena. Mnogi su sa sobom donijeli novi osjećaj mržnje prema kršćanstvu.

Gradačačka sahat-kula, izgrađena 1824. godine od strane bošnjačkog generala Husein-
-kapetana Gradaščevića
, koji je ujedinio Bošnjake protiv osmanske okupacije i protjerao Osmanlije sve do Kosova, te time omogućio bosanski suverenitet proglašen sljedeće godine (1825.)

Osmanska vojna katastrofa nastavila se u sljedećem desetljeću. 1697. godine habsburški princ Eugen Savojski provodi iznimno uspješnu graničnu raciju koja je kulminirala u Sarajevu te dospjela u žižu interesiranja. Veliki turski rat konačno je završio potpisivanjem Karlovačkog mira 1699. godine. Međutim, u kasnim 1710-im još jedan rat između Osmanlija i habsburško-venecijanskog saveza je uslijedio. Završen je potpisivanjem Požarevačkog mira 1718. godine, ali ne prije samog dolaska još jednog vala muslimanskih izbjeglica koje su prebjegle u Bosnu. Ovi su događaji stvorili veliki nemir među Bošnjacima. Osjećaj nezadovoljstva dodatno je povećan ratom i povećanjem poreznog opterećenja. Kao rezultat toga, uzdižu se bošnjačke bune u Hercegovini 1727., 1728., 1729. i 1732. godine. Velika kuga koja je rezultirala smrću više tisuća ljudi tokom ranih 1730-ih pridonijela je općem kaosu. 1736. godine, nastojeći iskoristiti ove uslove, Habsburgovci krše Mir i prelaze granicu rijeke Save. U jednom od najznačajnijih događaja u bošnjačkoj povijesti, lokalna bošnjačka vlastela organizira obranu i kontranapad koji je bio potpuno neovisan od neučinkovitih carskih vlasti. Dana 4. kolovoza 1737. godine, u Bitci kod Banje Luke, brojčano nadjačane bošnjačke snage preusmjeravaju habsburšku vojsku i primoravaju ju da bježi natrag u Slavoniju. U bitci je poginulo oko 600 branitelja, dok je austrijska vojska izgubila oko 300 vojnika u neposrednim okršajima. Nepoznat broj austrijskih vojnika utopio se u Vrbasu, prema procjeni – samo iz Hildburghausenovog tabora – njih 1.000 je poginulo. Najmanje je 1.200 vojnika ranjeno.[110] Bošnjačka vojska zaplijenila je 12 topova, 315 šatora, tisuće buradi baruta te mnogo pušaka, sablji i vojne opreme. Hrvatski ban Josip Esterházy (1733.–1741.), koji je nakon poraza austrijske vojske napustio Bužim, poraz je obrazložio nedostatkom teške artiljerije. Austrijski oficiri su kao glavni razlog navodili nedostakak discipline.

Osmanski vojni reformski napori, koji su pozvali na daljnju ekspanziju/širenje centralno-kontrolirane vojske (nizam) te uvođenje novih poreza i više osmanske birokracije, imat će značajne posljedice u Bosni i Hercegovini. Ove reforme oslabile su poseban status i privilegije za bošnjačko plemstvo, a stvaranje moderne vojske ugrozilo je privilegije bosanskih muslimanskih vojnika i lokalnih gospodara, koji su zahtijevali veću neovisnost od Carigrada.[111] Barbara Jelavich navodi: „Muslimani Bosne i Hercegovine (...) postajali su sve više razočarani osmanskom vladom. Centralizirajuće reforme direktno su utjecale na njihove privilegije i činilo se da ne nude nikakve kompenzacijske benefite.”[112] Prekretnica za Gradaščevića bio je kraj Rusko-osmanskog rata vođenog od 1828. do 1829. godine Mirom u Drinopolju. Prema odredbama Ugovora, Osmansko je Carstvo garantiralo vlast Srbiji, kao rezultat Srpske revolucije.[113][114] Ovakav potez razbjesnio je Bošnjake i pokrenuo brojne proteste, a nova samostalna Srbija također je dobila šest okruga – nahija (najmanja teritorijalna administativna jedinica u Carstvu) – koji su tradicionalno pripadali Bosni. Nakon tog poteza, Bošnjaci ovo vide kao pomjeranje povijesnih bosanskih granica te oduzimanje dijela zemlje, zbog čega se rađa bošnjački Pokret za autonomiju. Godine 1831. Bošnjaci se udružuju pod vodstvom Husein-kapetana Gradaščevića i službeno traže autonomiju Bosne i Hercegovine s izabranim autohtonim vladarom. Gradaščević je u svibnju 1831. godine zahtijevao da se svi bošnjački aristokrati odmah priključe njegovoj vojsci, zajedno sa svim ostalim iz opće populacije koji to također žele učiniti. Tisuće ljudi se pridružuje pokretu, među kojima su i brojni bosanski kršćani za koje se kaže da su činili čak i do jednu trećinu njegovih ukupnih snaga. No, osmanska vlada želi slomiti pobunu, predvođena lokalnim Hercegovcem Ali-pašom Rizvanbegovićem iz Stoca, koji je kasnije dobio Pašaluk Hercegovinu kao nagradu sultana Mahmuda II. Husein-kapetan Gradaščević je umro 1834. godine u Carigradu, pod kontroverznim okolnostima, a postao je živuća legenda za svoje vrijeme. Nakon smrti, također je postao nešto poput „mučenika za bosanski ponos”. Ovaj pozitivni osjećaj nije ekskluzivno samo za muslimansko stanovništvo jer su kršćani iz Posavine također dijelili sličan stav nekoliko desetljeća. Gradaščević se i dan-danas smatra bošnjačkim nacionalnim junakom i jedna je od najviše cijenjenih figura u povijesti Bosne i Hercegovine.

Pojava ideja o ujedinjenju (bošnjaštvo)

Nakon raspada Osmanskog Carstva Srbija je postala neovisna od osmanske kontrole (19. stoljeće); to je bilo vrijeme istovremenog ponovnog buđenja srpskog i hrvatskog nacionalizma. I Srbi i Hrvati su zahtijevali „povijesna prava” na Bosnu. Međutim, članovi ilirskog pokreta iz 19. stoljeća, od kojih je najpoznatiji franjevac Ivan Franjo Jukić čije je bošnjaštvo bilo jasno iskazano u djelu Slavoljub Bošnjak,[115] naglašavaju da su „Bošnjaci zajedno sa Srbima i Hrvatima jedno od ’plemena’ koje čini ’ilirsku naciju’”.[116]

Iako pripadnik katoličanstva, fra Ivan Franjo Jukić sebe je uvijek smatrao Bošnjakom i oštro je zagovarao očuvanje ujedinjene bošnjačke nacije (naroda) kroz sve tri najzastupljenije religije u svojoj domovini Bosni i Hercegovini: islam, katoličanstvo i pravoslavlje

(...) Mi Bošnjaci, nekad slavni narod, sada jedva da smo živi; naši nas prijatelji i nauka vide kao glave odvojene od slavenskoga stabla i sažaljevaju nas... Vrijeme je da se probudimo iz dugovječne ignorancije; dajte pehar, i iz bunara marljivosti crpite mudrost, i nauku; nastojte prvo da naša srca očistimo od predrasuda, tražite knjige i časopise, da vidimo što su drugi uradili, da naš narod iz tmine neznanstva na svjetlost istine izvedemo.

Ivan Franjo Jukić – odlomak iz teksta koji je Jukić objavio 1848. godine i u kojem jasno iskazuje svoju narodnu pripadnost Bošnjacima[117]

Pod utjecajem ideja Francuske revolucije i ilirskoga pokreta, većina bosanskih franjevaca podržavala je slobodu, bratstvo i jedinstvo svih Južnih Slavena, u isto vrijeme ističući jedinstveni bošnjački identitet kao zaseban od srpskog i hrvatskog identiteta. S obzirom na to, Denis Bašić kaže da je „biti Bošnjak” u 19. stoljeću bio povlašteni društveni status, što je i potvrđeno (prije toga) od strane Ivana Franje Jukića, koji je 1851. godine napisao da „begovi i drugi muslimanski gospodari nazivaju seljake koji govore slavenske jezike poturicama (poturčenima) ili ćosama (golobradima), dok ih kršćani zovu balijima [vulgarni pojam koji proizilazi iz osmanskog razdoblja, a koji se odnosi na bošnjačke povremene nomade koji žive u planinskim područjima; danas je to najviše pogrdan naziv za Bošnjaka]”.[118] Ponekad se čak i termin Turčin uobičajeno koristi za opisivanje Bošnjaka i drugih slavenskih muslimana. U Bosni ovaj je termin određivao religiozni, a ne etnički status, tj. muslimana. Talijanski diplomat M. A. Pigafetta je 1585. godine napisao da su bosanski kršćani koji su bili konvertirani na islam odbijali da budu identificirani kao Turci; tražili su upotrebu termina musliman.[119] Conrad Malte-Brun, francusko-danski zemljopisac, navodi, također, u svome djelu Universal Geographic (1829.), da se termin nevjernik (tur. kâfir – „kafir”; tur. gâvur – „đaur”) obično koristi među muslimanima u Carigradu da bi se prikazali muslimani u Bosni; dalje navodi da su „Bosanci potomci ratnika sjeverne rase”, i da „njihov barbarizam treba pripisati intelektualnoj odvojenosti od ostatka Europe, zbog nedostatka prosvijetljenosti kršćanstvom”.[120] Hrvatski pisac Matija Mažuranić iz 19. stoljeća izvještava 1842. godine da „(...) ...kršćani u Bosni ne usuđuju sebe nazivati Bošnjacima. Muslimani sebe nazivaju samo Bošnjacima, a kršćani su samo Bošnjaci-kmetovi [tur. râya – „raja”] ili, upotrijebimo drugu riječ – Vlasi”.[121] Muslimansko gradsko stanovništvo, obrtnici i zanatlije, tj. oni koji nisu bili kmetovi nego slobodni (od plaćanja poreza), nazivali su se Bošnjacima, a svoj jezik bošnjačkim (tur. Boşnakça).[122] Francuski diplomat i znanstvenik Massieu de Clerval, koji je posjetio Bosnu 1855. godine, u svom izvješću navodi da su „bosanski Grci [tj. pravoslavni kršćani], muslimani i katolici živjeli zajedno i često u veoma dobroj harmoniji, sve dok strani utjecaji ne bi probudili fanatizam i pitanje vjerskog ponosa”.[123]

Jukićev učenik i kolega fratar fra Antun Knežević bio je jedan od glavnih protagonista zagovaranja bošnjačkog identiteta, pa čak i više glasan nego fra Jukić. On je žestoko zagovarao protivljenje neizbježnoj kroatizaciji bosanskih katolika s jedne strane, kao i skoroj srbizaciji bosanskih pravoslavnih ljudi s druge strane, kako je on to nazvao u svom radu. Njegov položaj i doktrina je da su „svi Bosanci jedan narod triju vjera”, a da do kraja 19. stoljeća ni Hrvati ni Srbi nisu živjeli u Bosni i Hercegovini. Iako fra Antun Knežević nije bio jedinstvena pojava u ovom smislu, on je svakako imao najveći utjecaj, pored fra Jukića.[124][125][126][127] Prije toga, franjevac fra Filip Lastrić (1700.–1783.) je bio prvi koji je pisao o zemljopisnoj, povijesnoj i etnogenetskoj cjelovitosti svih stanovnika Bosanskog ejaleta, bez obzira na njihovu religijsku privrženost. U svome djelu Epitome vetustatum provinciae Bosniensis objavljenom 1765. godine u Veneciji, Lastrić je tvrdio da su svi stanovnici bosanske provincije (ejaleta, pašaluka ili beglerbegluka) predstavljali „jedan narod” istog podrijetla (korijena).[128][129]

Bošnjački otpor tokom Bitke za Sarajevo 1878. godine protiv austro-ugarske okupacije; ilustracija iz londonskoga časopisa The Graphic

Thomas Gordon u djelu A History of Greek revolution (1839.) govori o religijskoj pripadnosti Bošnjaka u ovom razdoblju:

Jedna trećina Bošnjaka su muslimani, a ostale dvije trećine su podjednako podijeljene između grčke i latinske crkve.

— Thomas Gordon, A History of Greek revolution, 1839. godina, str. 19.[130]






Najenergičniji zagovornik kroatizacije bosanskih katolika u Bosni i Hercegovini bio je biskup đakovačko-bosanski i srijemski (od 1849.), teolog, političar, kulturni djelatnik, pisac te jedna od najznačajnijih i najutjecajnijih hrvatskih ličnosti 19. stoljećaJosip Juraj Strossmayer, koji je i sam podrijetlom iz kroatizirane njemačke vojničke obitelji iz Osijeka; Strossmayer je slao hrvatske učenike u Bosnu i nazivao ih „misionarima hrvatskih misli”. Prema Glasniku biskupije bosansko-
-srijemske
iz 1881. godine rečeno je da su bosanski klerici tokom svog boravka u Đakovu shvatili da su bili „sinovi hrvatske nacije”.[131] Koliki je značaj Strossmayer imao za Hrvatsku govori i pjesnik Antun Gustav Matoš, koji za njega kaže sljedeće: „Njemačko dijete i najljepši primjer naše asimilacione snage, ’Eseker’ i hrvatski rodoljub, velikaš Crkve i pionir nauke, najomraženiji i najmiliji sin roda, bez sumnje najslavniji, ’naša dika’...”

