Baraćeve špilje

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Baraćeve špilje
Baraćevešpilje-ispredgb.jpg
Ispred ulaza u Gornju Baraćevu špilju.
Koordinate: 44°59′06″N 15°46′06″E / 44.985°N 15.76833°E / 44.985; 15.76833Koordinate: 44°59′06″N 15°46′06″E / 44.985°N 15.76833°E / 44.985; 15.76833
Lokacija zapadno od sela Nova Kršlja, općina Rakovica
Država Flag of Croatia.svg Hrvatska
Najbliži grad Slunj
Nadmorska visina oko 350 m n.m.
Dužina 520 m

Baraćeve špilje se nalaze oko šest kilometara istočno od Rakovice.

Ulazi u sve tri špilje na sjevernoj su strani Baraćeve Brine. U samom podnožju Brine između ulaza u špilje je izvor Baraćevac, koji s još dva manja (bez imena) tvori potok Kršlja, što se dvadesetak metara niže sjedinjuje s potokom Suvaja. Kršlja teče nekoliko kilometara kroz polje i na njegovom istočnom dijelu, nizom ponorčića, ulazi u Varićakovu špilju, gdje čini glavninu vodene mase u njenim kanalima.

Prema usmenom predanju, ime špilja potječe od nekog Baraća koji je kod ovih špilja u junačkom megdanu savladao bijesnog turskog gorostasa, te zaslužio tu čast. Postoje tri špilje, Gornja, Donja, i Nova, koja se donedavno u starijoj literaturi nazivala Trećom.

Povijest[uredi VE | uredi]

Prvi pisani materijali ovog područja, a time i Baraćevih špilja, mogu se naći u Povijesti kartografije na području Krajine od Marsiglie iz 1699. godine. Boraveći u tom prostoru, napravio je prve poznate topografske karte hrvatsko-turske granice u 37 sekcija i mjerilu 1:30000.

Prvi napis o ovim špiljama potječe iz 1874. godine od I. T. Buneka u djelu Die Wassernoth im Karste. Posebnu pažnju paleontoškim i arheološkim izučavanjima špilja posvećuje Mijo Kišpatić, koji to objavljuje u Vijesniku Hrvatskog arheologičkoga društva iz 1885. godine, kao i u svojoj knjizi Slike iz Geologije. Kišpatić, potiče osnivanje Odbora za istraživanje i uređenje Baraćevih špilja, uz pomoć Ogulinske imovinske općine osnovan 20. veljače 1892. godine. Špilje su otvorene 14. kolovoza 1892. godine, dan uoči Velike Gospe.

Josip pl. Sugh u Obzoru od 4. kolovoza 1898. godine opisuje izlet u Baraćeve špilje, te Dragutin Hirtz u svojim knjigama Lika i Plitvička jezera iz 1900. godine i Prirodni zemljopis Hrvatske iz 1905. godine. U knjizi Plitvička jezera i okolina iz 1910. Dragutin Franić opisao je uređenje špilja, između ostalog spominje i Treću - Novu Baraćevu špilju, kao što je to opisao i Hirtz u svojim djelima. Paleontolog i speleolog Josip Poljak 1913. godine, zajedno s profesorom Kochom, istražuje špilje okolice Plitvičkih jezera i 1914. godine objavljuje djelo Pećine hrvatskog krša II (pećine okoliša Plitvičkih jezera, Drežnika i Rakovice). Istraživanja su izvedena u okviru “Prirodoslovnog istraživanja Hrvatske i Slavonije”, a naručio ih je Matematičko-prirodoslovni razred JAZU-a u Zagrebu. Prvi su put tada objavljeni nacrti i fotografije Baraćevih špilja - Gornje i Donje. Prema opisu špilja može se zaključiti da su već tada bile zapuštene - polomljene sige, srušen zid, razbacane kosti.

Na početku ulaza u Donju Baraćevu špilju.

Posljednji napis o špiljama prije 2. svjetskog rata napisao je Ivan Krajača, planinara i istraživač. On je u svibnju 1925. godine posjetio Baraćeve špilje i taj posjet opisao u Hrvatskom planinaru br. 7 iz iste godine. Iz napisa se vidi da je ondje bio s jednim mještaninom iz Kršlje, te da se o špiljama u to vrijeme nitko nije brinuo. Po riječima Krajačeva pratitelja, prije nepunih trideset godina špilje su bile masovno posjećivane.

