Vlasi

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Vlaška područja.

Vlasi (Rumâni, Rumîńi, Români, Rumâri, Armăni, Arumunji, Aromuni) su skupni naziv za više malenih srodnih etničkih grupa iz jugoistočne Europe, potomke rimskih kolonista i romaniziranih domaćih antičkih naroda poput Ilira i Tračana. Nastanjuju teritorije jugoistočne Rumunjske, istočne Srbije, dijelove Makedonije, sjeverne Grčke i sjeveroistočne Albanije, BiH i Hrvatske. Glavne grupe Vlaha su Cincari, Meglenski Vlasi, Ćići, Vlasi (Bufani, Carani, Ungurjani), Morlaci, i drugi.

Porijeklo[uredi VE | uredi]

Sama riječ Arumunji, Aromuni, i slično označava "Rimljanina". Na njihovim jezicima riječ za svoje narode je obično varijacija riječi Romanus. Vlasi su danas uglavnom pravoslavci. U prošlosti je bilo dosta i rimokatolika, uglavnom na područjima Dalmacije, ali ti su se asimilirali u Hrvate.

Naziv Vlah u hrvatski jezik ulazi kao verzija germanske riječi "Wallach" koja je označavala prije svega romanizirane Kelte te druge narode koji su se postupno romanizirali.

Naziv Vlah zadržava svoje značenje i kod ostalih naroda srednje Еurope, tako danas u češkom i poljskom jeziku označava Talijane.

Podrijetlo im se ne može točno odrediti, dapače uobičajena pretpostavka je da se njihovo prisustvo na Balkanu općenito može vezati za romansko. Obilježava ih autarhičnost, zadržavanje poganskih vjerovanja i običaja do današnjih dana kao i prakticiranje određenih magijskih obreda. Gospodarski okrenuti su stočarstvu.

Vlasi su snabdjevajli i slijedili osmanlijsku vojsku i kao vrsta nomada sa svojom stokom uvijek bili u pokretu. Osmanlije su im davali udio plijena i postavljali ih na granice svojih osvajanja kao stražare i graničare na imanjima gdje su starosjedioci u ratnim pohodima pobijeni ili pobjegli.


Iako su Vlasi kršćani pravoslavci ili katolici ostaju jedan zaseban korpus. U današnjoj Rumunjskoj naprimjer ostaju dan danas Vlasi koji žive u Vlaškoj, sada Rumunjskoj, što znači zemlji koja govori romanski.

Vlasi u Hrvatskoj[uredi VE | uredi]

U Istri postoji još nekoliko vlaških sela kojima stanovnici govore rumunjski, tj. romanski.

S osmanlijskim osvajanjima Vlasi su se kretali prema zapadu i usred Hrvatskog povijesnog teritorija došlo do naseljavanja na samom sjeverozapadu Osmanlijskog carstva od Turaka naseljeni da im čuvaju granicu. Obzirom da su im Habsburgovci nudili i više novca da pređu na njihovu stranu i čuvaju s njihove strane granicu, oni su se selili i na kršćansku stranu jer kao nomadi i polunomadi nisu bili vezani uz zemlju, a stoku su vodili sa sobom. Da bi ih ipak čvrsto skrasili na svojoj strani Habsburgovci su im na štetu Hrvatskog plemstva dodijelili 1630. privilegije Statuta Valachorum ("Vlaški statuti"), da bi stalno ostali s ove strane granice. Prmda su Vlasi većinom bili pravoslavci Srpska pravoslavna crkva im je slala popove, koji su ih sredinom 19. stoljeća ostvarivanjem velikosrpskog programa srbizirali.

To je razlog zašto baš u zapadnoj Bosni i u Hrvatskoj uzduž cijele granice ima takozvanih Srba, koji su u biti Vlasi. Slične privilegije su Habsburgovci dodijelili i u južnoj Ugarskoj srpskim izbjeglicama na štetu mađarskog plemstva.

Vlaha je oduvijek bilo i u Srbiji, od kud su i na zapad krenuli zabilježeno je i u Dušanovom zakoniku. Tamo ih se točno razlikuje od Srba i ostalih.

Odnosi među narodima, asimilacija[uredi VE | uredi]

Još u vrijeme Dušanovog carstva, Vlasi su bili izdvojena klasa na najnižim društvenim ljestvicama, o čemu svjedoči i pravilo iz Dušanovog zakonika: "Srbin da se u Vlahe ne ženi." Teški prirodni i gospodarski uvjeti nisu pogodovali širem naseljavanju Srba na krajnji istok današnje Srbije, dok je s druge strane autarhičnost samih Vlaha stoljećima sprječavala iste da se asimiliraju sa Srbima iz obližnjih srpskih gradova (Smederevo, Požarevac), no kasnije se to ipak dogodilo, te su se određeni Vlasi asimilirali sa Srbima, a određeni Srbi s Vlasima. Vlasi u Srbiji su bilingualni, te govore i srpski i vlaški.

U današnjoj Makedoniji započela je njihova snažna emancipacija pa tako u nekim općinama u kojima su brojni imaju pravo na učenje vlaškog jezika u školama. Makedonski Vlasi dobro poznaju svoj jezik koji, kao predstavnik romanske grupe jezika, pokazuje srodnost sa latinskim i talijanskim.

U negiranju vlaške etničke samosvojnosti važnu je ulogu imala Pravoslavna crkva balkanskih naroda.[1]

Vlaške skupine[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Zef Mirdita, Vlasi u historiografiji, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2004., str. 12, ISBN 953-6324-43-1

Knjige[uredi VE | uredi]

  • Zef Mirdita, Vlasi u historiografiji, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2004., ISBN 953-6324-43-1
  • Cvijić, Jovan, “Aromuni ili Cincari u zapadnoj Makedoniji”. Pregled, Sarajevo 1911.
  • Kahl, Thede, “Čuvanje jezika, gubljenje identiteta. Meglenski Vlasi”. Srpska Akademija Nauka i Umetnosti, Balkanološki Institut: Skrivene manjine na Balkanu, Beograd, str. 135-145.
  • Поповић, Д., “О Цинцарима”, Београд 1937.
  • Weigand, Gustav, “Die Aromunen. Ethnographisch-philologisch-historische Untersuchungen über das Volk der sogenannten Makedo-Romanen oder Zinzaren”, Lajpcig 1898.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Studije iz religije, magije i mitologije Vlaha istočne Srbije

Izvorna muzika Vlaha istočne Srbije