Austro-Ugarsko upravljanje

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Povijest Bosne i Hercegovine

Konflikt se brzo proširio i počeo uključivati nekoliko balkanskih država i velesila, što je na kraju prisililo Osmanlije da ustupe upravu zemlje Austro-Ugarskoj preko Berlinskog ugovora iz 1878. godine (posljednji akt Berlinskog kongresa).[132] Nakon Srpskog ustanka koji je počeo 1875. godine populacija bosanskih muslimana i pravoslavnih kršćana u Bosni se smanjila. Populacija pravoslavnih kršćana (534.000 u 1870. god.) smanjena je za 7%, dok je muslimanska doživjela daleko gori gubitak – više od jedne trećine.[133] Austrijski cenzus iz 1879. godine zabilježio je sveukupno 449.000 muslimana i 496.485 pravoslavnih kršćana u Bosni. Gubici su bili 245.000 muslimana i 37.500 pravoslavnih kršćana.[133]

Gubitak gotovo svih osmanskih teritorija krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća, naročito nakon austro-
-ugarske aneksije Bosne i Hercegovine, te Balkanskih ratova, rezultirao je pojavom velikog broja Bošnjaka koji su napuštali domovinu Bosnu i Hercegovinu i odlazili u Tursku; ti emigranti su bili poznatih pod nazivom muhadžiri

Veliki broj Bošnjaka napustio je Bosnu i Hercegovinu nakon austrijske okupacije; službeni austro-ugarski zapisi pokazuju da je 56.000 ljudi, uglavnom Bošnjaka, emigriralo između 1883. i 1920. godine, ali broj Bošnjaka emigranata vjerojatno je bio mnogo veći jer službeni zapisnik ne bilježi iseljavanja prije 1883. godine niti uključuje one osobe koje su ostale bez dozvole. Oni koji su ostali su koncentrirani u gradovima, a posebno ponosni na svoje urbane kulture, naročito u bosanskom glavnom gradu, Sarajevu, koje je ubrzo postalo jedan od najvažnijih multikulturalnih gradova u bivšoj Jugoslaviji.

Dok Hrvati tvrde da su pravoslavci naši najveći neprijatelji i da je „srpstvo” isto kao i pravoslavlje, Srbi se predstavljaju pozivanjem naše pozornosti na neku lažnu hisotriju, kojom su oni „srbizirali” cijeli svet. Mi nikada ne smijemo poreći da pripadamo južnoslavenskoj porodici; ali trebamo uvijek ostati Bošnjaci, kao i naši preci, i ništa drugo.
— Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak[134]

Tokom 20. stoljeća bosanski muslimani su osnovali nekoliko kulturnih i socijalnih udruženja u cilju promoviranja i očuvanja kulturnog identiteta Bošnjaka. Najistaknutija bosanska muslimanska kulturna i socijalna udruženja bila su Gajret, Merhamet i Narodna uzdanica, a kasnije i Preporod. Bošnjački muslimanski intelektualci okupili su se i oko časopisa Bosna 1860. godine da bi promovirali ideju ujedinjene bošnjačke nacije. Ova bošnjačka skupina ostat će aktivna nekoliko decenija, uz kontinuitet ideja i korištenje bošnjačkog imena. Od 1891. godine do 1910. godine izdavali su časopis pod nazivom Bošnjak, tiskan latinicom. Njegov rad promovira koncept bošnjaštva i otvorenosti prema europskoj kulturi i utjecajima. Od tada su Bošnjaci usvojili europsku kulturu pod širim utjecajem Habsburške Monarhije. U isto vrijeme zadržali su i neke neobične karakteristike svog bosanskog islamskog načina života.[135] Ove početne ali važne inicijative uslijedile su novim časopisom pod nazivom Behar čiji su osnivači, između ostalih, bili Safvet-beg Bašagić (1870.–1934.), Edhem Mulabdić (1862.–1954.) i Osman Nuri Hadžić (1869.–1937.).[136]

Nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine, austrijska uprava Benjamina Kallaya, austro-ugarskog guvernera u Bosni i Hercegovini, službeno potvrđuje bošnjaštvo kao temelj multikonfesionalne bošnjačke nacije koja uključuje kako kršćane tako i muslimane. Politika je pokušala izolirati Bosnu i Hercegovinu od njenih iredentističkih susjeda (pravoslavne Srbije i katoličke Hrvatske, ali i muslimana Osmanskog Carstva) i negirati koncepte hrvatske i srpske nacionalnosti koji su već počeli da se formiraju na tlu bosanskohercegovačkih katoličkih i pravoslavnih zajednica, redom.[137][138][139] Pojam bosanska državnost je, međutim, čvrsto utemeljen samo među bosanskim muslimanima, dok se žestoko protivi mišljenjima srpskih i hrvatskih nacionalista, koji su, umjesto potražnje i zahtjeva za bosanskim muslimanima kao svojim, odbijali bosansku državnost.[140]

Bošnjaci u njemačkim novinama Die Gartenlaube – Illustrirtes Familienblatt (1894.)
Bošnjaci su bili regrutirani u elitne jedinice austro-ugarske armije te već 1879. nagrađivani za svoju hrabrost u službi austrijskog vladara, osvajajući više medalja nego bilo koja druga jedinica[141]

Nakon Kallayeve smrti 1903. godine, službena je politika polako počela naginjati ka prihvaćanju „troetničke stvarnosti Bosne i Hercegovine”. U konačnici, neuspjeh austro-ugarskih ambicija da se bošnjački identitet počne njegovati među katolicima i pravoslavcima doveo je do toga da se gotovo isključivo bosanski muslimani počnu pridržavati istog, sa bošnjaštvom time usvojenim kao etničkom ideologijom bosanskih muslimana od strane nacionalističkih figura.[142] Počevši od 1891. godine, Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak počinje izjavljivati da Muslimani nisu bili ni Hrvati ni Srbi, već su to tri različita (i, istina, međusobno povezana) naroda.[134]

U studenom 1881. godine, nakon uvođenja bosanskohercegovačke jedinice unutar austro-ugarske vojske, austro-ugarska vlast donosi vojni zakon (njem. Wehrgesetz) o uvođenju obveze svim Bošnjacima da služe vojsci Austro-Ugarske Monarhije.[143] To je dovelo do širenja nereda tokom prosinca 1881. godine i tokom 1882. godine – što se moglo ugasiti i potisnuti samo vojnim sredstvima. Austrijanci su apelirali tadašnjem sarajevskom muftiji Mustafi Hilmi Hadžiomeroviću (rođ. 1816.), koji je uskoro izdao fetvu (pravna odluka, odnosno zakonska izjava, u islamu koju izdaje pravnik, specijalist za određen slučaj) „pozivajući Bošnjake da se pokoravaju vojnom zakonu”.[144] Druge važne muslimanske vođe zajednica kao što je Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, kasnije gradonačelnik Sarajeva, također pozivaju mlade muslimanske muškarace na služenje habsburškoj vojsci. Na početku izbijanja Prvog svjetskog rata, Bošnjaci su mobilizirani da služe austro-ugarskoj vojsci; neki odlučuju da ju napuste kako se ne bi borili protiv „prijatelja Slavena”, dok su neki Bošnjaci napali Srbe Bosne i Hercegovine zbog očitog bijesa nakon atentata na nadvojvodu Franju Ferdinanda. Neven Anđelić piše: „Možemo samo nagađati kakav je osjećaj bio dominantan u Bosni u to vrijeme. I animoznost i tolerancija su postojali u isto vrijeme.”[145]

Vedri vojni marš/koračnica (muzičko djelo) Bošnjaci dolaze (Die Bosniaken kommen) je komponovao Eduard Wagnes u čast Bošnjaka

Jugoslavija i Drugi svjetski rat

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Jugoslavija i Drugi svjetski rat

Poslije Prvog svjetskog rata Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije poznata kao Kraljevina Jugoslavija) je formirana. Tu Bošnjaci, pored Makedonaca i Crnogoraca, nisu bili priznati
kao zasebna etnička skupina.[146] Kako god, prvi privremeni kabinet je uključivao i Muslimane.[147]

Mehmed Spaho je bio jedan od najvažnijih članova bošnjačke muslimanske zajednice u ono vrijeme, a postao je i prvi Bošnjak koji je imao važan politički utjecaj tokom razdoblja kada je Bosna i Hercegovina bila dio Kraljevine SHS

Politički, Bosna i Hercegovina je bila podijeljena na četiri banovine sa Muslimanima kao manjinom u svakoj.[148] Nakon Sporazuma Cvetković–Maček 13 okruga Bosne i Hercegovine uključeno je u Banovinu Hrvatsku, a 38 okruga u određeni srpski dio Jugoslavije.[148] Matematički gledano, Muslimani su brojčano bili manjina, uopćeno govoreći,[148] što ih je izazvalo na stvaranje Pokreta za autonomiju Bosne i Hercegovine.[149] Štoviše, zemljišne reforme uvedene u veljači 1919. godine utjecale su na 66,9% zemljišta u Bosni i Hercegovini. S obzirom na to da su stari posjednici zemlje bili pretežno Bošnjaci, reforme su naišle na protivljenja. Nasilje nad Muslimanima i provođenje nasilnog oduzimanja njihove zemlje ubrzo je uslijedilo. Bošnjacima je bila ponuđena kompenzacija, ali nikada nije u potpunosti bila materijalizirana. Režim je zagovarao da plati 255.000.000 dinara kao kompenzaciju u razdoblju od 40 godina uz kamatnu stopu od 6%. Uplate su počele 1936. godine te se očekivalo da će biti završene do 1975. godine; međutim, 1941. godine regiju zahvaća Drugi svjetski rat, a samo 10% od planiranih isplata je bilo izvršeno.[147]

Tokom Drugog svjetskog rata, bošnjačka elita i „gospoda” izdaje rješenja ili memorandume u određenim gradovima u kojima su se javno osuđivale hrvatsko-nacističke kolaboracionističke mjere, zakoni i kršenje pravila protiv Srba: Prijedor (23. rujna), Sarajevo (Rezolucija sarajevskih Muslimana, 12. listopada), Mostar (21. listopada), Banja Luka (12. studenog), Bijeljina (2. prosinca) i Tuzla (11. prosinca). Odluke su teretile ustaše u Bosni i Hercegovini kako za njihovo zlostavljanje Muslimana tako i za njihove pokušaje okretanja Muslimana i Srba jednih protiv drugih.[150] U jednom se memorandumu govori o tome da su se Muslimani od početka ustaškog režima pribojavali bezakonskih aktivnosti koje su neke ustaše, te neki hrvatski organi vlasti i razne ilegalne skupine, pravile protiv Srba.[151] U ovom radoblju nekoliko masakara protiv Bošnjaka je provedeno od strane srpskih i crnogorskih četnika.[152][153][154] Procjenjuje se da je 75.000 Muslimana poginulo u ratu,[155] iako bi broj mogao biti i mnogo veći: 86.000 ili 6,8% svog predratnog stanovništva.[156] Određen broj Muslimana pridružio se jugoslavenskim partizanskim snagama, „što ih je činilo istinski multietničkom silom”.[145] U cijelosti rata jugoslavenske partizane u Bosni i Hercegovini činilo je 23% Muslimana.[157] Čak i tako, srpska većina u jugoslavenskim partizanima često je ulazila u bošnjačka sela i ubijala bošnjačke intelektualce i druge potencijalne protivnike.[158] U veljači 1943. godine Nijemci su odobrili 13. oružanu gorsku diviziju
SS-a „Handžar”
i počeli regrutiranje. Muslimani su činili oko 12% državne službe i oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske.[159]

Jugoslavija (1945.–1992.)

Tokom socijalističkog razdoblja Jugoslavije, Muslimani su i dalje bili tretirani kao vjerska skupina, umjesto kao etnička.[160] U Cenzusu u Bosni i Hercegovini 1948. godine Muslimani su imali tri opcije: „Srbin-musliman”, „Hrvat-musliman” i „etnički neopredijeljeni musliman”.[148] U Cenzusu 1953. godine kategorija „Jugoslaven, etnički neopredijeljen” je uvedena i velika većina onih koji su se izjašnjavali kao takvi su bili Muslimani.[148] Bošnjaci su priznati kao etnička skupina 1961. godine (ali ne i kao narod), a 1964. godine Četvrti kongres Bosanske stranke osigurava da Bošnjaci dobiju pravo na samoopredjeljenje.[148] Tom prilikom, jedan od vodećih komunističkih vođa, Rodoljub Čolaković, navodi da su „naša muslimanska braća bila ravnopravna sa Srbima i Hrvatima” te da „nisu bila prisiljena da se izjasne kao Srbin ili Hrvat”. On je njima garantirao „punu slobodu u njihovom nacionalnom opredjeljenju”.[161] 1971. godine Muslimani su u potpunosti priznati kao narod te u Cenzusu u BiH 1971. godine opcija „Musliman po nacionalnosti” biva dodana.[148]

Rat u Bosni i Hercegovini

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Rat u Bosni i Hercegovini, Genocid u Srebrenici, i Etničko čišćenje

Izvješće srpskog četničkog vojvode Pavla Đurišića (13. veljače 1943. god.) koje detaljno opisuje masakre nad tisućama bosanskih muslimana u okruzima Čajniča i Foče u jugoistočnoj Bosni i Hercegovini i okrugu Pljevlje u Sandžaku
Srpski policajac Goran Jelisić ubija bošnjačkog civila tokom Rata u Bosni i Hercegovini (1992. god.)

Tokom rata Bošnjaci su bili predmet etničkog čišćenja i genocida izvršenih od strane Hrvata i Bosne Hercegovine i Srba Bosne i Hercegovine, a naročito Srba. Rat je prouzrokovao da stotine tisuća Bošnjaka „napuste” naciju (državu). Mnoge drastične demografske promjene u Bosni su se dogodile. Bošnjaci su bili prisutni širom gotovo cijele Bosne 1991. godine, godinu dana prije službenog početka rata. Kao posljedica rata, Bošnjaci u Bosni koncentrirani su uglavnom u područjima koja su se čuvala od strane bosanske vlade tokom Rata za neovisnost. Danas Bošnjaci čine apsolutnu većinu u Sarajevu i njegovoj županiji (Županija Sarajevo), većini sjeverozapadne Bosne oko Bihaća, kao i središnjoj Bosni, Brčko distriktu, Goraždu, Podrinju i dijelovima Hercegovine.

