Fanariot

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Fanarioti, ili Grčki Fanarioti (grčki: Φαναριώτες, rumunjski: Fanarioţi, bugarski: Фанариоти) je naziv za članove uticajnih grčkih (to je uključivo i helenizirane rumunjske i albanske) obitelji[1] koje su Konstatinopolskoj gradskoj četvrti Fanar (četvrti fenjera) imale kuće[2]

Fanar je bila grčka četvrt u Konstantinopolisu gdje je stolovao Carigradski Patrijarh. Svojim kozmopolitizmom i vrlo često katoličkim obrazovanjem bili su daleko od svojeg jako proklamiranog helenizma.

Fanarioti su izrasli iz klase novčano ojačalih grčkih trgovaca, od kojih je većina tvrdila da vuče podrijetlo od plemenitaških bizantinskih obitelji. Imali su osobito velik uticaj na upravu u Otomanskom carstvu na području Balkana od XVIII st.[2] Nastojali su izgraditi kuću u četvrti Fanar u kojoj je rezidenciju imao Ekumenski Patrijarh, koji je po otomanskom upravnom sustavu miletu bio držan za vjerskog i svjetovnog vođu (millet-bashi) svih pravoslavnih kršćana u Otomanskom carstvu (Rum milet, ili Rimskog naroda carstva). Fanarioti su prvo nastojali ući u uži krug Patrijarhovih suradnika - ekumenske arhonte, i na taj način utjecati na mnogo toga.

Povijest[uredi VE | uredi]

Grb Constantina Ipsilantija iz 1805

Pojedini članovi fanariotskih obitelji, uspjeli su prikupiti veliko bogatstvo i utjecaj već tijekom XVII st, dobivši visoka mjesta u otomanskoj upravnoj hijerarhiji. Od 1669. god pa sve do Grčkog rata za neovisnost iz 1821. fanarioti su tvorili većinu dragomana na Visokoj Portii većinu osoblja u otomanskim diplomatskim predstavništima, to je bilo djelomično i zbog dobrog obrazovanja koje je bilo znatno više od ostalog otomanskog stanovništva.[1]

Između 1711-1716. god i 1821. god. dobar dio njih dočepao se pozicija; Hospodara, Vojvoda ili Kneza u dunavskim kneževinama (Moldovi i Vlaškoj), to je bilo uobičajeno promaknuća nakon dragomanske službe. Ovo razdoblje često se zove i Fanariotsko razdoblje u rumunjskoj povijesti.[2]

Za Otomanskog carstva[uredi VE | uredi]

Korijeni Grčkog uspona mogu se pronaći u tome što je posustaloj snazi Otomanskog carstva bila potrebnija vještina diplomantskog pregovaranja nego sirova snaga oružja. [2] Od XVII st Otomansko carstvo sve češće moralo je izlaze za pojedine probleme tražiti u zakulisnim i mukotrpnim diplomatskim mirovnim pregovaranjima i dogovaranjima.

Kako je dio Otomanske tradicije bio i ignoriranje svega zapadnog (pa tako i jezika), na Visokoj Porti su se dosjetili jadu i takve dužnosti dali Grcima koji su vladali jezicima i poznavali zapadnu kulturu (preko trgovačke tradicije), većinu tih poslova dobili su fanarioti.

Aleksandar Ipsilantis


Neke od značajnijih fanariotskih obitelji[uredi VE | uredi]

  • Argiropolos
  • Callimachi (Călmaşu), izvorno rumunjska boljarska obitelj iz Moldove
  • Cantacuzino
  • Karađa (Caragea),
  • Obitelj Gika (Ghikas, Ghica, Ghyka, Ghika , Gjika), izvorno albanska obitelj iz Makedonije
  • Obitelj Manos
  • Kavadas (Kavvadas)
  • Mavrocordatos (Mavrocordat)
  • Mavrogenes (Mavrogeni)
  • Morosis (Moruzi)
  • Musurus
  • Racovica (Racoviţă), rumunjska plemenitaška obitelj iz Vlaške
  • Obitelj Rosetti (Ruset ili Russeti)
  • Sotzos (Suţu ili Sutzu), izvorno vlaška obitelj
  • Ipsilantis (Ipsilanti)
  • Vacarescu, rumunjski boljari iz Vlaške
  • Vlastos

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Encyclopedia Britannica, The Phanariotes, 2008, O.Ed.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 Encyclopedia Britannica,Phanariote, 2008, O.Ed Ime Fener, Φανάρι (Fanari) vuče porijeklo od grčke pomorske riječi za svjetionik (
    Τριανταφυλλίδης On line Dictionary. Φανάρι (ναυτ.). pristupljeno October, 7 2006

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Mihai Berza, "Haraciul Moldovei şi al Ţării Româneşti în sec. XV–XIX", in Studii şi Materiale de Istorie Medie, II, 1957, p.7–47
  • Alex Drace-Francis, The Making of Modern Romanian Culture, London - New York, 2006, id=ISBN 1845110668
  • Neagu Djuvara, Între Orient şi Occident. Ţările române la începutul epocii moderne, Humanitas, Bucharest, 1995
  • Vlad Georgescu, Istoria ideilor politice româneşti (1369-1878), Munich, 1987
  • Eric Hobsbawm, Age of Revolutions, section "Greek War of Independence"
  • Konstantinos Paparrigopoulos (- Pavlos Karolidis), History of the Hellenic Nation (Volume Eb), Eleftheroudakis, Athens, 1925
  • L. S. Stavrianos, The Balkans Since 1453