LGBTIQ

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Zastava duginih boja - simbol gej i lezbijskog pokreta

LGBTIQ je krovni termin za sve identitete koje proizlaze iz spola i roda jest: LGBTIQ, ova skraćenica je složena od sljedećih riječi: Lezbijke, Gejevi, Biseksualne, Transrodne, Interseksualne i Questioning osobe.

O akronimu[uredi VE | uredi]

LGBTIQ je pokret, kultura, aktivizam, teorija i politika.

LGBTIQ je kratica koju su standardizirala i usvojila većina aktivističkih skupina. Imenom je pokreta, kulture, teorije, politike i aktivizma u Hrvatskoj i susjednim zemljama od 2003. godine.

U Hrvatskoj se do 2002. godine rabilo kraticu LGBTT, odnosno LGBT (lezbijke, gejevi, biseksualne, transrodne, transeksualne osobe), koji se i dan danas često koristi.

U Sjedinjenim državama LGBTIQ se uglavnom piše GLBT(IQ), no danas se u svijetu kombinacije počenih slova rastežu sve do "FLGBTTTIQQUA", koji se kao takav rijetko rabi - odnosno radi se o različitim kraticama koji sadrže ova slova: Fetish, Lesbian, gay, bisexual, transgender, transexual, two-spirited - koji se nekada piše i ts, unsure, asexual, (straight) allies, intersexual, queer, questioning (youth). Two spirited je izraz kojim američko domorodačko stanovništvo naziva transeksualne osobe, no često ga uzimaju homoseksualne i biseksualne osobe radi samoidentificiranja.

Kraticu LGBTIQ zapravo se može shvatiti kao koaliciju identiteta i politikâ; od queera, queer-feminizma, lezbijskog (feminističkog), preko gej (liberalističkog) do ostalih konfliktnih i nekonformističkih političkih ideja.

Za razumijevanje problematike LGBTIQ politike, pokreta i kulture iznimno je bitno poznavanje razlike između spola i roda, te spolnog i rodnog identiteta i rodnog izražavanja koji iz njih proizlaze:

  • tjelesni integritet - pravo osobe na vlastito nesmetano tjelesno postojanje.
  • spolni identitet - podrazumijeva vlastitu spolnu samokoncepciju, ne neophodno ovisnu o spolu koji je pripisan rođenjem. Spolni identitet tiče se svakoga ljudskog bića i ne znači samo binarni koncept muškoga ili ženskoga. Spolni identiteti jesu: žena, muškarac, transeksualna osoba, interseksualna osoba, ali i ne identificiranje po spolu.
  • rodni identitet – podrazumijeva vlastitu rodnu samokoncepciju, ne neophodno ovisnu o spolu koji je pripisan rođenjem. Rodni identitet tiče se svakoga ljudskog bića i ne znači samo binarni koncept muškoga ili ženskoga. Rodni identiteti jesu: žensko, muško, transrodno, ali i ne identificiranje po rodu.
  • rodno izražavanje - se može promatrati kao način na koji netko sebe izražava kroz vanjsku prezentaciju, izgled, kroz ponašanje, oblačenje, frizuru, glas, tjelesne karakteristike ili druge vanjske oznake. Sve osobe se na neki način rodno izražavaju. Androginost je način neutralnog rodnog izražavanja.
  • seksualne slobode - predstavljaju mogućnost potpunog izražavanja osobnih seksualnih potencijala kao i odgovornog ponašanja prema drugima.
  • rodne slobode - pravo svake osobe da izražava svoj rod na način koji izabere; kroz ženskost, androginost, muškost ili bilo koju drugu točku na spektrumu. Ovo uključuje pravo na rodnu neodređenost i rodnu kontradikciju. Jednako je važno da svaka osoba ima pravo da odredi, uvjetuje ili mijenja spol na način koji joj odgovara, bio muški, ženski ili bilo koji drugi na spektrumu. Ovo uključuje pravo na fizičku neodređenost i kontradikciju.

Polazišta gej i lezbijskog pokreta[uredi VE | uredi]

1970-te grčko slovo lambda (λ) dobilo je značenje simbola "gej i lezbijskog oslobođenja".

Gej i lezbijski pokreti imaju svoju dugu prošlost, no osnutkom Znanstveno-humanitarnog odbora u Berlinu, 1897. g. otvara se javna rasprava o problemima homoseksualnosti koja se do tada u većini država smatrala „protuprirodnim bludom“ i bila je zakonski kažnjiva.

Svega nekoliko zemalja na svijetu do tog razdoblja dekriminaliziralo je homoseksualnost. Prva zemlja koja je to učinila bila je Francuska, i to 1791. g., zatim Belgija 1792. g., i Nizozemska 1811. g., a slijede Španjolska 1822. g. i Italija 1889. godine. Sve navedene zemlje, osim Italije, dozvoljavale su muške homoseksualne odnose jedino pod uvjetom da su oba partnera punoljetna, dok je granica za heteroseksualne odnose bila nešto niža, ovisno o državi. Italija je jednako tretirala istospolni i heteroseksualni seks.

