Dinastija Tudor

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Tudorska ruža crvene boje zbog rodbinske veze s Lancasterima

Dinastija Tudor, velška velikaška obitelj i engleska kraljevska dinastija čiji su članovi, poznati kao Tudori, Engleskom vladali od 1485. do 1603. godine, ujedinvši zemlju nakon Rata dviju ruža (1455.-1485.), uzrokovanih dinastijskom krizom i sukobom između nasljednika dinastije Anjou-Plantagenet, Lancastera i Yorka. Tudori su nasljednici Lancastera te su se u ratu borili na njihovoj strani, a potom su se brakom vezali i uz dinastiju York i time ujedinili te dvije suparničke obitelji i kraljevstvo i preuzeli prijestolje.

Povijest[uredi VE | uredi]

Podrijetlo i uspon obitelji Tudor[uredi VE | uredi]

Tudori su bili velška plemićka obitelji čije se podrijetlo može pratiti od 13. stoljeća, ali dinastičku moć izgradio je Owen Tudor (o. 1400.-1461.), koji se borio na strani Lancastera u Ratu dviju ruža. Rodbinski se vezao uz dinastiju, oženivši udovicu kralja Henrika V., Katarinu Valois s kojom je imao sina Edmunda (o. 1430.-1456.), koji se vjenčao s plemkinjom Margaret Beaufort, članicom pobočne grane dinastije Lancaster preko Ivana Gentskog, sina kralja Edvarda III., na temelju čega su Tudori polagali svoje baštinsko pravo na kraljevsku krunu.[1] Njihov sin Henrik rodio se tri mjeseca nakon očeve smrti, početkom 1457. godine pa je dolaskom Yorkovaca na vlast na čelu s kraljem Edvardom IV. 1461., morao izbjeći u Bretanju, gdje je ostao do svoje osmanaeste godine.

Smrću posljednjih Lancasterovaca, kralja Henrika VI. i njegova sina Edvarda 1471. godine, Henrik je postao glavni pretendent klana Lancaster na englesko prijestolje. Nakon neuspjeha invazije na Englesku uz pomoć bretanskog Francisa II., prebjegao je u Francusku, odakle je 1485. godine prešao u Englesku i uz pomoć vojske francuskog kralja Karla VIII. Valoisa i pojačan trupama lancasterskih pristaša teško porazio i ubio kralja Rikarda III. u bitci kod Boswortha. Tim porazom bio je definitivno poražen klan York i završen višedesetljetni rat.

Uspon do kraljevske moći i propast[uredi VE | uredi]

Nakon pobjede, okrunio se za engleskog kralja pod imenom Henrik VII. (1485.-1509.) i postao osnivačem kraljevske dinastije Tudor, a brakom s Elizabetom Plantagenet, kćerkom Edvarda IV., ujedinio je obje dinastije, što je simbolički prikazao sjedinivši lancastersku crvenu i yorkiršku bijelu ružu u jedinstven amblem.[2] Do 1499. godine učvrstio je svoju vlast, ugroženu dvijema pobunama, a započeo je i reforme čiji je cilj bila modernizacija vlade. Na međunarodnom planu, dobio je priznanje pape Inocenta VIII., povezao se rodbinskim vezama sa Španjolskom i Škotskom, a uspostavio je i dobre odnose sa Svetim Rimskim Carstvom.

Henrika VII. nasljedio je na prijestolju njegovih sin, kralj Henrik VIII. (1509.-1547.), jedan od najmoćnijih vladara iz dinastije Tudor. Njegova vladavina obilježena je, prije svega, odvajanjem engleske Crkve od rimokatoličanstva (1534.) i osnivanjem posebne Anglikanske crkve, odvojene od Vatikana. Godine 1536. priključio je Wales Engleskoj. Henrik VIII. je, osim po raskolu s Vatikanom, poznat i po svom nezgodnom temperamentu i brojnim brakovima koji su ponekad završavali pogubljenjem njegovih supruga. Za vrijeme svoje vladavine, obračunao se i s preostalim članovima dinastije York, kako bi osigurao prijestolje svojim potomcima. Unatoč brojnim brakovima, pred kraj života imao je samo jednog sina, koji ga je aslijedio na prijestolju.

Kralj Edvardom VI. (1547.-1553.), sin i nasljednik kralja Henrika VIII. i njegove supruge Jane Seymour, no budući da je bio veoma boležljiv, umro je u mladoj dobi ne ostavivši muškog potomka. Smrt Edvarda VI. otvorila je pitanje nasljedstva prijestolja. Regent John Dudley, vojvoda od Northumberlanda nije želio da prijestolje naslijede Edvardove polusestre po ocu, Marija i Elizabeta, koje su bile katolkinje, jer se bojao od povratka papinskog utjecaja u Engleskoj te je odredio unuku Henrikove sestre, Jane Grey, udanu za sina vojvode od Northumberlanda.

Kraljica Jane Grey vladala je vrlo kratko, jer ju je vrlo skoro svrgnula s vlasti i naslijedila Henrikova kći, kraljica Marija I. (1553.-1558.) koja je odmah po ustoličenju restaurirala rimokatoličanstvo u Engleskoj, zbog čega se 1554. godine digla protestantska pobuna koju je kraljica Marija krvavo ugušila. Kako nije imala potomaka, naslijedila ju je polusestra Elizabeta, koja je opet i zauvijek uvela protestantizam kao službenu vjeru Engleza.

Kraljica Elizabeta I. (1558.-1603.) bila je najveća vladarica dinastije Tudor, koja je utrla put stvaranju moćnog Britanskog Imperija. Njezina vladavina obilježena je stvaranjem prekooceanskih kolonija i uzdizanjem engleske moći u svijetu. Kako ni ona, kao ni ostalo dvoje djece Henrika VIII. nisu imali svoje potomstvo, Tudori su izumrli njenom smrću, a vlast je nasljednim pravom prešla na škotsku dinastiju Stuart, budući da je škotska kraljica Marija I. bila unuka sestre kralja Henrika VIII. Na toj osnovi položila je pravo na englesku krunu u ime svoga sina, škotskog kralja Jakova VI..

Obiteljsko stablo dinastije Tudor[uredi VE | uredi]

England-Tudor.png

Bilješke[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Dinastija Tudor