Albanci
Izvor: Wikipedija
Albanci su Indoeuropski narod nastanjen u Albaniji i susjednim područjima Makedonije i Kosova, te u Crnoj Gori. Albanci su svakako jedan od najstarijih suvremenih naroda nastanjen na zapadnom području balkanskog poluotoka. U VI. stoljeću migracije Slavena tjeraju Ilire na današnje područje Albanije, prepuštajući svoja područja hrvatskim i srpskim plemenima. Od nekada jakih plemena Dalmata, Autarijata, Liburna, i mnogih drugih, u povijesti je ostalo zabilježeno i ime plemena Albanoi, prema samom imenu, a i po vjerovanju samih Albanaca oni bi trebali biti njihovi potomci. Albanoi (u izgovoru Albani) su otprilike naseljavali područje danas naseljeno Gegima, odnosno južno od Skadarskog jezera. U 2. stoljeću poslije Krista spominje ih Ptolemej iz Aleksandrije. Po jeziku i po kulturi, Albanci se danas dijele na dvije glavne skupine, a to su Gegi (sjeverno od rijeke Shkumbin) i detribalizirani Toski (južno od nje).
Sadržaj |
[uredi] Ime
Sami sebe Albanci nazivaju Shqiptar, od čega je nastao i naziv Šiptari. Naziv Shqiptari došao je od Shqip ili Shqip‘ri, što bi, ako je dobro prevedeno, trebalo značiti 'izgovarati jasno, razumljivo' [1]. Prijevod ovog imena još je sporan. Za Sufiks –ar, odnosno -tar, prema nekima, smatra se da je iz istog korijena kao i sufiksi u imenima naroda Bugara, Tatara, Hazara i drugih. Ostali nazivi za njih, danas manje u upotrebi, bili su Arbanasi i Arnauti (kod Turaka, kasnije ga preuzimaju i Srbi).
Ime Arbanasi danas se očuvalo kod Zadra i u imenu jednog sela u Bugarskoj 4 km sjeveroistočno od Turnova. Arbanaške obitelji u Hrvatskoj sada su kroatizirane [1], a ovaj kraj naselili su 1726. i 1733. godine.
[uredi] Porijeklo
Porijeklo Albanaca gubi se u dalekoj prišlosti; a s drevnim Ilirima danas ih uglavnom povezuje samo ime plemena Albanoi, kao i njegov oblik Albanitai. Što je tiče jezika, on pripada skupini satem, ali je zasigurno bio pod rimskim i helenskim utjecajem, a kasnije i slavenskim. Prema nekim mišljenjima jezici Ilira pripadali su skupini kentum, što bi pobilo svaku tvrdnju da su Albanci njihovi potomci.
[uredi] Jezik
Albanski jezik je član indoeuropske porodice jezika, i danas mu nije srodan nijedan drugi živi jezik na svijetu. Ukoliko su Albanci stvarno ilirskog porijekla, onda su jedini živi narod koji jezično još pripada Tračko-ilirskoj grani Indoeuropljana. Gegijskim dijalektom, po jednom podatku, govori 2,8 milijuna ljudi. Rasprostranjen je na Kosovu, zapadnoj Makedoniji i sjevernoj Albaniji. Toskijski govori oko 3 milijuna ljudi u južnoj Albaniji, susjednoj Grčkoj, te u Turskoj i Italiji. Oba ova dijalekta imaju pisanu tradiciju. Toskijski se pisao grčkim pismom, a gegijski latinskim. U tursko vrijeme koristio se arapski alfabet. Od 1909. godine albanski jezik, baziran na toskijskom dijalektu, piše se latinskim pismom.
[uredi] Običaji
Albanci su po kulturi, premda im se domovina prostire uz more, tipičan kontinentalni narod, orijentiran više prema svojoj brdovitoj zemlji i uzgoju sitne stoke, nego prema moru i pomorstvu. Međusobno se također veoma oštro razlikuju, sjeverni ratoborni Gegi od južnih miroljubivih Toska. Sjeverna plemena Gega, mnogi su od njih katolici, kulturno su dosta u nekim narodnim običajima slični Crnogorcima. Prema nekim crnogorskim autorima (Jovan Vukmanović), raznim malisorskim plemenima porijeklo se dovodi u vezu s crnogorskim plemenima iz Brda, ili pak iz Bosne. Sličnosti ovih nekih običaja prije se mogu dovesti u vezu s miješanjem ili kontaktima arbanaškog stanovništva s tamošnjim crnogorskim plemenima. Takav jedan običaj je da se prilikom slave kolje brav (ovan). I kod Crnogoraca i kod Arbanasa, za vrijeme ručka dižu se zdravice, najvažnije su one koje se diže domaćinu i 'u slavu božju i krsnog sveca'. 'Poslužbica' ili 'prislužbica' je još jedan stari običaj arbanaških i crnogorskih plemena, tom prilikom u kuću se poziva svećenik, s tom razlikom, što kod Crnogoraca dolazi samo ako se pozove. Na ovoj općoj plemenskoj ili seoskoj slavi nose se 'litije' oko sela ili na planinu, gdje se dobro pogoste i razvesele. Vidi Gegi.
[uredi] Albanci danas
Albanci, iako državotvoran narod, danas u velikom broju žive u još tri države, uz Albaniju, to su Makedonija, Srbija te Crna Gora. U periodu od 1990. do 1992. u Albaniji završava svoj put ksenofobična komunistička vlast, i ustupa mjesto višestranačkoj demokraciji i otvorenosti prema svijetu. Na područjima susjednih država, stvarala se kod militantnih Albanaca ideja o pripojenju Albaniji, što je dovelo do zaoštravanja situacije u Makedoniji i još više pogoršalo situaciju na Kosovu, gdje je došlo do krvavih ratnih sukoba i zločina počinjenih na obje strane. Današnji Albanci žive još uvijek siromašno. Poljoprivredom (kukuruz, krumpir, voće i povrće) se bavi čak 57% Albanaca (2004); 20% ih radi u privatnom sektoru. Težak život tjera ove ljude da bježe u Italiju i druge zemlje zapada. Od 3,5 milijuna Albanaca u Albaniji tek ih se 30,000 (2003.) koristi uslugama interneta.