Na početku rata u Bosni, srpske su snage napale bosansko muslimansko civilno stanovništvo u istočnoj Bosni. Nakon što su gradovi i sela bili čvrsto u njihovim rukama, srpske su snage – vojska, policija, paravojne skupine, a ponekad čak i srpski seljaci – primjenjivale isti obrazac: kuće i stanovi su bili sistemski opljačkani i spaljeni, civili su okruženi ili zarobljeni, a ponekad i odmah tučeni ili ubijani u toku samog „procesa”. Muškarci i žene su odvajani, a mnogi muškarci masakrirani ili zarobljavani u logorima. Žene su držane u različitim zarobljeničkim centrima u kojima su morale živjeti u nepodnošljivim nehigijenskim uslovima, gdje su ih maltretirali na razne načine, uključujući silovanja više puta. Srpski bi vojnici ili policajci došli do tih zarobljeničkih centara, odabirali jednu ili više žena, izvodili ih i silovali.[162][163]

Srbi su imali veće mogućnosti zbog posjedovanja oružja (unatoč manjoj radnoj snazi) koje im je dala Jugoslavenska narodna armija (JNA) te su tako uspostavili kontrolu nad većinom područja u kojima su imali relativnu većinu, ali i na mjestima gdje su bili manjinsko stanovništvo – i u ruralnim i u urbanim regijama (osim u većim gradovima Sarajevu i Mostaru). Srpska vojna i politička vodstva suočena su s najvišim optužbama za ratne zločine od strane Međunarodnog krivičnog suda za progon osoba odgovornih za ozbiljne povrede humanitarnog prava na teritorijima bivše Jugoslavije od 1991. godine (ICTY), od kojih su mnoge i potvrđene nakon suđenja. Većinu glavnog grada Sarajeva čine Bošnjaci. U 1.425 dana opsade, teror nad sarajevskim stanovnicima varirao je u intenzitetu, ali cilj je uvijek ostao isti: uzrokovati patnje civila i prisiliti bosanske vlasti da prihvate srpske zahtjeve.[164] Vojska Republike Srpske (VRS) okružila je Sarajevo (alternativno, srpske snage su se situirale u okolici Sarajeva: tzv. Prsten oko Sarajeva), razmještajući snage i topništva po okolnim brdima u ono što će postati najduža opsada u povijesti modernog ratovanja koja je trajala točno 3 godine, 10 mjeseci, 3 tjedna i 3 dana.

Džamije u cijeloj Bosni i Hercegovini su bile sistematski uništavane od strane srpskih i hrvatskih oružanih snaga jer su predstavljale sakralne objekte te mjesta okupljanja muslimana, koji čine većinski dio bošnjačkoga naroda. Među najvažnijim gubicima su dvije džamije u Banjoj Luci koje su bile na UNESCO-voj listi svjetskih kulturnih spomenika: džamija Arnaudija i džamija Ferhadija.

Nadgrobni spomenici u Potočarima u blizini Srebrenice; oko 8.000 bošnjačkih muškaraca i djece ubijeno je od strane snaga VRS-a pod komandom generala Ratka Mladića, te paravojne formacije Škorpioni,[165][166] tokom genocida u Srebrenici u srpnju 1995. god.

Jezik

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Bošnjački jezik

Bošnjaci govore bošnjački jezik, južnoslavenski jezik zapadne južnoslavenske podskupine. Standardni bošnjački se smatra dosta sličnim srpskohrvatskome jeziku[167][168][169] te pripada istoj skupini međusobno-razumljivih jezika kao i hrvatski i srpski; sva tri se jezika temelje na štokavskom narječju. Kao takav, srpskohrvatski je proizvoljan termin za jezik koji govori nekoliko naroda, uključujući i Bošnjake, a iz raznih razloga govornici koji ne koriste ovaj termin smatraju isti kontroverznim.[170] Kao rezultat toga, parafraziranja kao što su srpsko-hrvatsko-bošnjački (engl. Serbo-Croat-Bosnian / SCB) ili bošnjački/hrvatski/srpski (engl. Bosnian/Croatian/Serbian / BCS) imaju prednost pri svakodnevnoj uporabi na engleskome jeziku.

Na kolokvijalnom nivou Bošnjaci su jezično mnogo više homogeni nego Hrvati ili Srbi, koji govore nestandardnim dijalektima pored štokavskog. Uzimajući u obzir rječnik, bošnjački se jezik odlikuje prihvaćanjem niza osmansko-turskih – kao i perzijskih i arapskih – posuđenica (orijentalizama), te njemačkih posuđenica (germanizama), koje se u hrvatskom i srpskom često teže zamijeniti izvornim slavenskim parnjacima/inačicama.

Sarajevska Crvena Linija, memorijalni događaj povodom obilježavanja 20 godina od Opsade Sarajeva; 11.541 prazna stolica simbolizira 11.541 žrtvu rata; žrtve su, prema Istražnom i dokumen-
tacionom centru, ubijene tokom Opsade Sarajeva (od 5. travnja 1992. do 29. veljače 1996.)[171][172]

Prvi službeni rječnik bošnjačkoga jezika, čiji je autor Muhamed Hevaija Uskufija Bosnevi, tiskan je u ranim 1630-im (Potur Šahidija, 1631. god.),[173] dok je prvi rječnik srpskoga jezika nastao tek sredinom 19. stoljeća (1878. god.), usporedbe radi.[174] Pisani dokazi i zabilješke pokazuju da je bošnjački jezik bio službeni jezik u zemlji najmanje od Kraljevine Bosne, što je i dodatno potvrđeno Poveljom Kulina bana, jednim od najstarijih pisanih južnoslavenskih državnih dokumenata i jednim od najranije napisanih bosanskom ćirilicom (bosančicom).[175][176]

Stanovništvo (Bošnjaci) sklavinskog je podrijetla i koristi najčišći dijalekt sklavinskoga jezika.

— The Edinburgh Gazetteer, 1822. godina, str. 564.






Moderni bošnjački jezik uglavnom koristi latinicu, a i latinica i ćirilica su službeno potpuno ravnopravna pisma. Međutim, druga su pisma bila korištena mnogo prije latiničnog, od kojih je najpoznatija autohtona bosanska ćirilica poznata kao bosančica (doslovno: „bosansko pismo”), koja datira s kraja 10. i početka 11. stoljeća.[176] Humačka ploča, priznata kao jedan od najstarijih književnih spomenika Bosne i Hercegovine, ispisana je ovim povijesnim pismom koje se također može vidjeti i u brojnim kraljevskim državnim dokumentima (poveljama) koji datiraju iz srednjovjekovne Bosne te na natpisima na nadgrobnim monumentalnim spomenicima (epitafi) poznatim pod imenom stećci, koji su raštrkani širom bosanskohercegovačkog krajolika. Jedan od najvažnijih dokumenata i diplomatskih dostignuća u povijesti Balkana bilo je potpisivanje Povelje Kulina bana, koja je ujedno i jedan od najstarijih službenih dokumenata napisanih bosančicom.[177][178][179] Bosančica je zamijenjena uglavnom arabicom („matufovicom”), bosanskom varijantom perzijsko-arapskog pisma, kao pismom-nasljednikom za bošnjački jezik prilikom dolaska islama u 15. stoljeću te prvim među elitom a zatim i javnosti; pismo je normalno korišteno sve do 19. stoljeća.[180]

Naziv jezika

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Bošnjački jezik
Poslije demokratskih promjena u Srbiji (2000.) neke državne institucije (npr. Republički zavod za statistiku) zvanično priznaju naziv bosanski jezik[181] i koriste ga u službenim dokumentima.[181][182][183] U Republici Srpskoj bošnjački se jezik naziva jezikom bošnjačkog naroda.[184] U rezultatima Cenzusa iz 2011. godine, u Hrvatskoj se koristi naziv bosanski jezik.[185] U rezultatima Cenzusa u Crnoj Gori iz 2003. godine, koje je objavio Republički zavod za statistiku Crne Gore, imena bosanski i bošnjački su navedeni kao dva zasebna jezika.[186] Bošnjački lingvisti se drže sljedeće teorije: „Bosna je zemljopisni pojam koji je povijesno stariji od pojma Bosanac. Ime Bosna nastalo je od ilirskog imena rijeke – Bosona (iz onomastike je poznato da prvo nastaju imena rijeka, planina i sl., pa tek onda naselja). To ime preuzeli su Rimljani i preinačili u Bosinus. Ime su zatekli Slaveni i slavenizirali ga u Bosna. U ovom slučaju sasvim je logično da ime jezika proizilazi od imena zemljopisnog pojma, odnosno kasnije od imena države – a ne od imena naroda. Slaveni koji su naselili Bosnu nisu u nju donijeli svoje narodno ime, već su ime dobili po svojoj novoj domovini. Može se, u ovom slučaju, zaključiti da je pojam jezika širi od pojma naroda / etničke skupine. Jezik je – takoreći – nadnarodan.”[187]

Povijesna uporaba
Gramatika bosanskoga jezika iz 1890. godine, nepotpisanog autora Frane Vuletića
Povelja Kulina bana iz 1189. godine napisana je bosančicom i predstavlja najstariji dokument svoje vrste među južnoslavenskim jezicima, a trenutno se nalazi u muzeju u Sankt Peterburgu[188]
Jedno od najranijih međunarodnih spominjanja bošnjačkog jezika je iz 15. stoljeća – u djelu Skazanie iziavlieno o pismenah (u prijevodu: Povijest pisanih jezika ili Slovo o pravopisu), radu jednog od najpoznatijih istočnorimskih putopisaca u to vrijeme – Konstantina Filozofa. Smatra se da je djelo nastalo između 1423. i 1426. godine.[189]
Prvi poznati sačuvani i do sada otkriveni spomen bošnjačkog jezika nalazi se u jednom notarskom spisu grada Kotora, a datira još iz 1436. godine. Naime, mletački knez u Kotoru je 3. srpnja 1436. godine kupio petnaestogodišnju djevojku „bosanskog roda i heretičke vjere, zvanu bosanskim jezikom Djevena”.[190]
Benediktinski opat iz Dubrovnika iz 17. stoljeća, Mavro Orbini, u svojoj kronici Kraljevstvo Slavena (tal. Il Regno degli Slavi) tiskanoj u Pesaru 1601. godine, navodi da „od svih naroda koji govore slavenski, Bosanci imaju najglađi i najelegantniji jezik i diče se činjenicom da jedini oni danas paze na čistoću slavenskog jezika”.[191]
U djelu pod nazivom Thesaurus Polyglottus, izdanom u Frankfurtu 1603. godine od strane njemačkog povjesničara i lingvista Hieronymusa Megisera, bosanski se dijalekt spominje uporedo s dalmatinskim, hrvatskim i srpskim.[192]
Bosanski franjevac Matija Divković smatra se osnivačem književnosti Bosne i Hercegovine,[193][194] a u svome djelu iz 1611. godine (Nauk krstjanski za narod slovinski), na kraju njegovog prvog dijela – spominje „pravi i istinski bosanski jezik” („a privideh iz dijačkog u pravi i istinit jezik bosanski”).[195]
Bosanski pjesnik i alhamijado pisac Muhamed Hevaija Uskufija Bosnevi 1631. godine sastavio je tursko-bošnjački rječnik u stihovima koji važi za prvi rječnik bošnjačkoga jezika. U spjevu Potur Šahidija (tur. Magbuli ’arif) Bosnevi spominje kako postoje rječnici mnogih jezika, ali da „bosanski” još nitko nije napisao, što će on učiniti.[196]
Jedan od prvih gramatičara, jezuitski svećenik Bartol Kašić, u svome je djelu iz 1640. godine (Ritual rimski) bošnjački jezik nazvao naškim i bosanskim. On je koristio termin bosanski iako je bio rođen u čakavskom regionu; odlučio je usvojiti „zajednički jezik” (lat. lingua communis), verziju štokavske ikavice.[197]
Talijanski lingvist Jakov Mikalja (1601.–1654.) u svom rječniku Blago jezika slovinskoga iz 1649. godine navodi da želi uvrstiti „najljepše riječi”, dodajući da je „od svih ilirskih jezika bosanski najljepši” („Ogn'un dice che la lingua Bosnese sia la piu bella.”), te da bi svi ilirski pisci trebali pokušati pisati na ovom jeziku.[198]
Bošnjački kroničar iz 18. stoljeća, Mula Mustafa Bašeskija, koji je u svome Ljetopisu dodao zbirku pjesama na bošnjačkom jeziku, tvrdio je da je „bosanski” mnogo bogatiji od arapskog, zato što, kako kaže, „u bosanskom jeziku ima 45 riječi za glagol ’ići’”.[199]
Hrvatski pisac i leksikograf Matija Petar Katančić 1831. godine objavljuje 6 knjiga-prijevoda Biblije, na čijim naslovnicama piše da su „prevedene sa slavensko-ilirskog izgovora na bosanski” („Sada u Jezik SLAVNO-ILLYRICSKI Izgovora Bosanskogʼ prinesheno”).[200]
Rječnik bošnjačkog jezika Potur Šahidija (tur. Magbuli ’arif), autora Muhameda Hevaije Uskufije Bosnevija, napisan 1631. godine arabicom, bosanskom varijantom perzijsko-arapskog pisma

Kultura

Folklor, obilježja i junaci

Djevojke plešu tradicionalno bošnjačko kolo

Kao i mnogi drugi elementi bošnjačke kulture, bošnjački je folklor potekao iz europskih, slavenskih i osmanskih utjecaja, obično onih prije 19. stoljeća. Generalno govoreći, folklor varira od regije do regije i od grada do grada. Gradovi kao što su Sarajevo i Mostar imaju bogatu „ličnu” folklorsku tradiciju. Mnogi objekti izgrađeni ljudskom rukom (kao što su mostovi i fontane) te prirodni lokaliteti – također igraju značajnu ulogu. Same korijene bošnjačke narodne duše predstavljaju narodni muzički žanrovi: ljubavne pjesme sevdalinke i vjerske pjesme ilahije.