Suvremeni gej i lezbijski pokret započinje tek nakon Drugog svjetskog rata, 1950-ih godina, na Zapadu, gdje je svega nekolicina osoba odlučila otvoreno govoriti o svojem seksualnom identitetu. Te osobe su pokušale i uspjele osigurati nekoliko sigurnih prostora diljem Amsterdama, Kopenhagena, Pariza i Los Angelesa, gdje bi se osobe drugačije seksualne orijentacije mogle družiti i upoznavati.

Datum 27. lipnja 1969. g. uzima se kao dan gej i lezbijskog pokreta, Međunarodni dan ponosa. Tu noć, s 27. na 28. lipnja došlo je do policijske racije u diskoteci „Stonewall“ u njujorškoj četvrti Greenwich Villageu. Policajci su odlučili zatvoriti bar, nakon što su posjetitelji, mahom gejevi i transvestiti, odlučili uzvratiti otporom. Te iste noći, transrodne osobe odlučile su povesti skupinu ljudi na prosvjed gradom, a potom su im se pridružile antiratne, feminističke, gej i lezbijske organizacije i organizacije za prava Afroamerikanaca. U Njemačkoj i slične manifestacije nazivaju se Christopher Street Day, a one najveće održavaju se u Münchenu i Berlinu. Najveći europski Pride je onaj u Kölnu.

Početkom sedamdesetih godina osnovana je cijela nova generacija organizacija, identificirajući se riječju "gej", "lezbijka", a potkraj osamdesetih i "queer".

Vidi još: Međunarodni dan ponosa

Metodologija pokreta LGBTIQ[uredi VE | uredi]

Metodologija pokreta je LGBTIQ "pristup sa stanovišta ljudskih prava (human rights-based approach)" čija osnova su standardi i načela ljudskih prava i koja podrazumijeva prepoznavanje i uvažavanje individualnih karakteristika populacije o kojoj, odnosno kojima, je riječ. Ovom metodologijom djeluje se na "javne politike." Javne politike (public policy) podrazumjeva aktivno rješavanje specifičnog problema ili bitnih pitanja javnog života jedne zajednice ili države. Primjenjuje ju vlada koja ima legislativni, politički i financijski autoritet. Stvaranje javnih politika podrazumijeva reagiranje na istinske potrebe ljudi, skupina, zajednice, nevladinog sektora ili vladinih tijela i konkretni plan akcije ili strategija radi poboljšanja stanja. Stvaranje javnih politika je uvijek popraćen kvalitetnom procjenom, analizom i cjelokupnim pristupom i strategijom.

Diskriminacija i nasilje[uredi VE | uredi]

Homoseksualnost legalna

██ istospolni brak

██ drugi tipovi partnerstva (ili neregistrirane kohabitacije)

██ brakovi sklopljeni drugdje su priznati, ali se ne mogu sklapati

██ istospolne zajednice nisu priznate

Homoseksualnost ilegalna

██ minimalna kazna

██ teška kazna

██ moguć doživotni zatvor

██ moguća smrtna kazna

Kliknite na kartu za veći prikaz gdje se vide kružići koji označavaju lokalnu primjenu ili primjenu od slučaja do slučaja.

 v · r · u 

LGBTIQ osobe često se susreću s diskriminacijom, šikaniranjem, vrijeđanjem i drugim oblicima nasilja. U raznim vidovima aktivizma često ističu načine na koje mogu biti ugrožene, pozvajući se na pojedinačne slučajeve, a ne statistike o učestalosti tih pojava.

Ljudska prava podrazumijevaju prava, slobode i obaveze svakog ljudskog bića samim njihovim postojanjem. Ne postoji hijerarhija ljudskih prava niti se ona mogu oduzeti ili odbaciti. Osnovne karakteristike ljudskih prava su: univerzalnost, neotuđivost, nedjeljivost i međusobna ovisnost te povezanost , a njihovi principi su nediskriminacija, jednakost, učešće, uključenost,odgovornosti i vladavina zakona.

