Albanci

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Toski, Albanska skupina iz južne Albanije
Majka Tereza, rođena kao Agnes Bojaxhiu u Skopju, bila je pripadnica albanskog naroda.
Albanka u narodnoj nošnji

Albanci su Indoeuropski narod nastanjen u Albaniji i susjednim područjima Makedonije i Kosova, te u Crnoj Gori. Albanci su svakako jedan od najstarijih suvremenih naroda nastanjen na zapadnom području balkanskog poluotoka. U VI. stoljeću migracije Slavena tjeraju Ilire na današnje područje Albanije, prepuštajući svoja područja hrvatskim i srpskim plemenima. Od nekada jakih plemena Dalmata, Autarijata, Liburna, i mnogih drugih, u povijesti je ostalo zabilježeno i ime plemena Albanoi, prema samom imenu, a i po vjerovanju samih Albanaca oni bi trebali biti njihovi potomci. Albanoi (u izgovoru Albani) su otprilike naseljavali područje danas naseljeno Gegima, odnosno južno od Skadarskog jezera. U 2. stoljeću poslije Krista spominje ih Ptolemej iz Aleksandrije. Po jeziku i po kulturi, Albanci se danas dijele na dvije glavne skupine, a to su Gegi (sjeverno od rijeke Shkumbin) i detribalizirani Toski (južno od nje).

Ime

Naziv Shqiptari došao je od Shiqiponja' što znači orao. [1]. Za Sufiks –ar, odnosno -tar, prema nekima, smatra se da je iz istog korijena kao i sufiksi u imenima naroda Bugara, Tatara, Hazara i drugih. Ostali nazivi za njih, danas manje u upotrebi, bili su Arbanasi i Arnauti (kod Turaka, kasnije ga preuzimaju i Srbi).

Ime Arbanasi danas se očuvalo kod Zadra i u imenu jednog sela u Bugarskoj 4 km sjeveroistočno od Turnova. Arbanaške obitelji u Hrvatskoj sada su kroatizirane [1], a ovaj kraj naselili su 1726. i 1733. godine.

Podrijetlo

Podrijetlo Albanaca gubi se u dalekoj prišlosti. S drevnim Ilirima danas ih uglavnom povezuje ime plemena Albanoi, kao i njegov oblik Albanitai, zatim glosar riječi koje se smatraju ilirskim a koje su slične ili identične albanskim riječima (Alb."andja"-ilir."And(izetes)", te osobna ilirska imena Andio, Andes, Andia itd., alb."bind"-ilir."Bindus", u izvornom obliku "Bindo", alb."delma"-ilir."Delmati" ili "Dalmati", alb."dash"-ilir."Dezitijati", te osobna ilirska imena "Desio", "Dassant", itd., alb."dardha"- ilir."Dardanoi", alb."bardh"-ilirsko osobno ime "Bardhylis", alb. "tetane"-ilirso osobno ime "Teutana", alb. "thika"-ilir. "sika", itd.), ornamentni ukrasi (koncentrični krugovi i cik-cak linije) na tradicionalnim albanskim nošnjama (identični onima nađenim među ilirskim materijalnim ostacima nađenim diljem SFRJ i Albanije), elementi iz izvorne muzičke i plesne tradicije (polifonsko i monofonsko horsko pjevanje, medju Albancima poznato kao "kanga", što na albanskom jeziku doslovno znači 'pjesma', identicno izvornom gorstackom pjevanju kod južnih slavena poznatom pod nazivom "ganga", gluha kola, duvački instrumenti i udaraljke, itd.), za koje mnogi etnomuzikolozi smatraju da vrlo vjerojatno mogu potjecati od drevnih Ilira [2].

Još jedna značajna poveznica Albanaca sa drevnim Ilirima je općeprihvaćen stav u konvencionalnoj povijesti da su teritorij na kojem tradicionalno žive balkanski Albanci (Albanija, Kosovo, dijelovi Makedonije, Crne Gore i južne Srbije) nastanjivali upravo Iliri, te da je jedna od tradicionalnih prijestolnica jednog od najznacajnijih ilirskih kraljevstava, onog Ardijejskog, bio upravo današnji grad Skadar u Albaniji, tada poznat kao Scodra, čije ime se nalazi i na ilirskom kovanom novcu, uz druge značajne ilirske gradove poput današnjeg Durresa (Dyrachion) u Albaniji, itd. Zapravo ne postoje neposredni i autentični izvori koji govore o bilo kakvom naseljavanju ili migraciji balkanskih Albanaca na Balkan, što je najveći broj stručnjaka u ovoj oblasti i navelo na općeprihvaćeni stav da bi Albanci, ako ni zbog čega drugog, ono bar zbog naprijed navedenog, morali bar djelomično biti potomci drevnih Ilira koji su vrhunac svog razvoja postigli upravo na širem području današnje Albanije i granišnih dijelova susjednih zemalja [3].