Špilje se ponovno spominju poslije 2. svjetskog rata, u napisu speleologa i hidrogeologa Srećka Božičevića u Našim planinama br. 4 iz 1956. godine (članak Planinari u Hrvatskoj i speleologija), te na Drugom jugoslavenskom speleološkom kongresu u Splitu 1958. godine, kada Božičević objavljuje rad Zaštita pećina u Hrvatskoj i njihovo uređenje u turističke svrhe. Akademik Mirko Malez u ljetopisu JAZU-a iz 1960. godine objavljuje rad pod naslovom Paleontološka istraživanja i speleološka rekognosciranja u 1959. godini. O Baraćevim špiljama piše i naš speleološki “povjesničar” Vladimir Božić, koji objavljuje Baraćeve špilje nekad i danas u Speleologu iz 1983. godine.

Ulomak siga Baraćevih špilja

U sklopu sustavnog istraživanja Like 1960. godine, speleolozi zagrebačkoga SOPD-a “Željezničar” pod vodstvom Ivice Posarića istražuju špilje. Godine 1971., također jedna skupina speleologa iz “Željezničara” ih fotografira, a tijekom 1972. detaljno istražuje i nanovo topografski snima. Poslije tih istraživanja, u Baraćeve špilje je do tada došlo samo nekoliko pojedinaca.

Ponovno zanimanje za Baraćeve špilje i cjelokupno područje općine Rakovica u speleološkom pogledu naglo raste 1983. godine, kada na tom terenu speleolozi SOPSD-a “Velebit” otkrivaju veliki špiljski sustav Panjkov ponor - Varićakova špilja (Muškinja, Ponor Kršlje…). Istraživanjima se priključuju i speleolozi DISKF-a, čiji se rad uglavnom odnosi na Varićakovu špilju, područje Mašvine (Volovska jama, Kojina jama i još nekoliko manjih jama i špilja na Mašvini, te izvori na strani prema rijeci Korani - Crno vrelo, Zečevac itd.), na područje Lipovače, izvore i špilje u Staroj Kršlji, te na ronjenje u sustavu Panjkov ponor - Varićakova špilja (I Glavni sifon; ponavljanje Sifona izgubljenog užeta nekoliko puta, Zeleni sifon - Crno vrelo).

U tom razdoblju ekipa “Velebita” pod vodstvom Marijana Čepelaka temeljito speleološki i hidrogeološki istražuje šire područje općine Rakovica. Odnose speleoloških objekata i cjelokupne hidrografije i hidrogeologije tog područja, te opis svih istraživanja, Marijan Čepelak detaljno objavljuje u Našim planinama u broju 7/8 iz 1984. i Speleologu br. 30/31 iz iste godine. U napisu u Našim planinama piše o posjetu i istraživanju Baraćevih špilja, da su napravili novi topografski nacrt Donje i Gornje špilje, te ustanovili njihov odnos u prostoru.

Novija povijest[uredi VE | uredi]

Šetalište podno Baraćevih špilja

Poslije Drugog svjetskog rata Baraćeve špilje gotovo da su turistički bile zaboravljene. Odlukom Općinskog vijeća Općine Rakovica od 31. kolovoza 1999. godine, pokrenuta je inicijativa i formiran je Odbor za revitalizaciju Baraćevih špilja. U Odbor su bili imenovani Franjo Franjković, Mira Bićanić, Tihomir Kovačević, Mladen Garašić, Juraj Božičević, Matija Franković, Antonija Dujmović, Nikola Magdić i Ivan Bertović. Odbor je donio neke zaključke, među kojima i da je nosilac cijelog programa revitalizacije špilja Općina Rakovica.

U međuvremenu je u organizaciji speleološkog društva Dinaridi - Društva za istraživanja i snimanja krških fenomena (DDISKF) održano nekoliko velikih međunarodnih speleoronilačkih ekspedicija, otkriveno je i istraženo dosta novih speleoloških objekata u blizini Baraćevih špilja. Uređen je prvi dom svih speleologa Republike Hrvatske u Novoj Kršlji, Gornja i Donja špilja zatvorene su rešetkastim željeznim vratima, uređen je okoliš izvora Baraćevac, te je Gornja Baraćeva špilja elektrificirana i otvorena za turističke posjete. Nanovo je otkrivena i treća - Nova špilja koja je do ponovnog otkrića imala erozijom zatrpan ulaz. Izrađeni su novi topografski nacrti svih triju Baraćevih špilja.

Nagrade[uredi VE | uredi]

U okviru ekološko-edukativne akcije Volim Hrvatsku Hrvatska turistička zajednica i Turistička zajednica Karlovačke županije dodijelile su priznanje Zeleni cvijet sa brončanim znakom Javnoj ustanovi Rakovica za Baraćeve špilje za kvalitetu i obogaćivanje turističke ponude.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Baraćeve špilje

Izvor[uredi VE | uredi]