  • "Zločin iz mržnje" je zločin počinjen iz mržnje i netrpeljivosti prema osobi ili osobama koje su drugačije po nekoj osnovi njihove ljudskosti: boja kože, nacionalna pripadnost, religijsko uvjerenje, seksualna orijentacija, rodni i spolni identitet, itd. Na sjednici hrvatskog parlamenta 9. rujna 2006. godine, s 91 glasova "ZA", 10 glasova "PROTIV" i 2 glasa "suzdržan" Hrvatski sabor je donio Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, prihvaćajući uz suglasnost Vlade RH i amandmane Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina kojima se uvodi definicija zločina iz mržnje, te kazneno djelo ubojstva počinjeno iz mržnje kvalificira kao teško ubojstvo.
  • Diskriminacija - diskriminacija predstavlja svako razlikovanje, isključivanje, ograničavanje ili nejednak tretman na osnovu određenih karakteristrika. Ona ima za cilj poništavanje ili umanjivanje poštovanja uživanja ili priznavanja. Višestruka diskriminacija je diskriminacija po više osnova ili na više nivoa ili diskriminacija koja po jednoj osnovi kršeći jedno pravo također krši i druga prava.
  • Govor mržnje – usmeni ili pisani govor koji se svodi na javno izazivanje ili prouzrokovanje mržnje prema odreženoj skupini (ili pojedinoj osobi) zbog nekog njezinog određenja u svrhu stvaranja netrpeljivosti, razdora, diskriminacije i nasilja i/ili raspaljivanje već postojeće mržnje s time što se ona kroz javni govor mržnje razvija, jača i produbljuje.
  • Nasilje – čin ili namjera da se povrijedi ili uništi osoba i njezin integritet i dostojanstvo na fizičkoj, psihičkoj/emotivnoj, duhovnoj ili nekoj inoj razini.
    • Fizičko nasilje – nanošenje ozlijeda fizičkom silom/snagom drugoj osobi – udarci, povrede i svaki drugi oblik nanošenja fizičkih ozljeda ili bola.
    • Psihičko nasilje – uključuje verbalne napade, omalovažavanje, vrijeđanje, ismijavanje, deprivaciju slobode kretanja, zastrašivanje, prijetnje.
    • Seksualno nasilje – bilo koji seksualni čin, pokušaj ostvarivanja seksualnog čina, neželjeni seksualni komentari, ili prijedlog/komentar usmjeren protiv osobe i njezine seksualnosti. Uključuje uznemiravanje, zlostavljanje, silovanje, trgovinu, prisilnu prostituciju i pornografiju.
    • Ekonomsko nasilje – uskraćivanje/oduzimanje ekonomskih sredstava, potencijala, osobama.
    • Institucionalizirano nasilje – predstavlja nepravedno, neodgovarajuće i neadekvatno reagiranje državnih i društvenih tijela, kao i izostanak reakcije.
  • Seksualna eksploatacija - seksualno iskorištavanje koje se odnosi na sticanje seksualnog zadovoljenja, financijske dobiti ili napredovanje zloupotrebom seksualnosti druge osobe, negirajući pritom njena ljudska prava na: pravo glasa, dostojanstvo, jednakost, autonomiju, psihičko i fizičko zdravlje, te pravo na život bez nasilja.

Pogrdni izrazi i uvrjedljiva terminologija[uredi VE | uredi]

Kao i u svakom jeziku, tako se i u hrvatskom mogu naći mnogi termini koji se odnose na osobe iz skupine LGBT, a iza kojih stoje podrugivanje, mržnja, neznanje, nerazumijevanje i strah. Ovakvi termini nanose uvrjedu i bol, diskriminirajući su, te ih se ne bi trebalo rabiti, a naročito ne u javnom govoru, govoru u medijima i sl., osim ako se radi o izravnim citatima koji se odnose na osobne predrasude osobe koju se citira:

"peder", "pederko", "pederčina", "pešo", "lezba", "lezbača", "homo", "homi", "homić", "kraljica (teatra)", "ona-on", "on-ona", "dajguz", "đukica", "tranzić", "tranzi", "topli brat" i sl.

Predodžba da je homoseksualnost psihološki poremećaj je odbačena još 1970-ih. Danas, ovakvi termini obično služe da prikažu lezbijke i gej muškarce manje čovječnima, mentalno bolesnima ili opasnima za društvo. Svrstavanje homoseksualnosti zajedno s pedofilijom, seksualnim iskorištavanjem djece, incestom i zoofilijom često se koristi da se sugerira kako lezbijke i gej muškarci predstavljaju prijetnju za društvo, posebice za djecu. Dokazano je da među pedofilima, zoofilima ili incestuoznim osobama nema više homoseksualnih nego heteroseksualnih osoba, a također nema izravne povezanosti između seksualne orijentacije osobe s navedenim kažnjivim djelima. Često nailazimo na korištenje termina "homoseksualizam" kada se govori o istospolnoj orijentaciji. Ovaj je termin pogrješan, te je njegova uporaba uvrjedljiva za osobe homoseksualne orijentacije budući da aludira na poremećaj. Ispravan termin je homoseksualnost ili istospolna orijentacija.

Termini tipa "promjena spola", "pred-operativno", "post-operativno" su uvrjedljivi za transseksualne osobe koje su odlučile uskladiti svoj biološki spol s rodnim identitetom. Pravilan način nazivanja procesa kroz koji prolaze transeksualne osobe je tranzicija.

Termin "gej životni stil" treba prepustiti mjesto individualnom životnom stilu svake gej osobe i lezbijke ponaosob. Ne postoji jedinstveni lezbijski ili gej životni stil, kao što ne postoji ni heteroseksualni životni stil. Izraz "gej životni stil" stigmatizira i omalovažava lezbijke i gej muškarce, te sugerira kako je njihova seksualna orijentacija njihov izbor.