Slavenska tradicionalna mitska obilježja, kao što su zmajevi (ale), čarobnjaci i slavenske vile, također je bitno spomenuti. Predslavenski su utjecaji daleko rjeđi, ali ipak prisutni. Određeni elementi ilirskih i keltskih vjerovanja su isto tako prisutna uvjerenja.[201] Djevojačka pećina tradicionalno je mjesto kišne molitve u blizini Kladnja u sjeveroistočnoj Bosni, gdje se Bošnjaci okupljaju da se mole za duše devojaka čiji je grob, kako se tvrdi, na ulazu u pećinu. Ova je tradicija predislamskog podrijetla i predstavlja mjesto gdje sljedbenici srednjovjekovne Bosanske crkve čine hodočašće. (Legenda kaže da je po vodu u pećinu otišla djevojka s vretenom i ibrikom u ruci; njezina braća su čekala da se vrati... – ili ne vrati. Djevojka je zauvijek ostala u svojoj pećini. Zašto? To je pitanje koje, čini se, ne traga za odgovorom. Odgovor je, možda, u molitvi za njezinu dušu.)[202]

Nacionalni junaci Bošnjaka obično su povijesne ličnosti, čiji se životi i vještine u borbi ponajviše ističu. U njih se uglavnom ubrajaju ličnosti kao što su Kulin ban, osnivač srednjovjekovne Bosne koji je stekao „status legende” (Povjesničar William Miller je 1921. god. napisao: „(...) ...čak i dan-danas ljudi ga smatraju najomiljenijime od svih ’genija’, a njegovu vladavinu – zlatnim dobom.”[203]); kralj Tvrtko I., čija je vladavina bila u jeku Bosanskog Kraljevstva; Gazi Husrev-beg, drugi osmanski guverner Bosne koji je osvojio mnoge teritorije u Dalmaciji, sjevernoj Bosni i Hrvatskoj; Alija Đerzelez, gotovo mitski lik za kojeg je čak i osmanski sultan rekao da su ga nazivali „Junakom”; Ajvaz-dedo; Mehmed-paša Sokolović, bosanski osmanski veliki vezir, čije je junaštvo opisivano u bosanskoj poeziji i narodnim pjesmama; Husein-kapetan Gradaščević, poznat kao „Zmaj od Bosne”, koji je vodio bosanski ustanak protiv Osmanlija u 19. stoljeću i dr.

Tradicija i običaji

Skulpture pisca Meše Selimovića i slikara Ismeta Mujezinovića u Tuzli
Instrumentalno izvođenje poznate bošnjačke narodne pjesme, odnosno sevdalinke, pod nazivom Žute dunje

Bošnjaci se ponose maternjim melankoličnim narodnim pjesmama sevdalinkama, dragocjenim srednjovjekovnim filigranima (jedna od tehnika korištenih u izradi nakita, koja se po pravilu izvodi isključivo u srebru ili zlatu; osnovni su elementi pletene i zalemljene žice, dodatno još kombinirane sa sitnim zrncima) koje su pravile stare sarajevske zanatlije, kao i širokim spektrom tradicionalnih mudrosti koje su se prenosile na novije generacije od usta do usta, ali u posljednjih nekoliko godina su zapisane u brojnim knjigama. Druga rasprostranjena tradicija je muštuluk, pri čemu donosilac dobre vijesti (muštulugdžija), nakon izgovorenog uzvika muštuluk!, očekuje poklon ili neku drugu (novčanu) nagradu.

Rijeka Buna, u blizini grada Blagaja u južnoj Hercegovini, koji se nalazi na izvoru Bune i povijesne tekije (derviški manastir); blagajska je tekija sagrađena oko 1520. godine, s elementima osmanske arhitekture i mediteranskog stila,[204][205] a smatra se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine

Seoska narodna tradicija u Bosni uključuje gangu, bošnjačko-hrvatsku tradicionalnu narodnu pjesmu koja predstavlja oblik višeglasnog napjeva u folkloru, a pjeva se u Imotskoj krajini, zapadnoj Hercegovini i u duvanjskom i livanjskom kraju (tekst pjesme pisan je u desetercu, najkarakterističnijem stihu slavenskih narodnih pjesama), te ravne pjesme, kao i instrumente kao što su flauta i šargija. Gusle, poznati žičani instrument širom Balkana, korišten je kao pratnja drevnih slavenskih epskih poema. Najraznovrsniji i najvještiji svirač gusli bošnjačke narodnosti bio je crnogorac Avdo Međedović (1875.–1953.). Bošnjaci su također ostavili i zavidan broj muzičkih djela na međunarodnom nivou ostatku Europe. Neki primjeri su Franjo Bosanac, kompozitor za lutnju iz 16. stoljeća, te Alexander Zemlinsky, austrijsko-jevrejski operski kompozitor koji je bio dijelom bošnjačko-muslimanskih korijena.

Vjerojatno najprepoznatljivija i najlakše identificirajuća vrsta bošnjačke muzike – sevdalinka – vrsta je emocionalne, sjetne narodne pjesme koja opisuje melankolične pojave, kao što su ljubav i gubitak ili smrt drage osobe, ili slomljeno srce. Sevdalinke se tradicionalno izvode na sazu, turskom žičanom instrumentu koji je kasnije zamijenjen (u sevdalinkama). Međutim, moderniji aranžman, u poruzi nekih koji zagovaraju izvornu formu, obično čini vokal u pratnji harmonike zajedno s dobošem, kontrabasom, gitarom, klarinetom i violinom. Sevdalinke su jedinstvene u Bosni i Hercegovini. One su nastale u osmanskoj Bosni kao urbana bosanska muzika s prisustvom orijentalnih utjecaja. Početkom 19. stoljeća, bošnjačka pjesnikinja Umihana Čuvidina u velikoj mjeri doprinosi sevdalinci pisanjem pjesama o izgubljenim ljubavima, koje je i pjevala. Pjesnici koji su uveliko doprinijeli bogatoj baštini bošnjačkog naroda su, između ostalih – Derviš-paša Bajezidagić, Abdullah Bosnevi, Hasan Kafi Pruščak, Abdurrahman Sirri, Abdulvehhab Ilhami, Mula Mustafa Bašeskija, Hassan Kaimi, Ivan Franjo Jukić, Safvet-beg Bašagić, Musa Ćazim Ćatić, Mak Dizdar i dr. Baštinu su obogaćivali i ugledni pisci su kao što su Enver Čolaković, Skender Kulenović, Meša Selimović (iako se izjašnjavao kao Srbin[206]), Abdulah Sidran, Nedžad Ibrišimović i mnogi drugi. Povijesni časopisi kao što su Gajret, Behar i Bošnjak samo su neki od najistaknutijih publikacija koje su uveliko doprinijele očuvanju bošnjačkog identiteta krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Bosanska je literatura uglavnom poznata po svojim baladama: Hasanaginica, Smrt Omera i Merime i Smrt braće Morića. Hasanaginica je prenošena iz generacije u generaciju u usmenom obliku, dok je konačno zapisana i objavljena 1774. godine od strane talijanskog antropologa Alberta Fortisa u njegovoj knjizi Viaggio in Dalmazia (u prijevodu: Putovanja Dalmacijom).[207] Hasanaginica se smatra jednom od najljepših balada ikad napisanih, a kasnije je i prevedena na njemački (Johann Wolfgang von Goethe, 1775.), engleski (Walter Scott, 1798.), ruski (Aleksandar Puškin, 1835.), francuski (Prosper Mérimée, 1827.; Adam Mickiewicz, 1841.) te mnoge druge svjetske jezike, čime postaje sastavni dio svjetske književne baštine već u 18. stoljeću.

Religija

Bosanska medresa, ca. 1906. god.
Šišman Ibrahim-pašina džamija (Hadži-Alijina džamija), Počitelj; džamija izgrađena 1562./1563. god.
Gazi Husrev-begova medresa (Kuršumli medresa, Seldžuklija) je medresa osnovana 1537. godine u čast Gazi Husrev-begove majke Seldžuklije čije je ime jedno vrijeme i nosila, u Starom Gradu u Sarajevu

Većina Bošnjaka pripada sunitskom islamu, iako je povijesni sufizam također odigrao značajnu ulogu među Bošnjacima dajući veću prednost matičnim sunitskim pravilima, kao što je nakšibendijsko, rifaijsko i kadirijsko vjerovanje (tarikat). Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini također je bila pod utjecajem „drugih struja” unutar islama, osim one preovladavajuće hanefijske škole, posebno nakon rata 90-ih godina.[208] Položaj sufizma u Bosni za vrijeme osmanskog doba bio je zakonski isti kao i u drugim dijelovima Carstva. Bošnjačke su sufije pisale književnost, često na orijentalnim jezicima (arapski, turski i perzijski), iako ih je bilo i nekoliko koji su koristili bosanski,[209] kao što su Abdurrahman Sirri (1785.–1846./47.) i Abdulvehab Ilhamija (1773.–1821.). Još jedan sufi iz Bosne je Hamza Hali Bošnjak, čija se doktrina smatra suprotnom od one službenog tumačenja islama. Njegove pristalice hamzevije formirale su religijski pokret koji se često poredi sa sektom usko-vezanoj tarikatu „bajrami-melami”.[210] Drugi istaknuti bošnjački sufi je Hasan Kafi Pruščak, sufijski mislilac i najistaknutija figura znanstvene literature i intelektualnog života Bošnjaka 16. stoljeća.

U javnom mnijenju 1998. godine, 78,3% Bošnjaka u Federaciji Bosne i Hercegovine se izjasnilo da su vjernici.[211] Bosanski muslimani imaju tendenciju da se prikažu kao umjereni, sekularni i europski-orijentirani u odnosu na druge muslimanske skupine.[212]

Kjell Magnusson ističe da je religija odigrala veliku ulogu u procesima koji su oblikovali nacionalne pokrete i formiranja novih država na Balkanu nakon osmanskog povlačenja jer su Osmanlije razlikovali narode po njihovoj religijskoj pripadnosti.[213] Iako religija igra samo malu ulogu u svakodnevnom životu naroda u Bosni i Hercegovini danas, sljedeći etničko-religijski stereotipi su još uvijek prilično česti: Srbi moraju biti isto što i pravoslavci, Hrvati moraju biti isto što i katolici, a Bošnjaci moraju biti isto što i muslimani. Međutim, još uvijek postoje pojedinci koji „krše” navedene obrasce te aktivno prakticiraju druge religije.[208]

Imena i prezimena

Bošnjačka su imena većinom arapskih, turskih i perzijskih korijena. Primjer su imena Osman, Mehmed, Ismet, Kemal, Hasan, Ibrahim, Mustafa i dr. Južnoslavenska imena kao što je ime Zlatan prisutna su većinom u nereligijskim obiteljima Bošnjaka. Ono što je uočljivo je to da su zbog strukture bošnjačkog jezika mnoga muslimanska imena izmijenjena u jedinstvena bošnjačka. Neka orijentalna imena dobila su skraćenu formu. Na primjer, Huso od Huse(j)in, Ahmo od Ahmed, Meho od Mehmed i sl. Ovakav primjer su i imena bosanskih i bošnjačkih vicevskih junaka Muje i Sulje, čija su imena ustvari skraćene forme imena Mustafa i Sulejman. Ono što je još učestalije je transformacija imena koja su u arapskom i turskom prihvaćena samo za jedan spol. U bosanskom jeziku, jednostavnim odbacivanjem slova a ime se iz ženskog može promijeniti u muško: tradicionalno žensko ime Jasmina prelazi u popularno muško ime Jasmin. Slično, dodavanjem slova a učestalom imenu Mahir stvara se žensko ime Mahira.[214]

Bošnjačka prezimena, kao i sva tipična među Južnim Slavenima, najčešće završavaju na -ić ili -ović. Ova pojava patronimije (grč. πατρονυμικόν / patronymikon – „ime oca”) može se usporediti s engleskim sufiksom -son (engl. son – „sin”), koji u engleskim prezimenima igra ulogu obilježavanja naslijeđa očevog imena (Johnson, Wilson, Ericson, Stivenson i dr.). Ono što dolazi prije -(ov)ić sufiksa može „reći” dosta toga o jednoj obitelji.

Većina bošnjačkih prezimena prati sličan obrazac koji potječe iz razdoblja kada su ta prezimena u Bosni i Hercegovini standardizirana. Neka bošnjačka muslimanska imena sadrže ime osnivača obitelji na početku, a onda slijedi islamska struka ili titula, te završetak -ić. Primjeri ovog oblika su prezimena Izetbegović („sin Izet-bega”), Hadžiosmanović („sin hadži Osmana”) i sl. Neke varijacije ovog obrasca uključuju prezimena koja spominju samo ime, kao što je Osmanović („sin Osmana”), te prezimena koja spominju samo struku, kao što je Imamović („sin imama”). Neka čak spominju i religiju, kao što je Muslimović („sin muslimana”).

Određen broj bošnjačkih prezimena nema islamske korijene za koje bi se mogla vezati, a završavaju se na -(ov)ić, što je često među slavenskim prezimenima. Ova prezimena su vjerojatno ostala nepromijenjena još od srednjovjekovnog doba, a većinom potječu od starog bosanskog plemstva ili poslednjeg talasa konvertiranja na islam. Primjeri ovakvih prezimena su Tvrtković, Kulenović i dr.

Također postoje i druga prezimena koja ne završavaju na -ić, uopće. Ta su prezimena najčešće izvedena iz naziva mjesta podrijetla, zanimanja ili drugih različitih čimbenika u povijesti određene obitelji. Primjeri ovih prezimena su Zlatar, Kovač, Kolar i dr.

