Feminizam

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Prvi val feminizma: Feministička "Suffrage Parade" (demonstracije za pravo glasa) u New Yorku 1912. godine

Feminizam, je naziv za skupinu ideologija, dakle radi se o feminizmima, i političkih pokreta kojima je cilj bio poboljšanje položaja žene u društvu, odnosno izjednačavanje prava žena s pravima muškaraca.

Povijest[uredi VE | uredi]

Feminizam je pokret koji je nastao u zapadnim zemljama u XIX. stoljeću kao jedna od posljedica industrijske revolucije. Razvoj strojeva je počeo otklanjati potrebu za ljudskom radnom snagom, postepeno eliminirajući jednu od prednosti koju su muškarci imali nad ženama. To je omogućilo ženama da postanu sve značajniji dio radne snage, pogotovo za vrijeme prvog svjetskog rata kada su zamjenjivale muškarce na frontu.

Feministički pokret se ispočetka ispoljavao u dva oblika - kao pokret za ravnopravnost u plaćama, odnosno kao pokret za davanje prava glasa ženama. Ovo potonje je s vremenom postignuto u većini zapadnih zemalja nakon prvog svjetskog rata, a kasnije i u ostatku svijeta.

Kako je politička, a i ekonomska ravnopravnost žena postignuta u institucionalnom smislu, tako je i feminizam postepeno evoluirao u novu formu tzv. radikalnog feminizma kome je cilj bio promijeniti tradicionalnu ulogu žene u društvu putem napada na brak i materinstvo kao tradicionalne institucije, odnosno na muškarce koji su po prirodi represivni prema ženama. Iako je relativno malen broj žena prihvatio taj ekstremni stav, danas se feminizam najčešće povezuje s njim.

Feminizam se u posljednje vrijeme javlja i kao svojevrsna obrambena reakcija na porast neo-konzervativizma i vjerskog fundamentalizma, kojima je cilj vratiti tradicionalne institucije kao i tradicionalni položaj žene u društvu.

Betty Friedan je istaknuta feministica "drugog vala": kao prva predsjednica američke "National Organization for Women" (NOW) 1966. godine, a potom i drugih organizacija za ženska prava, zauzimala se za stavljanje naglaska ženskog pokreta prvenstveno na ekonomska pitanja i jednakost prilika za žene

Feminizam se razvijao u valovima:

  • Prvi val feminizma - traje kroz 19.st. i označava borbu žena za pravo glasa. Te feministkinje su poznate kao sufražetkinje.
  • Drugi val feminizma - javlja se 60-ih godina prošlog stoljeća i traje do 80-ih godina. Označava klasične postavke i fokuse feminizama; organizacija masovnog pokreta, spolna ravnopravnost, antiimperijalizam, promjenu zakonodavstva, ženske i feminističke časopise, edukacija žena, problematika muškog nasilja i slično...
  • Treći val feminizma - započinje krajem 80-ih godina prošlog stoljeća i razvija se i danas; pokušava negirati spol i nadilaziti spolne razlike te je s toga blizak drugim teorijama: queer teoriji, post-kolonijalnoj teoriji, transnacionalizmu, ekofeminizmu, trans-feminizmu te ostalim novim feminističkim teorijama i novim društvenim problematikama s kojima se žene susreću.

Tri glavne tendencije u feminizmu 70ih godina XX.st[uredi VE | uredi]

  • radikalni feminizam - radikalne feministkinje ističu važnost akcije i prosvjeda kao način i metodu osvajanja ženskog prostora i izgradnju ženske kulture. Drugi fokusi jesu muško nasilje nad ženama, silovanje, žensko ropstvo i pornografija. Kao glavni krivac za spolnu neravnopravnost radikalne feministkinje krive patrijarhat, kao cjelokupan sustav muške vlasti nad ženama; od muških vladara, muške vojske, muške industrije, muške religije, muške znanosti i muške kulture.
  • socijalistički feminizam - za razliku od radikalnih feminstkinja koje ističu važnost prosvjeda, akcije i aktivnog sukobljavanja s patrijarhatom i njegovim posljedicama, socijalističke feministkinje naglažavaju nužnost zajedničjke akcija s drugim potlačenim skupinama i klasama - anti-imperijalističkim pokretom, radničkim organizacijama, lijevim političkim strankama; te u novije vrijeme antiglobalizmu/alterglobalizmu, LGBTIQ pokretu, sindikalnim grupama.. Glavna metoda za rješenje ženskog pitanja za socijalističke feministkinje jest dijalog. U muške institucije treba dijalogom raspraviti o značenju i važnosti feminističke borbe, spolnog tlačenja,i spolne ravnopravnosti. Glavni izvor spolne neravnopravnosti, po socijalističkim feministkinjama nije patrijarhat, već klasna eksploatacija iz koje tek nastaje patrijarhat. Pravo na spolno oslobođenje nije moguće sve dok su moć i bogatstvo u rukama nekolicine malobrojih i ekonomski samostalnih muškaraca.
  • liberalni feminizam - podržavaju one feministkinje koje vjeruju u postojeći društveni sustav, kojeg treba popraviti a ne rušiti. Zakonodavstvo je, smatraju, jedina metoda kojom će se uvesti spolna ravnopravnost, a najvažniji zadatak jest potaknuti žene na obrazovanje i političko parcipiranje.

Dakako, svi ovi gornji feminizmi u praksi se miješaju i upravo ima najmanje pobornica (i pobornika) samo jednog feminizma.