Kada se govori o homoseksualnoj/biseksualnoj osobi koja ne skriva svoju seksualnu orijentaciju koriste se termini "priznati homoseksualac" ili "deklarirani homoseksualkac". "Priznati" ili "deklarirani" sugerira, da je biti lezbijka ili gej muškarac na neki način sramotno. Termini koje LGB osobe rađe koriste je otvoreno lezbijka ili otvoreno gej, a koriste se za opisivanje onih, koji su otvoreno lezbijke ili gej muškarci.

Vrlo često se u prijevodu engleskih riječi "gay" i "straight", posebice se primjećuje u titlovanju filmova i serija, zna naići na prijevode "homić" (gay) i "normalan" (straight). Jednako kako se "gay" ne prevodi kao "veseo" jer to nije smisao, tako se "straight" ne prevodi "normalan", jer navodi u krivi zaključak. "Gay" je seksuani identitet i kao takav se ne prevodi nego se piše ili "gay" ili "gej". Straight je također seksualni identitet heteroseksualnih, koji se pojavljuje zbog samog otkrića seksualnog identiteta. On se, doduše, može prevoditi kao "heteroseksualan/a", budući da u Hrvatskoj ne postoji toliko jak osjećaj za seksualne identitete jer se homoseksualnost smatra kao norma. Straight se može i ostaviti i nepreveden, kao "straight" ili "strejt".

Kada se govori o zalaganjima za ostvarenje prava LGBTIQ osoba, može se naći na navođenje termina "posebna prava". Protivnici zaštite ljudskih prava LGBTIQ osoba vrlo često karakteriziraju jednaka prava ili jednaku zaštitu prava lezbijki i gej muškaraca (kao i za heteroseksualne osobe) kao "posebna prava". U svom djelovanju protive se uvođenju anti-diskriminacijske legislative i odredbi koje nasilje nad osobom radi njene seksualne orijentacije svrstavaju u zločine iz mržnje, omogućavanju građanskih zajednica, usvajanja djece od strane lezbijki i gej muškaraca i drugih jednakih mogućnosti, koje lezbijke i gej muškarci zaslužuju jednako kao i heteroseksualne osobe.


Vidi još: homofobija, bifobija, transfobija

Gej i lezbijski pokret u Sjedinjenim državama[uredi VE | uredi]

Zakonodavstvo u SAD-u po pitanju istospolnih zajednica

██ istospolni brakovi legalni1

██ legalne zajednice koje daju prava slična pravima bračnih drugova1,2

██ zakonom dana ograničena/pobrojena prava1

██ priznaju se istospolni brakovi sklopljeni drugdje1

██ ne postoji ni specifična zabrana ni priznanje istospolnih brakova ili zajednica

██ statutom zabranjeni istospolni brakovi

██ ustavom zabranjeni istospolni brakovi2

██ ustavom zabranjeni istospolni brakovi i neke ili sve ostale vrste istospolnih zajednica


1Tu spadaju i zakoni i sudske odluke novijeg datuma kojima se pravno priznaju istospolni odnosi, a koji još nisu stupili na snagu.
2Zakoni o istospolnim brakovima u Kaliforniji su komplicirani; savjetujemo detaljnije pručavanje tog pitanja.

 v · r · u 

Nakon policijske racije u Stonewall Innu 1969. i prvih demonstracija koje su uslijedile, već sljedeće 1970. g. organizirana je prva službena „Povorka ponosa“ („Pride March“) na ulicama New Yorka, u kojem su prisustvovale tisuće ljudi. Uskoro su slijedile javne debate i rasprave na temu homoseksualnosti. Većina američkih država imala je tzv. „zakone o sodomiji“ („sodomy laws“), koji uključuju sve tipove „netipičnog seksa“, od oralnog, analnog, istospolnog. Florida je, primjerice, tek intervencijom Vrhovnog suda Sjedinjenih Država 2003. g. ukinula takve zakone, premda je još 1973. g. Udruženje američkih psihologa objavilo da homoseksualnost nije psihološki poremećaj.

Samo devet godina nakon od Stonewalla, u San Franciscou okupilo se 250.000 ljudi kako bi iskazali svoje nezadovoljstvo senatorom Johnom Biggsom koji je inicirao referendum za antigej amandmane. „Povorke ponosa“ - Prideovi, organiziraju se od 1970. g. svake godine.

Kvazietnički pristup, pristup koji spolnom i rodnom identitetu prilazi kao zasebnom etnosu, gej identitetu uz fokusiranje oko poslova koji donose profit, dovelo je do razvoja tzv. „gej četvrti“ („gay neighbourhoods“) krajem '80-ih/početkom '1990-ih godina, gdje su se masovno otvarali gej (i lezbijski) barovi, restorani, crkve, sinagoge, tiskale novine, stvarale radio postaje, saune, razna društva, a u novije vrijeme gej komercijalne televizije, dječji vrtići, škole i sveučilišta.

