Edo Budiša
Edo Budiša (Rovinj, 20. kolovoza 1958. – Trst, 25. listopada 1984.), hrvatski književnik[1]
Životopis[uredi | uredi kôd]
Rođen u Rovinju. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Kao pravnik radio u rodnom gradu. Istaknuti je pripadnik književnog naraštaja quorumovaca, zarana se potvrdivši kao majstor kraće forme. Priče su mu objavljivane u Studentskom listu od 1979., potom u Pitanjima, Poletu, Večernjem listu, Omladinskoj iskri, Vidiku, beogradskoj Književnoj reči te postumno u Novoj Istri, Quorumu i dr., a za njih je i nagrađivan.[1]
Za života su mu tiskane Lijepe priče (1984.) i roman Klub pušača lula (1984.), a nakon smrti sabrana djela Ponovo probuđeni čovjek (1999.). Obilježja njegova autorskoga pisma, koje otvoreno zrcali velike uzore svjetske literature jesu fragmentarnost, metatekstualnost, fantastika, svijet iluzija, osama kao usud, a s druge strane pripovjedačka vještina bliska tradicionalnijem proznom iskazu. Zastupljen je u Antologiji hrvatske novele (1997.) Krešimira Nemeca, Pričama iz Istre (1999.) Daniela Načinovića, Glasima književne Istre (2002.) Borisa Biletića i dr.[1]
Umro je vrlo mlad. Djelo mu je ostavilo snažno i prepoznatljivo nasljeđe u hrvatskoj književnosti, posebno u njegovom formi gdje je bio majstor, kratkoj pripovjedačkoj formi.[2]
Po Edi Budiši zove se godišnja književna nagrada Istarske županije Nagrada Edo Budiša.[2]
Literatura[uredi | uredi kôd]
Literatura za izradu članka:.[1]
- V. Boban, Dječak staračke nutrine, Studentski list, 1984, 873
- V. Bogišić, Ni potraga, ni istraga, u: Klub pušača lula, Zagreb 1984
- V. Đekić, Klub pušača lula, Dometi, 1985, 11
- B. Biletić, Kolutovi dima i šutnje, Istra, 1985, 1–2
- K. Bagić, Konceptualna proza, Quorum, 1996, 2–3
- J. Matanović, O potrazi kao sudbini, u: Ponovo probuđeni čovjek, Labin 1999.
Izvori[uredi | uredi kôd]
Dopusnica za korištenje materijala s ove stranice arhivirana je u VRTS-u pod brojem 2023072610005239.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.