Neka bošnjačka prezimena imaju strano podrijetlo, koje ukazuje na to da je osnivač obitelji potekao iz mjesta koje je izvan Bosne i Hercegovine. Mnoga takva prezimena imaju mađarsko, albansko, vlaško, arapsko ili tursko podrijetlo. Primjeri su Vlasić, Arnautović, Arapović i sl. Postoje i prezimena za koje se smatra da su predslavenskog podrijetla; keltsko-ilirskog[215] (Mataruga i Motoruga), gotskog[216] (Manigoda), ili bilo kojeg drugog podrijetla.

Mnoga su bošnjačka prezimena slična ili zajednička s hrvatskim i srpskim: Puškar, Jašić, Sučić, Subašić, Begić, Hadžić i dr.

Simboli

Bošnjačka religijska zastava, korištena zajedno s narodnim srednjovjekovnim grbom s ljiljanima tokom 1990-ih
Grb s ljiljanima, narodni simbol svih Bošnjaka

Tradicionalni simbol bošnjačkog naroda je grb s ljiljanima, ukrašen sa šest zlatnih ljiljana, koji se vežu s Lilium bosniacum-om, cvijetom ljiljanom koji raste na bosanskohercegovačkom regionu.[217] Ovaj bošnjački narodni simbol nastao je po uzoru na grb srednjovjekovne Kraljevine Bosne, i bio je posebno korišten u kontekstu odavanja počasti vladavini Tvrtka I. Kotromanića. Prema nekim izvorima, bosanski grb sa šest zlatnih ljiljana potječe od francuskog grba anžuvinske dinastije Capet.[218] Član ove dinastije, Ludovik I. Anžuvinac, koji je bio oženjen s Elizabetom Kotromanić, kćerkom bana Stjepana II. Kotromanića, i Tvrtko I. Kotromanić, uvažavali su heraldički ljiljan kao simbol bosanskih kraljeva, u znak obiteljskih odnosa između Anužuvinaca i bosanske kraljevske obitelji Kotromanić. Također je moguće da su Bošnjaci usvojili, ili „dobili na poklon” – ljiljan na svom grbu kao nagradu za pomaganje anžuvinskoj strani.

Ovaj je simbol „oživio” 1992. godine, kao simbol bosanske nacionalnosti i kao grb na bijeloj podlozi predstavljao je zastavu Republike Bosne i Hercegovine između 1992. i 1998. godine. Iako je državno obilježje zamijenjeno 1999. godine na zahtjev druge dvije etničke skupine (Srba i Hrvata), zastava Federacije Bosne i Hercegovine još uvijek na sebi nosi jedan simbolični ljiljan. Bosanski se ljiljan također pojavljuje na zastavama i grbovima mnogih kantona, općina, gradova i naselja. Još uvijek se koristi kao službeni zaštitni znak bošnjačke pukovnije Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.[219] Ljiljani se također mogu često naći kao ukrasi u džamijama, te na muslimanskim nadgrobnim spomenicima.

Druga bošnjačka zastava datira iz osmanskog doba i na njoj se nalazi bijeli polumjesec i zvijezda na zelenoj podlozi. Zastava je korištena i kao simbol kratkotrajne neovisne Bosne u 19. stoljeću i Velikog bosanskog ustanka protiv Turaka predvođenog Husein-kapetanom Gradaščevićem.

Amblem Bošnjaka Srbije i Crne Gore

Zajednice

Bošnjaci u Srbiji i Crnoj Gori prema popisima stanovništva održanim 2002. i 2003. god., respektivno

Nacionalna osvještenost proširila se i na većinu Bošnjaka u susjednim zemljama, a sve više i širom svijeta, nakon Bosanskog rata za neovisnost. Najveći broj Bošnjaka izvan Bosne i Hercegovine nalazi se u Srbiji i Crnoj Gori (posebno u regiji Sandžak). Grad Novi Pazar dom je najveće bošnjačke populacije izvan Bosne. Još 40.000 Bošnjaka se nalazi u Hrvatskoj i 38.000 u Sloveniji. Međutim, neki od njih se i dalje izjašnjavaju kao Muslimani ili Bosanci, prema najnovijim procjenama. U Makedoniji broj Bošnjaka se procjenjuje na oko 17.000.

Zbog rata i etničkog čišćenja za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, veliki dio svijeta procjenjuje da se 3–4 miliona Bošnjaka nalazi u zemljama izvan Balkana. Najveća bošnjačka populacija nastanjena izvan država ex-Jugoslavije nalazi se u SAD-u, Švedskoj, Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj, Australiji, Kanadi i Turskoj. Prijašnje generacije bošnjačkih imigranata u neke od tih zemalja do sada su uglavnom integrirane u istima.

U zapadnjačkim zemljama, velika većina Bošnjaka su ratne izbjeglice koje su došle u te zemlje 1990-ih godina. Oni i dalje većinom govore bošnjački jezik i održavaju kulturne i vjerske zajednice, redovno posjećuju svoju rodnu zemlju, te šalju pisma obiteljima koje su ostale kod kuće.

Dijaspora

Sjedinjene Američke Države

Bošnjačka dijaspora u SAD-u ima dugu i specifičnu povijest koja datira do više od jednog stoljeća unatrag. Jedan od prvih bosanskih dolazaka u bilo koju zemlju Novog svijeta je bio upravo u Sjedinjene Države, a procjenjuje se da se dogodio 1860-ih. Prema procjenama veleposlanstava postoji oko 350.000 ljudi bosanskog podrijetla koji žive u Sjedinjenim Američkim Državama.[220][221] Tradicionalni centri boravka i kulture za ljude iz Bosne i Hercegovine nalaze se na istočnoj obali (Atlanta, Jacksonville, New York i Nashville), u središnjezapadnim dijelovima (St. Luis, Chicago i Detroit), te na zapadnoj obali. Bošnjaci žive u svih 50 država.[221] Bošnjaci su bili začetnici u uspostavljanju Muslimanske zajednice u Chicagu. 1906. godine, oni su osnovali Džemijetul Hajrije u Illinoisu radi očuvanja vjerske i nacionalne tradicije zajednice, kao i pružanja uzajamne pomoći za sahrane i bolesti. Organizacija je osnovala svoje ogranke u Garyju, Indiana (1913.) i Butteu, Montana (1916.), a oni predstavljaju najstariju postojeću muslimansku organizaciju u Sjedinjenim Američkim Državama.

Sjedinjene Države imaju brojna bosanska kulturna, sportska i vjerska udruženja. Novine na bošnjačkom jeziku i drugi časopisi objavljuju se u mnogim državama. (Bosansko-američke novine Sabah) Najveća zajednica Bošnjaka u Sjedinjenim Državama je ona bazirana u St. Louisu.

Kanada
Hidayet Türkoğlu je turski NBA igrač bošnjačkih korijena

Prema Kanadskom cenzusu iz 2001. godine, 25.665 građana Kanade izjasnilo se kao Bošnjaci.[222] Velika većina Bosanaca u Kanadi emigrirala je za vrijeme i nakon Bosanskog rata koji je trajao od 1992. do 1995. godine. Povijest dolazaka Bosanaca u Kanadu, međutim, datira i do 19. stoljeća.[222] Bošnjačka zajednica u Kanadi ima dugu i specifičnu povijest koja datira više od stotinu godina.[222] Nakon Bosanskog rata, između 1992. i 1995. godine, mnogi Bošnjaci i Hrvati Bosne i Hercegovine prebjegli su u Kanadu kao izbjeglice.

Tradicionalni centri boravka i kulture za ljude iz Bosne i Hercegovine su Toronto, Montréal i Vancouver. Brojna bošnjačka kulturna, sportska i vjerska udruženja uspješno djeluju, a novine na bošnjačkom jeziku i drugi časopisi objavljuju se u mnogim državama. Najveća bošnjačka organizacija u Kanadi je Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike.[223]

Turska

Bošnjačke zajednice u Turskoj vuku svoje korijene uglavnom do egzodusa Bošnjaka iz Bosanskog ejaleta u 19. i početkom 20. stoljeća, kao rezultat pada vladavine Osmanskog Carstva na Balkanu. Prema procjenama iz 2008. godine od strane Vijeća za nacionalnu sigurnost Turske (tur. Milli Güvenlik Kurulu) čak 2.000.000 građana Turske je bošnjačkog podrijetla.[224] Bošnjaci uglavnom žive u Mramornoj regiji koja je – drugim riječima – sjeverozapadna Turska. Najveća bošnjačka zajednica u Turskoj je u Istanbulu. Yenibosna je gradić koji se nalazi na zapadnom dijelu istanbulskog distrikta Bahçelievler, koji graniči sa susjednim okrugom Küçükçekmece. Vlasti distrikta zabilježile su masovne migracije iz bivšeg Osmanskog Carstva nakon osnivanja Republike Turske.[225] Naziv gradića dolazi iz imena glavnog grada Bosne i Hercegovine, Sarajeva. Naselje se u početku zvalo Saraybosna, što je turski ekvivalent Sarajeva, prije nego što je preimenovano u Yenibosnu formiranjem Republike Turske.

Značajne bošnjačke zajednice postoje i djeluju u İzmiru, Karamürselu, Yalovi, Bursi i Edirnu.

Galerija


Vidi još

Literatura

  • (njem.) Hans Fritz, Bošnjak, Verl. d. Druckerei Waidhofen a.d. Ybbs., 1931.
  • (boš.) Fikret Karčić, The Bosniaks and the Challenges of Modernity: Late Ottoman and Hapsburg Times, El-Kalem, 1999., ISBN 9958-23-021-6
  • (engl.) Mark Pinson, The Muslims of Bosnia-Herzegovina: Their Historic Development from the Middle Ages to the Dissolution of Yugoslavia, Harvard University Press, 1994., ISBN 0-932885-09-8
  • (boš.) Adil Zulfikarpašić, Bošnjak, C. Hurst & Co., 1998.