Krajem sedamdesetih godina jača val anti-gej kampanje. Poznata aktivistica Anita Bryant i mnoge kršćanske denominacije i pokreti (Born-Again Christians) počele su javno iznositi svoje nezadovoljstvo dekriminalizacijom homoseksualnosti u nekim pokrajinama Floride, te zbog sve češćih uredbi o pravima homoseksualnih osoba. Njezina kampanja koja je davala naglasak na tradicionalnom obliku obitelji, zvala se „Spasite nam djecu“, a najpoznatiji slogan, koji se mogao čuti i u "hrvatskoj" verziji, bio je „Bog je stvorio Adama i Evu, a ne Adama i Stevea.“ Godine 1997. g. Bryantova objavljuje bankrot i time vodeće mjesto u anti-gej aktivizmu prepušta Fredu Phelpsu, baptističkom antigej aktivistu i osnivaču pokreta "God Hates Fags".

Nova pobune i javne demonstracije protiv vlasti izvukle su na ulice San Francisca gej i lezbijske aktiviste i aktivistice nakon ubojstva gradonačelnika Georga Mosconea i njegovog poslovnog kolegu, šefa policije, Harveya Mika, obojicu deklariranih homoseksualaca. Njihov ubojica, Dan White osuđen je za ubojstvo iz nehata te je izdržao kaznu od samo sedam godina zatvora. White je 1985. g. počinio samoubojstvo priznajuci da je i sam homoseksualac.

Odlaskom republikanaca s vlasti, 1993. g. demokratski predsjednik Bill Clinton ratificirao je odluku u kojoj se dozvoljava gej muškarcima da budu vojni policajci i vojnici. Iako još nisu postojale zakonski regulirane istospolne zajednice, partneri/ce su već devedesetih u SAD-u posvajali djecu. U većini slučajeva to su bila Afroamerička ili Latinoamerička i/ili HIV+ djeca. Pravo na skapanje braka ili posebnu antidiskriminacijsku zakonsku zaštitu pojedine države SAD-a počele su regulirati tek nakon drugog velikog vala masovnih demonstracija 1998. g., kada je u Laramieu (država Wyoming) ubijen 22-godišnji Matthew Shepard. Smrt Sheparda, čijem je sprovodu prisustvovao i tadašnji predsjednik Clinton, potakla je pravnu reformu u SAD-u, zbog kojeg su sve države odlukom Vrhovnog suda Sjedinjenih država ukinule takozvane „sodomy laws“, dekriminalizirale homoseksualnost i uvele posebne antidiskriminacijske odredbe. Danas je Mathew Shepard sinonim za homofobiju u Sjedinjenim državama.

Gej i lezbijski pokret u Velikoj Britaniji i Sjevernoj Irskoj[uredi VE | uredi]

U Engleskoj i Wallesu homoseksualnost je dekriminalizirana 1967. g., promjenom Zakona o seksualnim deliktima, a dotad se kažnjavala doživotnom robijom.

Radikalni Gay Liberation Front, organizacija koja je djelovala i u SAD-u i Velikoj Britaniji, organizirao je prvu britansku i europsku gej demonstraciju u londonskoj četvrti Highbury Fields, u kojoj je sudjelovalo 80 članova GLF-a. Prosvjednici su demonstrirali zbog nejednakog zakonskog određenja minimalne dobi za stupanje u seksualne odnose koja je iznosila 21 godinu. Godinu dana kasnije GLF je u londonskom Kennsington Town Hallu organizirao prvi gej domjenak s ciljem da okupi gej i lezbijsku zajednicu i dobije podršku za svoje akcije.

Inicijativa Lorda Arrana 1977. g. da se minimalno godište za dobrovoljno stupanje u seksualne odnose smanji na 18 godina ne uspijeva u Domu Lordova, koji zaključuje da takva rasprava potiče „kvarenje javnog morala“. Homoseksualnost ostaje jedino legalna u Engleskoj i Wallesu pod uvijetom da oba partnera imaju 21 godinu ili više. Inicijativom Robina Cooka, ministra vanjskih poslova iz kabineta Margaret Thatcher, 1980. g. je muška homoseksualnost legalizirana u Škotskoj, a tadašnja Europska zajednica izjavljuje da je britanska vlada kriva za kršenje Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava odbacujući da dekriminalizira homoseksualnost u Sjevernoj Irskoj. To se dogodilo tek dvije godine kasnije.

Zbog velike vladine opresije po pitanju prava homoseksualnih osoba, javna televizija BBC sve je češće emitirala i producirala emisije, filmove i serije gej i lezbijske tematike. Počeli su se tiskati časopisi poput Gay Times-a (u početku pod imenom Gay News), a 1980. g. otvorena je i prva europska gej diskoteka „Heaven“. Na britanskoj glazbenoj sceni mnogi glazbeni sastavi poput Culture Cluba, Frankie Goes To Hollywood, Bronski Beat pokrenuli su val homoerotičnih pjesama seksualno eksplicitnih stihova i videospotova.