Fokusi današnjeg feminizma:

  • Jednaka građanska i politička prava muškaraca i žena
  • Besplatna i sigurna kontracepcija te pravo na pobačaj
  • Pravo na slobodu i život žena bez muškaraca te lezbijsko materinstvo
  • Silovanje u braku
  • Jednake plaće muškaraca i žene te jednake mogućnosti na radnom mjestu
  • Reproduktivna prava i kontrola rađanja
  • Nasilje u obitelji
  • Seksualna eksploatacija
  • Trafficking - žensko ropstvo
  • Ženska solidarnost
  • Prava LGBTIQ osoba, osobito lezbijki, te žena iz drugih marginaliziranih skupina, etničkih skupina..
  • Teza "privatno je političko" - ne postoji privatno pitanje ukoliko se radi o diskriminaciji i nasilju, jer oni su sami političko pitanje i zahtjevaju društvenu ili državnu intervenciju
spisateljica Eve Ensler, autorica "Vagininih monologa" (1996.) god., istaknuta je akterica trećeg vala feminizma

"Ženski", "Rodni", "Rodni i LGBT", "Feministički" studiji[uredi VE | uredi]

Mnoga sveučilišta u svijetu danas nude i ženske studije (često pod nazivom "rodni studiji", eng. "Gender Studies") u kojima se istražuju najnovija kretanja u feminističkoj teoriji. U Hrvatskoj ženski studiji nisu institucionalizirani i djeluju kao nevladina udruga - 'Centar za ženske studije' (www.zenstud.hr). Na različitim sveučilištima, djeluju ovakvi studijski programi pod nazivima poput "ženske studije, "feminističke i spolne studije", "spolne studije" i slično.[1]

Težište izučavanja i borbe sa jednakost se u znanstvenoj i društvenoj djelatnosti ovih feminista i feministica preusmjerava sa "spolne jednakosti", na pitanje "rodne jednakosti". Pri tome, "rod" je u praksi naprosto izraz seksualne orijentacije: "rod" jedne osobe se zove onako kako se zove i njena seksualna orijentacija, jedino što "rodna teorija" u sklopu pojma "rod" stavlja više naglasak na socijalne i pravne aspekte života dotične osobe.[2]

Kritičari teorija koje na početku 21. stoljeća promovira aktualni naraštaj feminističkih znanstvenica i znanstvenika okupljenih na sveučilištima prozivaju te teorije "rodna ideologija" i posebno ukazuju na presudni utjecaj lezbijskog feminizma (to nije pežorativni izraz, protagonistice ga koriste vrlo ponosito) na feminizam trećeg vala.

Unutarfeminističke kritike "feminizmu trećeg vala" ("gender feminizma")[uredi VE | uredi]

Christina Hoff Sommers bila je prva feministica koja se u knjizi "Tko je ukrao Feminizam?" iz 1994. suprotstavila "feminizmu trećeg vala" i prozvala ga "gender feminizam"

Već 1994. godine izdaje Christina Hoff Sommers, američka feministica i (tada) profesofica filozofije na Clark University, knjigu "Who Stole Feminism? How Women Have Betrayed Women" u kojoj iznosi mišljenje da "gender femistice" (njena kovanica) koje u to vrijeme formiraju gore već spomenuti "treći val" feminizma upropaštavaju postignuća naraštaja feministica koje su se borile za jednakost spolova i koje i nadalje žele tako činiti (tu ona ubraja i sebe). C. H. Sommers smatra da je kontraproduktivno uvjeravati svijet i žene same da nisu sposobne biti slobodne osobe ako ne prestanu biti žene. Ona tvrdi da su (već početkom 1990.- ih godina) te "gender feministice" zauzetim radom uspjele u SAD uzeti u ruke ključeve bilo kakvih financiranja zalaganja za ženska prava, kako iz državnih, tako iz privatnih izvora; te opisuje kako postaje nemogućim napredovati u sveučilišnom svijetu bez podrške feministica koje su pobornice te nove ideologije.[3] C. H. Sommers se do danas zauzima za "klasični equity feminizam", gdje se traži jednakost i pravičnost za žene, te tvrdi kako se pokazuje da "što su stvari bolje za žene, to su profesorice sa ženskih studija srditije ... Doista ne mislim da trebamo jednu alternativnu viziju. Mislim da već imamo dobru viziju, koju zovem 'equity feminizam'. To je klasični feminizam koji nam je donio pravo glasa, koji nam je donio pravičnost (engl. 'equity') u obrazovanju, koji nam nastavlja donositi jednakost šansi. To je feminizam u koji ja vjerujem. Tome nije trebalo davati neku filozofski izraz jer su to već sasvim lijepo bile učinjile Mary Wollstonecraft, Elizabeth Cady Stanton i Susan B. Anthony. To je baština žena u ovoj zemlji. Stoga nisam imala potrebu da piše novu filozofiju feminizma ... Ono što sam morala učiniti je bilo da razotkrijem tu posebnu školu feminizma koju ja zovem gender feminizam".[4]

C. A. Sommers se ovom knjigom uvrstila u novu kategoriju tzv. "disidentskih feministica", u čemu joj se pridružio jedan manji broj znanstvenica koje su ujedno angažirane feministice[5] [6]

U Hrvatskoj "disidentske feministice" ne istupaju javno protiv glavne struje današnjeg feminizma, ali se one feministice koje glavnoj struji pripadaju žale, kako je današnja varijanta feminizma društveno izrazito neprihvaćena. Tako Svjetlana Knežević, koordinatorica inicijative "Za rad spremne" iznosi u kolovozu 2014. god. za časopis "Globus" svoju ocjenu da "Većina ljudi o feminizmu uči iz patrijarhalnih masovnih medija i kao rezultat toga većina ljudi ostaje zbunjena po pitanju rodne ravnopravnosti"[7]

Poznatiji europski pokreti[uredi VE | uredi]

Vidi[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]