Izvori

  1. (engl.) CIA Fact Book o Bošnjacima u BiH Pristupljeno 24. prosinca 2014.
  2. (engl.) joshuaproject.net (kršćanski misionarski projekt iz SAD) o Bošnjacima u Turskoj (etnički profil) Pristupljeno 24. prosinca 2014.
  3. (tur.) milliyet.com o Bošnjacima u Turskoj Pristupljeno 24. prosinca 2014.
  4. (njem.) Deutsche Auslaender mit Migrationshintergrund
  5. (srp.) Cenzus 2011. g. u Srbiji (Попис становништва, домаћинстава и станова 2011. у Републици Србији: НАЦИОНАЛНА ПРИПАДНОСТ) Pristupljeno 24. prosinca 2014.
  6. (njem.) Austrijski zavod za statistiku (statistik.com) o Bošnjacima u Austriji
  7. (engl.) factfinder.com o Bošnjacima u SAD-u (Cenzus 2000. g. u SAD-u)
  8. (engl.) Kongres Bošnjaka iz Sjeverne Amerike (bosniak.org) o Bošnjacima u SAD-u
  9. (šved.) scb.se o Bošnjacima u Švedskoj
  10. (crnog.) Cenzus 2011. g. u Crnoj Gori Pristupljeno 24. prosinca 2014.
  11. (njem.) bfs.admin.ch o Bošnjacima u Švicarskoj Preuzeto 24. prosinca 2014.
  12. (engl.) Procjene broja Bošnjaka na Kosovu (World Bank Living Standards Measurement Study 2001) Pristupljeno 24. prosinca 2014.
  13. (hrv.) Cenzus 2011. g. u Hrvatskoj (31.479 osoba se izjasnilo pod odrednicom Bošnjaci + 7.558 osoba koje su se izjasnile pod odrednicom Muslimani) Pristupljeno 24. prosinca 2014.
  14. (engl.) Cenzus 2002. g. u Sloveniji Pristupljeno 24. prosinca 2014.
  15. (engl.) Cenzus 2006. g. u Kanadi Pristupljeno 24. prosinca 2014.
  16. (dan.) folkedrab.dk o Bošnjacima u Danskoj (Ældre bosniske flygtninge søger hjem) Pristupljeno 24. prosinca 2014.
  17. (maked.) Cenzus 2002. g. u Makedoniji Pristupljeno 24. prosinca 2014.
  18. (engl.) Analiza Cenzusa 2001. g. u Australiji (Australian Census Analytic Program: Australians' Ancestries (2001 (Corrigendum))) Pristupljeno 24. prosinca 2014.
  19. (norv.) ssb.no o Bošnjacima u Norveškoj
  20. (engl.) joshuaproject.net o Bošnjacima u Italiji (etnički profil) Pristupljeno 24. prosinca 2014.
  21. (engl.) dofi.fgov.be o Bošnjacima u Belgiji
  22. (šp.) DEMOGRAFIA 2006.pmd (ine.es) o Bošnjacima u EU Pristupljeno 24. prosinca 2014.
  23. (engl.) Ethnologue – South Slavic languages (www.ethnologue.com) Pristupljeno 24. prosinca 2014.
  24. (engl.) Damir Marjanović i sur., The peopling of modern Bosnia-Herzegovina: Y-chromosome haplogroups in the three main ethnic groups, Institut za genetički inžinjering i biotehnologiju, Univerzitet u Sarajevu, studeni 2005.
  25. 25,0 25,1 25,2 25,3 25,4 (engl.) Oxford English Dictionary, pogl. Bosniak, 3. izd., Oxford University Press, rujan 2005. Pristupljeno 24. prosinca 2014.
  26. (engl.) Committee on Foreign Relations, US Senate, The Ethnic Cleansing of Bosnia-Hercegovina (US Government Printing Office), 1992.
  27. (engl.) Pål Kolstø, Myths and boundaries in south-eastern Europe, Hurst & Co, 2005., str. 120. »(...) medieval Bosnia was a country of one people, of the single Bosnian people called the Bošnjani, who belonged to three confessions.« (u prijevodu: »(...) srednjovjekovna Bosna je bila zemlja jednog naroda, jednog bosanskog naroda koji se zvao Bošnjani, a koji je pripadao trima konfesijama.«) Pristupljeno 24. prosinca 2014.
  28. (hrv.) Hrvatska enciklopedija, LZMK, Bošnjaci (enciklopedija.hr) »Bošnjaci, naziv za podanike bosanskih vladara u predosmansko doba, podanike sultana u osmansko doba, odnosno današnji naziv za najbrojniji od triju konstitutivnih naroda u BiH. Bošnjak, kao i stariji naziv Bošnjanin (u lat. vrelima Bosnensis), prvotno je ime koje označuje pripadništvo srednjovjekovnoj bosanskoj državi.« Pristupljeno 24. prosinca 2014.
  29. (hrv.) Vjekoslav Klaić, Povijest Bosne do propasti Kraljevstva, Tiskom Dioničke tiskare, 1882., str. 278. »Bošnjakom isti pradjedovi bili, koji i Poljakom« Pristupljeno 24. prosinca 2014.
  30. (polj.) Jędrzej Moraczewski, Dzieje Rzeczypospolitej Polskiej, 1844.
  31. (boš.) Muhamed Hadžijahić, Od tradicije do identiteta: Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana, Svjetlost, Sarajevo, 1974., br. str. 262, str. 7. »Kralj Stjepan Tvrtković poslao je odmah ovome kralju ’sjajno poslanstvo odličnih muževa’«, veli Vladislavov biograf pa nastavlja: »Ovi su, ispričavši porijeklo svoga plemena isticali, da su Bošnjacima bili isti pradjedovi kao i Poljacima te da im je zajednički jezik kojim govore i da se radi te srodnosti jezika i porijekla njihov kralj Tvrtko II živo raduje, što je Vladislav – kako se je pronio glas – sretan u svojim pothvatima.« Pristupljeno 28. prosinca 2014.
  32. (boš.) Enver Imamović, Korijeni Bosne i bosanstva, Narodna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1955.
  33. 33,0 33,1 33,2 33,3 33,4 33,5 (boš.) Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo, BZK Preporod, 1996., ISBN 9958-815-00-1
  34. (njem.) Salmedin Mesihović, Thallóczy und die Untersuchung der Bezeichnung "Bosna" Pristupljeno 24. prosinca 2014.
  35. (srp.) Nikola Vulić, Glas Srp. Ak., CLV, drugi razred (78), str. 6., 7.
  36. Tabula Peutingeriana (sjeverno od Narone i jugozapadno od Sirmiuma)
  37. (engl.) Noel Malcolm, Bosnia: A Short History, New York University Press, 1994., ISBN 0-8147-5520-8.
  38. (boš.) I. Pašić, Predslavenski korijeni Bošnjaka, tračko ime Bosna i Tračani u Bosni, str. 27.–104.
  39. (šved.) Elliott Robert Barkan, Immigrants in American History: Arrival, Adaptation, and Integration: Bosniaks (Muslims) and Bosniak Americans, ABC-CLIO, 2013., str. 229. Pristupljeno 24. prosinca 2014.
  40. (boš.) Evlija Čelebija, Putopis: Odlomci o jugoslavenskim zemljama, Sarajevo, Svjetlost, 1967., str. 120.
  41. (engl.) Robert J. Donia i John V. A. Fine, Bosnia and Herzegovina: Tradition Betrayed, Columbia University Press, 2005., str. 73. »Moreover, the translation of one's religious denomination to Serb or Croat nationality also had no relevance to the area's population, since Bosnians before the nineteenth century had not described themselves as either Serbs or Croats« (u prijevodu: »Štaviše, prijevod nečije vjeroispovijesti u srpsku ili hrvatsku narodnost, nije imao važnost za stanovništvo tog područja, jer se Bošnjaci prije devetnaestoga stoljeća nikada nisu opisivali kao Srbi ili Hrvati.«) Pristupljeno 30. listopada 2012.
  42. (engl.) Philip Emil Muehlenbeck, Religion and the Cold War: A Global Perspective, Vanderbilt University Press, 2012., str. 183. Pristupljeno 24. prosinca 2014.
  43. 43,0 43,1 (engl.) Bohdana Dimitrovova, Bosniak or Muslim? Dilemma of one Nation with two Names, Southeast European Politics, 2. izd., br. 2, listopad 2001. Pristupljeno 24. prosinca 2014.
  44. (boš.) Kerim Bajrami, Reagovanje na članak: Uz 90 godina od slavne Bitke za Čanakkale (nasagora.info)
  45. (engl.) J. Krieger, The Oxford Companion to Politics of the World 2nd. ed., Oxford University Press, 2001., str. 476. Pristupljeno 25. prosinca 2014.
  46. (engl.) Mitja Velikonja, Religious Separation and Political Intolerance in Bosnia-Herzegovina, Texas A&M University Press, 2003., ISBN 1-58544-226-7, str. 134. Pristupljeno 25. prosinca 2014.
  47. (engl.) Roland Kostić, Ambivalent Peace: External Peacebuilding, Threatened Identity and Reconciliation in Bosnia and Herzegovina, Upssala univerzitet, izvještaj br. 78, Odjel za istraživanje mira i sukoba i program studije holokausta i genocida (engl. Department of Peace and Conflict Research and the Programme for Holocaust and Genocide Studies), 2007., str. 65. Pristupljeno 25. prosinca 2014.
  48. (engl.) Philip Emil Muehlenbeck, Religion and the Cold War: A Global Perspective, Vanderbilt University Press, 2012., str. 184. Pristupljeno 25. prosinca 2014.
  49. (hrv.) Ana Horvat, Autohtone nacionalne manjine i ustavne promjene 2009.–2010., Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ožujak 2010., str. 574. Preuzeto 25. prosinca 2014.
  50. Zabilješka: Dodatnih 242.682 ljudi, najviše vjerujući da su Muslimani, se registriralo kao „Jugoslaven” u Cenzusu 1991. godine, potencijalno povećavajući stvarnu populaciju Bošnjaka na 2.145.683 (49%)
  51. (engl.) Tone Bringa, Being Muslim the Bosnian Way, Princeton University Press, 1995., str. 13. Pristupljeno 25. prosinca 2014.
  52. (engl.) Doubt Keith, Understanding Evil: Lessons from Bosnia, Fordham University Press, 2006., str. 129.–130. Pristupljeno 25. prosinca 2014.
  53. 53,0 53,1 (engl.) Mitja Velikonja, Religious Separation and Political Intolerance in Bosnia-Herzegovina, Texas A&M University Press, 2003., str. 13. Pristupljeno 25. prosinca 2014.
  54. 54,0 54,1 (engl.) Robert J. Donia i John V. A. Fine, Bosnia and Hercegovina: A Tradition Betrayed, Columbia University Press, 1995., str. 8.
  55. (engl.) Robert J. Donia i John V. A. Fine, Bosnia and Hercegovina: A Tradition Betrayed, Columbia University Press, 1995., str. 7.
  56. (engl.) Robert J. Donia i John V. A. Fine, Bosnia and Hercegovina: A Tradition Betrayed, Columbia University Press, 1995., str. 16.
  57. (boš.) Amila Buturović, Stone Speaker: Medieval Tombs, Landscape, and Bosnian Identity in the Poetry of Mak Dizdar, Palgrave, 2002., str. 75. Pristupljeno 25. prosinca 2014.
  58. 58,0 58,1 (engl.) John V. A. Fine, What is a Bosnian?, 16. izd., br. 8, London Review of Books, 28. travnja 1994., str. 9.–10. Pristupljeno 25. prosinca 2014.
  59. (engl.) Dennis P. Hupchick, The Balkans from Constantinople to Communism, Palgrave Macmillan, 2004., str. 28.–30.
  60. 60,0 60,1 60,2 60,3 (boš.) Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Osmanska država i islamska civilizacija, str. 119.
  61. (engl.) John V. A. Fine Ml., The early medieval Balkans: A critical survey from the sixth to the late twelfth century, 1983. i 1991., str. 37.–38.
  62. (engl.) Robert J. Donia, Bosnia and Hercegovina: A Tradition Betrayed, New York, Columbia University Press, 1994.
  63. 63,0 63,1 (engl.) John V. A. Fine, The early Medieval Balkans: A critical survey from the sixth to the late twelfth century, The University of Michigan Press, 1991.
  64. (engl.) Peter Heather, Empires and Barbarians: The Fall of Rome and the Birth of Europe, Oxford University Press, 2010., str. 404.–406. Pristupljeno 25. prosinca 2014.
  65. (engl.) Mark Pinson, The Muslims of Bosnia-Herzegovina: Their Historic Development from the Middle Ages to the Dissolution of Yugoslavia, Harvard University Press, 1994., str. 19. Pristupljeno 25. prosinca 2014.
  66. (engl.) Bruno Coppieters, Contextualizing Secession: Normative Studies in Comparative Perspective, Oxford University Press, 2003., ISBN 0-19-925871-6, str. 119.
  67. (engl.) Maya Shatzmiller, Islam and Bosnia: Conflict Resolution and Foreign Policy in Multi-Ethnic States, McGill-Queen's Press, 2002., ISBN 978-0-7735-2413-2, str. 32.
  68. 68,00 68,01 68,02 68,03 68,04 68,05 68,06 68,07 68,08 68,09 68,10 68,11 68,12 68,13 68,14 68,15 68,16 68,17 (engl.) Damir Marjanović i sur., The Peopling of Modern Bosnia-Herzegovina: Y-chromosome Haplogroups in the Three Main Ethnic Groups; Annals of Human Genetics (69), 2005., DOI:10.1111/j.1529-8817.2005.00190.x , PMID 16266413
  69. 69,0 69,1 (engl.) Marijana Peričić i sur., High-Resolution Phylogenetic Analysis of Southeastern Europe Traces Major Episodes of Paternal Gene Flow Among Slavic Populations, Molecular Biology and Evolution, 22. izd./10, DOI:10.1093/molbev/msi185 , str. 1964.–1975.
  70. (engl.) Rebała K. i sur., Y-STR variation among Slavs: evidence for the Slavic homeland in the middle Dnieper basin, J. Hum. Genet. (52(5)), 16. ožujka 2007., str. 406.–414. (elektronsko izdanje)
  71. 71,0 71,1 71,2 71,3 (engl.) Damir Marjanović, The Peopling of Modern Bosnia-Herzegovina: Y-chromosome Haplogroups in the Three Main Ethnic Groups; Annals of Human Genetics
  72. 72,0 72,1 (engl.) Oxford Journals, High-Resolution Phylogenetic Analysis of Southeastern Europe Traces Major Episodes of Paternal Gene Flow Among Slavic Populations (mbe.oxfordjournals.org)
  73. (engl.) Rootsi i sur., Phylogeography of Y-Chromosome Haplogroup I Reveals Distinct Domains of Prehistoric Gene Flow in Europe, Am. J. Hum. Genet. (75), str. 128.–137.
  74. (engl.) Peter A. Underhill i sur., New Phylogenetic Relationships for Y-chromosome Haplogroup I: Reappraising its Phylogeography and Prehistory, in Rethinking the Human Revolution, 2007., str. 33.–42.; P. Mellars, K. Boyle, O. Bar-Yosef i C. Stringer, McDonald Institute for Archaeological Research, Cambridge, UK