Na Pride skupu 1986. g. u Londonu okupilo se preko 10.000 ljudi, demonstrirajući protiv vladine konzervativne i antisocijalne politike i vrlo loše anti-Hiv/AIDS kampanje. U sljedećih godinu dana podijeljeno je preko milijun letaka o HIV/AIDS-u. Kako bi vlada spriječila “divlje promicanje homoseksualnosti lokalnih vlasti”, usvojena je zloglasna Klauzula 28. Istog dana, skupina lezbijki iz brojnih organizacija upada u Dom lordova, prosvjedujući protiv Klauzule 28 za vrijeme emitiranja podnevnog dnevnika BBC-a. Potporu su im dale brojne demonstracije diljem Londona, Manchestera, Amsterdama i New Yorka, a i norveško Ministarstvo vanjskih poslova uputilo je britanskoj vlasti služenu notu protesta. Unatoč svim nastojanjima, ministru Michael Howardu je pošlo za rukom ubaciti klauzulu u zakon, te se od tada onemogućilo nastavnicima u školama predavati o seksualnim pravima i opasnostima od HIV/AIDS-a.

Političkim promjenama u Britanskoj vladi i odlaskom Margareth Tacher napokon dolazi do promjena. Godine 1994. sniženo je minimalno godište za stupanje u seksualne odnose za homoseksualce, koje ipak nije izjednačeno s onim kod heteroseksualaca, ali je spušteno na 18 godina. Nezadovoljni aktivisti i građani prosvjedovali su pred Parlamentom. Iste godine je započeo sudski proces nekolicine mladih vojnika koji su tužili Veliku Britaniju jer im je onemogućeno služenje vojnog roka. Sudski proces je izgbljen kod Vrhovnog suda.

Značajnije promjene dogodile su se u Velikoj Britaniji tek na prijelazu stoljeća: 2000. g. napokon jeizjednačena minimalna dob za stupanje u seksualne odnose; 2003. g. Zakonom o radu zabranjena je sva diskriminacija na temelju seksualne orijentacije u obrazovanju (uključujući dakle i mogućnost služenja vojnog roka), a godinu dana ranije priznato je pravo transeksualnih osoba na (heteroseksualni) brak i posvajanje djece.

18. studenog 2004. godine Velika Britanija donosi Zakon o registriranom partnerstvu (Civil Partnership Act). Iako je već u prvom tjednu sklopljeno više tisuća (gej i lezbijskih) partnerstava, većna LGBTIQ grupa su nezadovoljni setom prava i imenom zajednice (OutRage!, Youth Queer Alliance), te posebno Peter Tatchell (nekad prva osoba OutRagea!, bivši kandidat Laburista u Bermondseyu, bivši novinar, bivši kandidat Zelene stranke, antiklerikalni i radikalni aktivist za ljudska prava koji je pokušao sprovesti građansko uhićenje zimbabveanskog predsjednika Roberta Mugabea), koji je taj „separacijski zakon“ u kojem sam sistem razdvaja gej/lezbijska partnerstva od heteroseksualnih, uspoređuje s Appartheidom.

Gej i lezbijski pokret u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji[uredi VE | uredi]

Prve gej i lezbijske organizacije u socijalističkoj Jugoslaviji, ili bolje rečeno inicijative pojavljuju tek valom liberalizacije u drugoj polovini osamdesetih godina XX. st., a život gejeva i lezbijki prije tog vremena veoma teško se može doživiti; posredno – kroz rijetka literalna djela i pokoje istinite memoare. Za razdoblje prije toga u „Enciklopediji gay i lezbijske povijesti i kultura“ spominju se fašistički i nacistički progoni homoseksualaca prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata, no na području tzv. „Nezavisne Države Hrvatske“ ne postoji ništa dokumentirano. Čak nije postojala niti zakonska regulativa tzv. „NDH“ koja bi bila eksplicitno usmjerena protiv ljudskih i građanskih prava gej osoba, međutim u djelu Ilije Jakovljevića „Konclogor na Savi“, autor spominje da je u zatvoru u Zagrebu na Trgu N16 susreo „ljubitelja muškog tijela“. Jakovljević je proveo mjesece u logoru Stara Gradiška kao pristalica Hrvatske seljačke stranke a „Konclogor na Savi“ je njegov rukopis o vremenu provedenom u logoru. Jakovljević ne spominje ime i prezime tog čovjeka, niti zašto se on našao u zatvoru, no čini se mogućim, s obzirom da se Jakovljević referira isključivo na seksualnu orijentaciju zatvorenika, da je zatvoren zbog svoje seksualnosti.

