Atahualpa

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Atahualpa

Atahualpa (Quito, 20. ožujka 1497. [1] - Cajamarca, 29. kolovoza 1533. [2]), posljednji (četrnaesti po redu) car Inka. Njegovo ime na kečuanskom se piše Ata-wallpa, što znači pijetao.[3][4]

Kada se njegov brat Huáscar okrunio u Cuscu, bio je zabrinut za svog mlađeg brata i njegov afinitet prema vojsci, pa ga je pozvao u rečeni grad. Atahualpini savjetnici, vojskovođe, savjetovali su mu ne ići jer ga je tamo navodno čeka sigurna smrt. Atahualpa je povjerovao svojim generalima i organizirao vojsku sjevernog dijela carstva i proglasio se carem Inka u Quitou. Tako je počeo građanski rat Inka.[5] Uspio je pobijediti Huáscara 1532. godine na Quipaipan, pored Cusca, i nakon toga, proglasio se „Inkom“, ili carem. Onda se uputio u Cajamarcu kako bi upoznao i zarobio španjolske osvajače. Atahualpa je imao sa sobom nekih 70 000 do 200 000 ljudi, dok je Španjolaca bilo jedva 150. Međutim, nakon munjevitog i neočekivanog napada konkvistadora Francisca Pizarra, pao je u zarobljeništvo. U zatvoru je zadržao neke povlastice: mogao je upravljati carstvom, naučio je pisati i čitati, a također se sprijateljio s Pizarrom. Nakon nekoliko mjeseci, osuđen je zbog izdaje, skrivanja blaga, urote protiv španjolske krune i ubojstva Huáscara. Kao otkup, morao je napuniti dvije sobe zlatom i srebrom te dati svoju rođakinju dovedenu iz Cusca Pizarru za ljubavnicu. Iako je ispunio sve uvjete, ipak je na kraju bio pogubljen.[6] Odabrao je smrt vješanjem, nakon što je bio pokršten. Druga mogućnost koja mu se nudila bila je spaljivanje na lomači ako ne bi pristao na pokrštavanje.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. upitno, postoje izvori koji kazuju da se rodio 1500.
  2. upitno, postoje tvrdnje da je ubijen 26. srpnja
  3. Wilhem F. H. Adelaar: The Languages of the Andes, Cambridge University Press, 2004, ISBN 978-0-521-36275-7, p. 5.
  4. Nordenskiöld, 1922: Kaže se kako je pijetao bio nepoznata ptica u pretkolumbovskoj Americi. U Brazil je prvi put donijeta 1500. godine i njeno gajenje se vrlo brzo proširilo po cijelom zapadnom dijelu Južne Amerike. Ipak se ne zna točno zašto je posljednji Inka dobio ovo ime.
  5. María Rostworowski, Historia del Tawantinsuyu, pág. 174–175
  6. El último inca., pristupljeno 27. srpnja 2013.