  75. (engl.) Genografički projekt National Geographic-a
  76. (engl.) P. A. Underhill, N. M. Myres, S. Rootsi, C. T. Chow, A. A. Lin, R. P. Otillar, R. King, L. A. Zhivotovsky, O. Balanovsky, A. Pshenichnov, K. H. Ritchie, L. L. Cavalli-Sforza, T. Kivisild, R. Villems i S. R. Woodward, New Phylogenetic Relationships for Y-chromosome Haplogroup I: Reappraising its Phylogeography and Prehistory, in Rethinking the Human Revolution, 2007., str. 33.–42.; P. Mellars, K. Boyle, O. Bar-Yosef i C. Stringer, Rethinking the Human Evolution, McDonald Institute for Archaeological Research, Cambridge, UK
  77. 77,0 77,1 77,2 (engl.) Marijana Peričić i sur., High-Resolution Phylogenetic Analysis of Southeastern Europe Traces Major Episodes of Paternal Gene Flow Among Slavic Populations, Molecular Biology and Evolution, 22. izd./10, 2005., DOI:10.1093/molbev/msi185 , PMID 15944443
    NAPOMENA: Imena haploskupina u dijelu „Genetika” su prema nomenklaturi iz 2008., kao što je i predstavljeno kod Vincenzae Battagliae (2008.; slika), pa bi se mogla razlikovati od odgovarajućih imena kod Peričićeve (2005.).
  78. 78,0 78,1 (engl.) Vincenza Battaglia i sur., Y-chromosomal evidence of the cultural diffusion of agriculture in southeast Europe, European Journal of Human Genetics (17/6), 2008., DOI:10.1038/ejhg.2008.249 , PMID 19107149 , str. 6.
  79. (engl.) Neolithic Frequencies of prehistoric mtDNA and Y-DNA from the European Paleolithic to the Iron Age (eupedia.com) Pristupljeno 25. prosinca 2014.
  80. (engl.) Noel Malcolm, Bosnia: A Short History, New York University Press, 1996., ISBN-10 0814755615, ISBN-13 978-0814755617, str. 10. Pristupljeno 26. prosinca 2014.
  81. (engl.) Robert J. Donia, Bosnia and Hercegovina: A Tradition Betrayed, Columbia University Press, 1994., str. 14.–16.
  82. (boš.) Anto Babić, Iz historije srednjovjekovne Bosne, Sarajevo, Svjetlost, 1972., str. 64.
  83. (engl.) Mark Pinson, The Muslims of Bosnia-Herzegovina: Their Historic Development from the Middle Ages to the Dissolution of Yugoslavia, Harvard University Press, 1994., ISBN 0-932885-09-8, str. 4.–7. Pristupljeno 25. prosinca 2014.
  84. (engl.) Mitja Velikonja, Religious Separation and Political Intolerance in Bosnia-Herzegovina, Texas A&M University Press, 2003., str. 29.–30. Pristupljeno 25. prosinca 2014.
  85. (engl.) Mark Pinson, The Muslims of Bosnia-Herzegovina: Their Historic Development from the Middle Ages to the Dissolution of Yugoslavia, Harvard University Press, 1994., ISBN 0-932885-09-8, str. 6.–8. Pristupljeno 25. prosinca 2014.
  86. (engl.) Noel Malcolm, Bosnia: A Short History, New York University Press, 1996., ISBN-10 0814755615, ISBN-13 978-0814755617, str. 12. Pristupljeno 26. prosinca 2014.
  87. (hrv.) Vjekoslav Klaić, Povijest Hrvata
  88. (engl.) Timothy S. Miller i John W. Nesbitt, Peace and war in Byzantium: essays in honor of George T., S. J. Dennis, Catholic University of America Press, 1995., str. 189.–191.
  89. (boš.) Bruno Ljubez, Jajce grad: prilog povijesti posljednje bosanske prijestolnice, HKD Napredak, 2009., str. 148.–150.
  90. (engl.) Franz Babinger, Mehmed the Conqueror and His Time, USA: Princeton University Press, 1992., str. 163., 222.–224.
  91. „’Marulianum’, centar za proučavanje Marka Marulića i njegove literarne aktivnosti” Pristupljeno 28. listopada 2008.
  92. (hrv.) Marko Marulić, Molitva suprotiva Turkom »Boj su bili š njimi Hrvati, Bošnjaci/Grci ter Latini, Srbli ter Poljaci.«
  93. (engl.) Noel Malcolm, Bosnia: A Short History, New York University Press, 1995., ISBN 0-8147-5520-8, str. 71.
  94. (engl.) Mitja Velikonja, Religious Separation and Political Intolerance in Bosnia-Herzegovina, Texas A&M University Press, 2003., str. 56. Pristupljeno 25. prosinca 2014.
  95. (engl.) Mitja Velikonja, Religious Separation and Political Intolerance in Bosnia-Herzegovina, Texas A&M University Press, 2003., str. 66. Pristupljeno 25. prosinca 2014.
  96. (engl.) Zdenko Zlatar, The Poetics of Slavdom: The Mythopoeic Foundations of Yugoslavia, Vol. 2, Peter Lang, 2007., str. 580.
  97. (engl.) Thomas Walker Arnold, The preaching of Islam, 1913., str. 198.–200. Pristupljeno 28. prosinca 2014.
  98. (boš.) Radio-televizija Bosne i Hercegovine, Mostar: Na današnji dan 1993. godine HVO srušio Stari most (bhrt.ba) 9. rujna 2014. »Tokom rata u BiH (1992–1995), most su djelimično oštetili pripadnici JNA, ali su najveću štetu nanijeli direktni pogoci Hrvatskog vijeća obrane. Nakon granatiranja mosta 9. novembra 1993. godine, stara konstrukcija više nije izdržala. U haškoj optužnici protiv generala HVO-a Slobodana Praljka navedeno je da je HVO srušio Stari most kao dio kampanje granatiranja i teroriziranja Mostara. Dan ranije započeta je kampanja za rušenje mosta i tom je prilikom ispaljeno na desetine projektila u luk mosta i njegove kule. Ostat će u historiji zapisan podatak iz stenograma razgovora koje je prvi predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman vodio sa delegacijom iz Hercegovine. Tuđman je pitao: „Dobro, usput, taj mostarski most, tko ga je porušio?” „Bile su strašne kiše”, uslijedio je odgovor Mate Bobana, koji je tako dao značajan doprinos u historiji ratnog cinizma. Stari Most je, dakle, porušio Pero Zubac svojom poezijom, svojim „Mostarskim kišama”.« Pristupljeno 28. prosinca 2014.
  99. (engl.) Albert Borowitz, Terrorism for self-glorification: The herostratos syndrome, Kent State University Press, 2005., ISBN 0-87338-818-6, str. 65. »After the Stari Most collapsed into the river, a spokesman for the Bosnian Croats, who planned to establish their capital in Mostar, admitted that their gunners had the ancient structure in their crosshairs. He claimed, however, that the bridge was appropriately considered of strategic importance because Muslim positions were located nearby. His words were not persuasive to the Croatian journalist who wrote...« (u prijevodu: »Nakon što se Stari most srušio u rijeku, glasnogovornik za bosanske Hrvate, koji su planirali uspostaviti svoj glavni grad u Mostaru, priznao je da su njihovi artiljerci imali drevnu građevinu u svojim ciljnicima. Tvrdio je, kako god, da je most bio umjesno smatran od strateške važnosti jer su pozicije Muslimana bile locirane u blizini. Njegove riječi nisu bile uvjerljive hrvatskoj žurnalistici Slavenki Drakulić koja je napisala...«) Pristupljeno 28. prosinca 2014.
  100. (boš.) Smail Balić, Kultura Bošnjaka: Muslimanska komponenta, Beč, 1973., str. 32.–34. Pristupljeno 9. ožujka 2012.
  101. (boš.) Husein Čišić, Razvitak i postanak grada Mostara, Štamparija Mostar, str. 22.
  102. (engl.) Arthur Stratton, Sinan, Charles Scribner's Sons, New York, 1972., ISBN 978-0-684-12582-4
  103. (engl.) Malcolm Noel, Bosnia: A Short History, Papermac, London, 1996., ISBN 0-333-66215-6, str. 67.–68.
  104. (engl.) Mitja Velikonja, Religious Separation and Political Intolerance in Bosnia-Herzegovina, str. 56.
  105. (engl.) Prof. Francesco Giacobelli, Arthur J. Evans in Bosnia and Herzegovina during the 1875 revolt, Anno Accademico 2011/2012, Università degli Studi di Padova, str. 27.–28.
  106. (engl.) Robert J. Donia i John V. A. Fine, Bosnia and Hercegovina: A Tradition Betrayed, C. Hurst & Co. Publishers, 2005., str. 38.
  107. (engl.) Malcolm Noel, Bosnia: A Short History, New York University Press, 1996., pogl. 6 (Srbi i Vlasi)
  108. (engl.) Mitja Velikonja, Religious Separation and Political Intolerance in Bosnia-Herzegovina, Texas A&M University Press, 2003., str. 74. Pristupljeno 25. prosinca 2014.
  109. (engl.) Andras Riedlmayer, Kratka povijest Bosne i Hercegovine (kakarigi.net); The Bosnian Manuscript Ingathering Project
  110. (boš.) Seminarski rad iz istorije: Banjalučki boj (maturski.org) Pristupljeno 28. prosinca 2014.
  111. (engl.) Prof. Francesco Giacobelli, Arthur J. Evans in Bosnia and Herzegovina during the 1875 revolt, Anno Accademico 2011/2012, Università degli Studi di Padova, str. 68.–69.
  112. (engl.) Barbara Jelavich op. cit., str. 350.
  113. (njem.) (engl.) A History of Serbia and the Serbian Revolution, engleski prijevod: Leopold Ranke, preveo s njemačkog: Alexander Kerr, London, John Murray, 1847.
  114. (engl.) L. S. Stavrianos, The Balkans since 1453, London, Hurst and Co., 2000., str. 248.–250.
  115. (boš.) Todor Kruševac, Ivan Franjo Jukić u „Godišnjaku Istoriskog društva”, Sarajevo, 1956., str. 171.–184.
  116. (engl.) Robin Okey, Taming Balkan Nationalism: The Habsburg 'Civilizing Mission' in Bosnia 1878–1914, Oxford University Press, 2007., ISBN 0-19-921391-7, str. 14.
  117. (hrv.) Ivan Franjo Jukić, Sabrana djela »Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas... Vrime je da se i probudimo od dugovične nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca očistimo od predsudah, fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo.«
  118. (hrv.) Ivan Franjo Jukić, Zemljopis i poviestnica Bosne, str. 142.–143. fn. 4
  119. (boš.) Muhamed Hadžijahić, Od tradicije do identiteta: Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana, Svjetlost, Sarajevo, 1974., br. str. 262, str. 43. Pristupljeno 28. prosinca 2014.
  120. (engl.) Conrad Malte-Brun, Universal Geography, 1828., str. 215.
  121. (hrv.) Matija Mažuranić, Pogled u Bosnu, str. 52.–53. (naglasak na Italics); (engl.) Denis Bašić, The roots of the religious, ethnic, and national identity of the Bosnian-Herzegovinan Muslims
  122. (engl.) Denis Bašić, The roots of the religious, ethnic, and national identity of the Bosnian-Herzegovinan Muslims
  123. (fr.) M. Massieu de Clerval, Rapport adresse a Son Excellence Monsieur le Ministre de I'instruction publique sur une mission en Bosnie, accomplie en 1855, in Archives des mission scientifique and litteraires, 5. izd., Pariz, 1855., str. 35. (original nije dostupan)
  124. (hrv.) Zemljopis i poviestnica Bosne (google.com/books) Pristupljeno 25. prosinca 2014.
  125. (hrv.) Ivan Franjo Jukić kao Slavoljub Bošnjak, Zemljopis i poviestnica Bosne, Zagreb, 1851., UDC 911.3(497.15)
  126. (hrv.) Ivan Franjo Jukić kao Slavoljub Bošnjak, Putpisi i povijesno-etnografski radovi, ASIN: B004TK99S6
  127. (boš.) Kratka povjest kralja bosanskih (stanak.org), Dobra knjiga Pristupljeno 25. prosinca 2014.
  128. (hrv.) Filip Lastrić, Pregled starina Bosanske provincije, komentare napisao: Andrija Zirdum, s latinskog i talijanskog preveli: Ignacije Gavran i Simun Šimić, Sarajevo, Zagreb: Sinopsis, 2003., str. 148.–149.
  129. (engl.) Denis Bašić, The roots of the religious, ethnic, and national identity of the Bosnian Muslims, str. 323.
  130. (engl.) Thomas Gordon, A History of Greek revolution, 1839. Pristupljeno 25. prosinca 2014.
  131. (boš.) Enver Imamović, Historija bosanske vojske, CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1999., ISBN 9958-9732-1-9, str. 217. Pristupljeno 29. prosinca 2014.
  132. (engl.) Noel Malcolm, Bosnia: A Short History, New York University Press, 1994., ISBN 0-8147-5520-8
  133. 133,0 133,1 (engl.) Mark Pinson, The Muslims of Bosnia-Herzegovina, 1996., str. 81.
  134. 134,0 134,1 (engl.) Jack David Eller, From culture to ethnicity to conflict: An anthropological perspective on international ethnic conflict, University of Michigan Press, 1999., str. 263.
  135. (engl.) Fikret Karčić, The Bosniaks and the Challenges of Modernity, El-Kalem, Sarajevo, 1999., ISBN 9958-23-021-6, str. 148.–149.
  136. (engl.) Džavid Haverić, History of the Bosnian Muslim Community in Australia: Settlement Experience in Victoria, Institute for Community, Ethnicity and Policy Alternatives (ICEPA), Victoria University, str. 27.
  137. (engl.) Mitja Velikonja, Religious Separation and Political Intolerance in Bosnia-Herzegovina, Texas A&M University Press, 2003., ISBN 1-58544-226-7, str. 130.–135. Pristupljeno 26. prosinca 2014.
  138. (engl.) Robert J. Donia i John V. A. Fine, Bosnia and Hercegovina: A Tradition Betrayed, Columbia University Press, 2005.
  139. (engl.) Routledge, Eastern Europe and the Commonwealth of Independent States, 1999., ISBN 1-85743-058-1, str. 214.
  140. (engl.) Europa Publications, Central and South-Eastern Europe 2004, Volume 4, 2003., ISSN 1470-5699, ISBN 1857431863, ISBN 9781857431865, str. 110. Pristupljeno 26. prosinca 2014.