Što se tiče jezika, on pripada skupini satem, ali je zasigurno bio pod rimskim i helenskim utjecajem, a kasnije i slavenskim. Prema nekim mišljenjima jezici Ilira pripadali su skupini kentum, što bi pobilo svaku tvrdnju da su Albanci njihovi potomci, ali s druge strane ne postoji pouzdan dokaz da je jezik Ilira pripadao skupini kentum, niti se pouzdano može zaključiti kako je Albanski kentum, kako navodi Noel Malcolm u svojoj knjizi "Kosovo-kratka povijest"[4].


Jezik

Albanski jezik je član indoeuropske porodice jezika, i danas mu nije srodan nijedan drugi živi jezik na svijetu. Ukoliko su Albanci stvarno ilirskog porijekla, onda su jedini živi narod koji jezično još pripada Tračko-ilirskoj grani Indoeuropljana. Gegijskim dijalektom, po jednom podatku, govori 2,8 milijuna ljudi. Rasprostranjen je na Kosovu, zapadnoj Makedoniji i sjevernoj Albaniji. Toskijski govori oko 3 milijuna ljudi u južnoj Albaniji, susjednoj Grčkoj, te u Turskoj i Italiji. Oba ova dijalekta imaju pisanu tradiciju. Toskijski se pisao grčkim pismom, a gegijski latinskim. U tursko vrijeme koristio se arapski alfabet. Od 1909. godine albanski jezik, baziran na toskijskom dijalektu, piše se latinskim pismom.

Običaji

Albanci su po kulturi, premda im se domovina prostire uz more, tipičan kontinentalni narod, orijentiran više prema svojoj brdovitoj zemlji i uzgoju sitne stoke, nego prema moru i pomorstvu. Međusobno se također veoma oštro razlikuju, sjeverni ratoborni Gegi od južnih miroljubivih Toska. Sjeverna plemena Gega, mnogi su od njih katolici, kulturno su dosta u nekim narodnim običajima slični Crnogorcima. Prema nekim crnogorskim autorima (Jovan Vukmanović), raznim malisorskim plemenima porijeklo se dovodi u vezu s crnogorskim plemenima iz Brda, ili pak iz Bosne. Sličnosti ovih nekih običaja prije se mogu dovesti u vezu s miješanjem ili kontaktima arbanaškog stanovništva s tamošnjim crnogorskim plemenima. Takav jedan običaj je da se prilikom slave kolje brav (ovan). I kod Crnogoraca i kod Arbanasa, za vrijeme ručka dižu se zdravice, najvažnije su one koje se diže domaćinu i 'u slavu božju i krsnog sveca'. 'Poslužbica' ili 'prislužbica' je još jedan stari običaj arbanaških i crnogorskih plemena, tom prilikom u kuću se poziva svećenik, s tom razlikom, što kod Crnogoraca dolazi samo ako se pozove. Na ovoj općoj plemenskoj ili seoskoj slavi nose se 'litije' oko sela ili na planinu, gdje se dobro pogoste i razvesele. Vidi Gegi.

Albanci danas

Albanci danas u velikom broju žive u još tri države, uz Albaniju, to su Makedonija, Kosovo, te Crna Gora. U periodu od 1990. do 1992. u Albaniji prestaje komunistička vlast, i ustupa mjesto višestranačkoj demokraciji i otvorenosti prema svijetu. Nažalost, unutarnja politika pokazala se preslabom i korumpiranom da spriječi slične pokušaje iz inozemstva, kao u slučaju problema otpada. Na područjima susjednih država, stvarala se kod militantnih Albanaca ideja o pripojenju Albaniji, što je dovelo do zaoštravanja situacije u Makedoniji i još više pogoršalo situaciju na Kosovu, gdje je došlo do krvavih ratnih sukoba i zločina počinjenih na obje strane. Novostvorenu državu još uvijek ne podržava dio svijeta jer ruši temelje međunarodnog prava, dok je, realno, suživot sa Srbima golem politički problem koji sada ima povijest od nekoliko desetljeća. Problem Krima izravno se može povezati s presedanom Kosova. Dodatne teškoće čini organizirana religija, jer su Albanci Suni muslimani i kršćani. Današnji Albanci žive još uvijek siromašno.

Poljoprivredom (kukuruz, krumpir, voće i povrće) se bavi čak 57% Albanaca (2004); 20% ih radi u privatnom sektoru. Težak život tjera ove ljude da bježe u Italiju i druge zemlje zapada. Od 3,5 milijuna Albanaca u Albaniji tek ih se 30,000 (2003.) koristi uslugama interneta.od 17 02 2008 i KOSOVO postala drzava, ima oko 2,5 miljuna stanovnika 90% je albanskog naroda.  Glavni grad je Priština.

Izvori

Poveznice

Vanjske poveznice