U vrijeme postojanja socijalističke Jugoslavije postoji zabrana homoseksualnog odnosa u svih šest jugoslavenskih republika. Homoseksualni čin, i to samo muški homoseksualni odnos (lezbijski se seks ne gleda kao seksualni čin već kao izjednačena bludna radnja – tretira se „samo“ kao prekršaj), po tom Krivičnom zakonu SFRJ, članak 186. stavak 2., kažnjavao se zatvorom u trajanju od jedne godine. Nigdje nema poznatog primjera primjene ovog zakona, što ne isključuje mogućnost maltretiranja, diskriminacije i progona od strane vlasti. Također važno je spomenuti da je za bilo kojeg geja ili lezbijku posve onemogućeno da budu članovi Partije. Evo što o tome piše Milovan Đilas:

Wikicitati „»A jednog dana, opet, došao mi je Rifat Burdžević, sekretar komiteta za Sandžak, i sa zapanjenošću ispričao da su borci iz jednog srbijanskg bataljona otkrili i prijavili kao homoseksualca jednog muslimana, dobrog borca i revnosnog komunistu: čistunac kakav je bio, Burdžević je bio u nedoumici da li da tu "nakazu" strelja. Ni ja nisam znao parijsku praksu, niti je išta o takvim pitanjima pisalo kod Marksa i Lenjina. No, po zdravoj pameti sam zaključio da od takivh poroka pate i proleteri, a ne samo buržoaski dekadenti, ali i – da takvi poročnici ne mogu vršiti funkcije, niti biti članovi partije. Tako smo i postupili: Burdžević je nesrećniku – ovaj se Burdževiću poverio, plačući, i čak mu ispričao da ga je kao siromašnog dečaka razvratio propali beg – naredio da sam napusti partiju, ali i diskretno obavestio štab da pripaze na njega. Doznao sam, kasnije, da je taj homoseksualac, koji je po izgledu bio sušta muškost , bio veoma hrabar i hrabro pao.« (Milovan Đilas: Revolucionarni rat, Beograd: Izdavačka kuća "Književne novine", 1990, str. 151-152).“
()


Zakonski položaj gejeva i lezbijki se promijenio sredinom sedamdesetih godina XX.st., nakon ustavnih promjena iz 1974.godine. Reformom zakonodavstva i prenosom ovlasti federalnog vrha na republičke i pokrajinske, ukinut je zajednički krivični zakon. Slovenija je prva vodila rasprave o tom seksualnom činu, te je 1974. profesor prava na Sveučilištu u Ljubljani, Ljubo Bavcon, ispred Komisije za donošenje krivičnog zakona SR Slovenije, pozvao na dekriminalizaciju homoseksualnosti. Tako je i SR Hrvatska novim Krivičnim zakonom SR Hrvatske, koji stupa na snagu 1977. dekriminalizirala homoseksualni odnos suglasnih odraslih muškaraca. To su iste godine, uz Hrvatsku i Sloveniju, učinile i Vojvodina te SR Crna Gora. Srbija je dekriminalizirala homoseksualnost tek 1994.g., Makedonija 1997. (s time da se 1995. pokušala donijeti zabrana da homoseksualci i alkoholičari postanu odvjetnici) , te Bosna i Hercegovina još kasnije, tek 1998., i to u oba entiteta.

Hrvatska liječnička komora i Hrvatsko psihijatrijsko društvo od 1973. homoseksualnost službeno tretiraju kao normalnu varijaciju ljudske seksualnosti. Na zahtjev za stručnim mišljenjem o homoseksualnoj sklonosti, Hrvatska liječnička komora dopisom od 23. listopada 2002., uputila je udrugu Iskorak na prije dano mišljenje predsjednika Hrvatskog psihijatrijskog društva i predstojnika Klinike za psihijatriju na Rebru, u Zagrebu.

Feministički pokret u Hrvatskoj, uz slovenske gej i lezbijske grupe, pridonio je i ohrabrio utemeljenje prve lezbijske grupe u Hrvatskoj – Lila inicijative. Lezbijke – feministkinje iz Hrvatske koje su djelovale i u aktivnostima ŠKUC LL-a, te Ženske grupe Trešnjevka inicirale su drugi „savezni“ susret feministkinja Jugoslavije u Zagrebu kako bi sudionice između ostaloga raspravljale i o lezbijskim pitanjima. Inicijativa je kasno utemeljena i zapravo nikada nije ostvarila niz planiranih projekata (razvijanje i otvorena diskusija o lezbijskim pravima i kulturi, borba protiv homofobije, povećanje lezbijske vidljivosti i međunarodni kontakti). Lila inicijativa, osnovana sredinom 1989. prestala je postojati već u svibnju 1990. zbog nemogućnosti financiranja projekata, te je neposredno nakon prvih višestranačkih izbora, izgubila i prostor za djelovanje u Zagrebu. Jedina osoba koja se spominje i veže uz Lila Inicijativu je Nataša Lalić, tada studentica psihologije, danas psihologinja i suradnica Centra za ženske studije.