  141. (engl.) Andrew Wheatcroft, The Enemy at the Gate: Habsburgs, Ottomans and the Battle for Europe, Basic Books, 2009., ISBN 0786744545, ISBN 9780786744541, str. 264. Pristupljeno 26. prosinca 2014.
  142. (engl.) Jack David Eller, From culture to ethnicity to conflict: An anthropological perspective on international ethnic conflict, University of Michigan Press, str. 262.
  143. (engl.) Fikret Karčić, The Bosniaks and the Challenges of Modernity: Late Ottoman and Hapsburg Times, 1995., ISBN-10 9958230216, ISBN-13 978-9958230219, str. 118. Pristupljeno 26. prosinca 2014.
  144. (engl.) Fikret Karčić, The Bosniaks and the Challenges of Modernity: Late Ottoman and Hapsburg Times, 1995., ISBN-10 9958230216, ISBN-13 978-9958230219, str. 119. Pristupljeno 26. prosinca 2014.
  145. 145,0 145,1 (engl.) Neven Anđelić, Bosnia-Herzegovina: The End of a Legacy, Frank Cass, 2003., ISBN 0-7146-5485-X, str. 13., 14., 17.
  146. (engl.) Matjaž Klemenčič, The Former Yugoslavia's Diverse Peoples: A Reference Sourcebook, ABC-CLIO, 2004., ISBN 1-57607-294-0, str. 113.
  147. 147,0 147,1 (engl.) Sabrina P. Ramet, The Three Yugoslavias: State-building and Legitimation, 1918–2005, Indiana University Press, 2006., ISBN 0253346568, ISBN 9780253346568, str. 49. Pristupljeno 26. prosinca 2014.
  148. 148,0 148,1 148,2 148,3 148,4 148,5 148,6 (engl.) Ivo Banac, The National Question in Yugoslavia: Origins, History, Politics, Cornell University Press, 1988., ISBN 0-8014-9493-1, str. 376.
  149. (engl.) Dejan Đokić, Yugoslavism: Histories of a Failed Idea, 1918–1992, University of Wisconsin Press, 2003., ISBN 1-85065-663-0, str. 104.
  150. (engl.) Marko Attila Hoare, The History of Bosnia: From the Middle Ages to the Present Day, SAQI, 2007., ISBN 0-86356-953-6, str. 227.
  151. (hrv.) Tomašević, 2001., str. 492.
  152. (engl.) Noel Malcolm, Bosnia: A Short History, New York University Press, 1996., ISBN-10 0814755615, ISBN-13 978-0814755617, str. 188. Pristupljeno 26. prosinca 2014.
  153. (engl.) John R. Lampe, Yugoslavia as History: Twice There Was a Country, Cambridge University Press, 2000., ISBN 0521774012, ISBN 9780521774017, str. 206., 209., 210. Pristupljeno 26. prosinca 2014.
  154. (engl.) Misha Glenny, The Balkans: Nationalism, War & the Great Powers, 1804–1999, Penguin Books, 2001., ISBN 0-14-023377-6, str. 494.–495.
  155. (engl.) Noel Malcolm, Bosnia: A Short History, New York University Press, 1994., ISBN 978-0-8147-5561-7, str. 192.
  156. (engl.) Mark Pinson, The Muslims of Bosnia-Herzegovina: Their Historic Development from the Middle Ages to the Dissolution of Yugoslavia, Harvard University Press, 1994., ISBN 0-932885-09-8, str. 143.
  157. (engl.) Marko Attila Hoare, Genocide and Resistance in Hitler's Bosnia: The Partisans and the Chetniks, Oxford University Press, 2006., ISBN 0-19-726380-1, str. 10.
  158. (engl.) Noel Malcolm, Bosnia: A Short History, Pan, 2002., ISBN 0330412442, ISBN 9780330412445, str. 157. Pristupljeno 26. prosinca 2014.
  159. (engl.) Mitja Velikonja, Religious Separation and Political Intolerance in Bosnia-Herzegovina, Texas A&M University Press, 1992., ISBN 1-58544-226-7, str. 179.
  160. (engl.) Ivo Banac, The National Question in Yugoslavia: Origins, History, Politics, Cornell University Press, 1988., ISBN 0-8014-9493-1, str. 287.–288.
  161. (boš.) Nijaz Duraković, Prokletstvo Muslimana, Harfo-Graf, 1998., ISBN 9958802031, ISBN 9789958802034, str. 165.
  162. (engl.) ICTY: Blagojevic and Jokic judgement Pristupljeno 26. prosinca 2014.
  163. (engl.) ICTY: Kunarac, Kovač and Vuković judgement Pristupljeno 26. prosinca 2014.
  164. (engl.) ICTY: Greatest suffering at least risk Pristupljeno 26. prosinca 2014.
  165. (engl.) Daniel Williams, Srebrenica Video Vindicates Long Pursuit by Serb Activist, The Washington Post Pristupljeno 26. prosinca 2014.
  166. (engl.) ICTY – Kordic and Cerkez Judgement – 3. After the Conflict Pristupljeno 26. prosinca 2014.
  167. (engl.) David Dalby, Linguasphere, Linguasphere Observatory, 1999./2000., str. 445. »srpski + hrvatski → srpskohrvatski«
  168. (engl.) Benjamin W. Fortson IV., Indo-European Language and Culture: An Introduction, 2. izd., Blackwell, 2010., str. 431. »Because of their mutual intelligibility, Serbian, Croatian, and Bosnian are usually thought of as constituting one language called Serbo-Croatian.« (u prijevodu: »Zbog međusobne razumljivosti jezika, srpski, hrvatski i bošnjački se često smatraju jednim zamjenskim jezikom koji se zove srpskohrvatski.«)
  169. (engl.) Blažek Václav, On the Internal Classification of Indo-European Languages: Survey, str. 15.–16. Pristupljeno 26. prosinca 2014.
  170. (engl.) Živko Bjelanović, Radio Free Europe – Serbian, Croatian, Bosnian, Or Montenegrin? Or Just 'Our Language'?, 21. veljače 2009. »Similar, But Different« (u prijevodu: »Slični, ali različiti«) Pristupljeno 26. prosinca 2014.
  171. (boš.) Sarajevska crvena linija – 11541 (city.ba), 04. travnja 2012.
  172. (srp.) Crvena linija za žrtve opsade Sarajeva (e-novine.com), 04. travnja 2012.
  173. Historijski arhiv Sarajevo (arhivsa.ba)
  174. (norv.) Sveučilište u Oslu, Gammel ordbok i ny drakt Pristupljeno 26. prosinca 2014.
  175. (boš.) Husein Čišić, Razvitak i postanak grada Mostara, Štamparija Mostar, 1858. Pistupljeno 26. prosinca 2014.
  176. 176,0 176,1 (lat.) Franz Ritter von Miklosich, Monumenta Serbica, Beč, str. 8.–9.
  177. (engl.) Rusmir Mahmutćehajić, Sarajevo essays: politics, ideology, and tradition, State University of New York Press [Albany, New York], ISBN 9780791456378, str. 252.
  178. (lat.) Franz Ritter von Miklosich, Monumenta Serbica, Beč
  179. (njem.) Smail Balić, Die Kultur der Bosniaken, Supplement I: Inventar des bosnischen literarischen Erbes in orientalischen Sprachen, Adolf Holzhausens, Beč, 1978., str. 111.
  180. (boš.) Kasim Dobraća, Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa, Gazi Husrev-begova biblioteka, Sarajevo, 1963.
  181. 181,0 181,1 (srp.) Cenzus 2002. g. u Srbiji)
  182. Zabilješka: Srpski i hrvatski lingvisti smatraju da je uzimanje imena bosanski za jezik jednog od naroda (Bošnjaka) u BiH pokušaj unitarizacije jezičkog prostora Bosne i Hercegovine.
  183. (srp.) Đura Jakšić, Odbor za standardizaciju srpskog jezika (rastko.rs), Odluka br. 1, Beograd, 16. veljače 1998. »Zašto su muslimani / Muslimani / Bošnjaci izabrali baš ime Bošnjaci – nije teško pogoditi, a nije teško ni u nazivu jezika koji su odabrali (bosanski) prepoznati njihovu težnju ka unitarnoj BiH, u kojoj bi vladali i oni i njihov jezik.« Pristupljeno 26. prosinca 2014.
  184. (boš.) Službeni glasnik Republike Srpske (www.slglasnik.org) Pristupljeno 26. prosinca 2014.
  185. (hrv.) Cenzus 2011. god. u Hrvatskoj (dzs.hr) Pristupljeno 26. prosinca 2014.
  186. (crnog.) Cenzus 2003. g. u Crnoj Gori (monstat.cg.yu)
  187. (boš.) Hamdo Čamo, Bosanski ili bošnjački jezik (camo.ch) Pristupljeno 26. prosinca 2014.
  188. (engl.) P. H. Liotta, Dismembering the State: The Death of Yugoslavia and Why It Matters, Lexington Books, 2001., ISBN 0-7391-0212-5, str. 27.
  189. (srp.) Stanoje Bojanin, Skazanije o Pismeneh, Vizantološki institut SANU, 2011., UDK 821.163.41'04.09:39(4) )"04/14", DOI 10.2298/ZRVI1148259B, str. 260. Pristupljeno 28. prosinca 2014.
  190. (boš.) Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo, BZK Preporod, 1996., ISBN 9958-815-00-1, str. 15.
  191. (tal.) Mavro Orbini, Il Regno degli Slavi, Pezaro, 1601.
  192. (njem.) Hieronymus Megiser, Thesaurus Polyglottus, Frankfurt, Njemačka, 1603., br. str. 750 Pristupljeno 28. prosinca 2014.
  193. (boš.) Ivan Lovrenović, Divković: Otac bosanske književnosti, prvi bosanski tipograf (ivanlovrenovic.com) Pristupljeno 26. prosinca 2014.
  194. (hrv.) Matija Divković – otac bosanskohercegovačke i hrvatske književnosti u BiH (hrvatska-rijec.com) Pristupljeno 26. prosinca 2014.
  195. (hrv.) Matija Divković, Nauk krstjanski za narod slovinski (scribd.com), 1611. »a privideh iz dijačkog u pravi i istinit jezik bosanski«
  196. (boš.) Muhamed Hevaija Uskufija Bosnevi, Potur Šahidija (tur. Magbuli ’arif), Sveučilišna biblioteka u Uppsali, Švedska, 1631. »Mnogo je lijepih rječnika napisano,: Sve kao dragi kamen probranih i omiljenih,: Ali nema napisana na bosanskom jeziku,: Ni sastavljena u prozi ni skićena u pjesmu,: Moje je započeti, a Božije da mi dade da uspijem.«
  197. (boš.) Bartol Kašić, Ritual rimski, 1640.
  198. (tal.) Jakov Mikalja, Blago jezika slovinskoga, 1649. »Ogn'un dice che la lingua Bosnese sia la piu bella.«
  199. (boš.) Mula Mustafa Ševki Bašeskija, Ljetopis: 1746.–1804. (scribd.com), prijevod s turskog, uvod i komentar napisao: Mehmed Mujezinović, Sarajevo Publishing, 1997., ISBN 9958-21-035-5 Pristupljeno 28. prosinca 2014.
  200. Matija Petar Katančić, Sveto pismo Starog’ zakona, Budim, 1831. »Sada u Jezik SLAVNO-ILLYRICSKI Izgovora Bosanskogʼ prinesheno«
  201. (boš.) Glasnik Zemaljskog muzeja: Vjerske starine iz Bosne i Hercegovine (scribd.com), 1. srpnja 1894. Pristupljeno 26. prosinca 2014.
  202. (boš.) Djevojačka pećina (kladanj.ba) Pristupljeno 26. prosinca 2014.
  203. (engl.) William Miller, Bosnia before the Turkish Conquest, 13. izd. (52), The English Historical Review, Oxford University Press, listopad 1898., DOI 10.1093/ehr/xiii.lii.643, str. 643.–666.
  204. (engl.) UNESCO World Heritage Centre, The natural and architectural ensemble of Blagaj (whc.unesco.org) Pristupljeno 26. prosinca 2014.
  205. (boš.) Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, Tekke in Blagaj on the Buna Spring, the natural and architectural ensemble of Blagaj (aneks8komisija.com.ba)
  206. (srp.) Dragan Bogutović, Večernje novosti: Pronašao mir u Beogradu, 9. srpnja 2010.
  207. Larry Wolff, Venice and the Slavs: The Discovery of Dalmatia in the Age of Enlightenment, Stanford University Press, 2003., ISBN 0-8047-3946-3, str. 191.–192.
  208. 208,0 208,1 (šved.) Gaši, Ašk, Melamisufism i Bosnien, En dold gemenskap, 45. izd., Lund Studies in History of Religions, Department of History and Anthropology of Religions, Sveučilište Lund, Lund, Švedska, str. 38.
  209. (boš.) Šabanović, 1973.
  210. (boš.) Ćehajić, 1986.; Hadžijahić, 1977.
  211. (engl.) Mitja Velikonja, Religious separation and political intolerance in Bosnia-Herzegovina, Texas A&M University Press, 2003., ISBN 1-58544-226-7, str. 261., 365. Pristupljeno 26. prosinca 2014.
  212. (engl.) Bringa, 2002.; Bringa, 1995.
  213. (engl.) Magnusson, 1994.; Olsson, 1994.
  214. (boš.) Senad Agić, Muslimanska lična imena: sa etimologijom, etimološkom grafijom i semantikom, 3. izd., El-Kalem, 1. srpnja 1999.
  215. (alb.) E. Çabej, Ilirishtja dhe Shqipja, Studime gjuhesore IV, Priština, 1987., str. 202.
  216. (boš.) I. Pašić, Predslavenski korijeni Bošnjaka – Ilirsko-gotski korijeni bosanske vladarske dinastije, stećaka i Crkve Bosanske, str. 469.
  217. (engl.) Zastava i grb RBiH (flagspot.net) Pristupljeno 26. prosinca 2014.
  218. (engl.) Dinastija Capet (nato.int) Pristupljeno 26. prosinca 2014.
  219. (boš.) Zakoni o zastavi BiH (mpr.gov.ba) Pristupljeno 26. prosinca 2014.
  220. (engl.) Bosnian Americans – History, Modern Era, The First Bosnians in America... (everyculture.com) Pristupljeno 26. prosinca 2014.
  221. 221,0 221,1 (engl.) Cenzus 2000. g. u SAD-u (factfinder.census.gov) Pristupljeno 26. prosinca 2014.
  222. 222,0 222,1 222,2 (engl.) Bosanske migracije (immigration-online.org)
  223. (engl.) (boš.) Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike (bosniak.org) Pristupljeno 26. prosinca 2014.
  224. (tur.) ƒTürkiye'deki Kürtlerin sayısı! (milliyet.com.tr), 6. lipnja 2008. Pristupljeno 26. prosinca 2014.
  225. (engl.) Bošnjaci u Turskoj (belediyeden.com) Pristupljeno 26. prosinca 2014.
  • (engl.) Noel Malcolm, Bosnia: A Short History, New York University Press, 1996., ISBN 0-8147-5561-5
  • (engl.) Sabrina P. Ramet, The Three Yugoslavias: State-Building and Legitimation, 1918–2004, Indiana University Press, 2006., ISBN 0-271-01629-9
  • (engl.) Jozo Tomašević, War and Revolution in Yugoslavia, 1941–1945: Occupation and Collaboration, Stanford University Press, 2001., ISBN 0-8047-0857-6

Vanjske poveznice

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: Bošnjaci.