U kolovozu 1994. u Zagrebu je osnovana i prva hrvatska gej i lezbijska grupa koja je promovirala interese i prava seksualnih manjina pod imenom LIGMA (lezbijska i gay-men akcija). Vodili su je prvi imenom i prezimenom predstavljeni aktivisti u Hrvatskoj: Andreja Špehar i Amir Hanušić. Aktivnosti te grupe nisu mogle, zbog nepovoljne društveno – političke situacije, uroditi ikakvim rezultatima. Grupa je, uz malo financija i uz logistiku Transnacionalne stranke, radila na svega nekoliko manjih projekata. Pokrenuli su prvi gej časopis Speak out kao podlist časopisa ARKzin, te je održano nekoliko predavanja i radionica o pitanju homoseksualaca i lezbijki u Hrvatskoj. Najveći skup koji je LIGMA okupila, bio je u prostorima KIC-a na temu „Za koga će glasati hrvatski homoseksualci?“ uoči parlamentarnih izbora 1995. LIGMA prestaje postojati 1997.nakon što je zbog verbalnih i fizičkih napada Amir Hanušić zatražio azil u Kanadi, a potom je Andreja Špehar emigrirala u Švedsku.

Godine 1998. u saborsku proceduru dolaze izmjene i dopune Kaznenog zakona. Na prijedlog Vlade, donja granica za stupanje u seksualne odnose izjednačena je i za homoseksualce i heteroseksualce, te iznosi 14 godina.

1998. godine uz pomoć Instituta Otvorenog društva i Ženske mreže Hrvatske formirana je neformalna lezbijska grupa Kontra, koja djeluje u Zagrebu i dan danas, no tek od 2002. kao registrirana udruga. Kontra je tokom godina izgradila najbogatiju knjižnicu (Lezbib) gej, lezbijske, feminističke i queer tematike, a od osnutka djeluje i info-sos telefon za lezbijke.

Inicijativa pod imenom Oskar za okupljanje gej udruge 1998. nije uspjela. Njezin inicijator, Aldin Petrić iz Rijeke, izbačen iz vojske nakon što je povjerio nadređenima da je homoseksualac te zatražio zaštitu od mogućeg zlostavljanja. Petrić je tužio Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, te je poslao i otvorena pisma Vladi i Saboru. Za taj čin podršku je dobio i od Hrvatskog helsinškog odbora [1].

Lezbijska organizacija Rijeka (LORI) osnovana je u listopadu 2000. s namjerom da organizira aktivnosti lezbijki iz riječke regije. Cilj je informirati i senzibilizirati javnost za prihvaćanje homoseksualnih osoba, ukloniti predrasude i homofobiju, ukinuti diskriminaciju na osnovi istospolne orijentacije u društvu te ostvariti stvarnu jednakost pred zakonom. Grupa 2002. kreće u dosad najpoznatiju nacionalnu kampanju za prava homoseksualnih osoba pod imenom „Ljubav je ljubav“ koja uključuje videospot i jumbo plakate. Hrvatska televizija odbila je emitirati LORI spot kao neprimjeren. Grupa LORI nastavila je raditi na senzibilizaciji medija i već treću godinu za redom radi analizu pisanih medija o homoseksualnosti.

Prekretnica u cjelokupnom položaju LGBTIQ zajednice desila se organizacijom prvog Zagreb (Gay) Pridea 2002. na kojem je priustvovalo oko 300 ljudi uključujući tadašnjeg ministra unutarnjih poslova, Šimu Lučina, te saborske zastupnike/ce: Furia Radina, Vesnu Pusić i Đurđu Adlešić. Nakon prvog Zagreb Pride-a, Kontra i novoosnovana grupa za prava seksualnih i rodnih manjina – Iskorak, dobile su veliku medijsku pažnju, te potporu u svojem radu od raznih državnih, javnih institucija i međunarodnih institucija.

Zajedničko tijelo Iskoraka i Kontre, poznato pod imenom Pravni tim Iskorak i Kontra radi na izradi zakonskih prijedloga i u suradnji s nadležnim Uredom pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, sudjeluje u provedbi nekolicini zakona koji se tiču zaštite i prava seksualnih i rodnih manjina u Republici Hrvatskoj.

Od 2002. godine u Hrvatskoj djeluje nacionalna LGBTT koordinacija koju čine sve udruge koje programski dotiču LGBTI i queer osobe. Od 2004. koordinaciji se pridlužila feministička grupa Ženska soba, čije su područje rada seksualna prava i rodne manjine, seksualno nasilje i ženska seksualnost. Organizacija je na području LGBTIQ posebno aktivna od 2005. Kampanjom za seksualna prava – budućnost ravnopravosti, koja je uključivala radio jingle („Uzmi svoja prava u svoje ruke“) a emitirao se na području cijele Hrvatske. To je ujedno i druga nacionalna kampanja (uz LORI – „Ljubav je ljubav“) koju je neka grupa ostvarila u Hrvatskoj. U studenom, zajedno sa organizacijama CESI, Udruženjem Q (Bosna i Hercegovina), DEVE (Srbija), Ženska soba organizira konferenciju: "Transgresija roda", prvom takvog tipa u ovom dijelu Središnje i Jugoistočne Europe, a sudjeluju brojne osobe iz cijelog svijeta koje se bave radom u okviru trans-aktivizma, feminizma i transfeminizma.

16. srp­nja 2003. Hrvatski sabor je, na inicijativu Pravnoga tima, izglasao Zakon o istospolnim zajednicama čime je hrvatsko zakonodavstvo po prvi puta u svojoj povijesti priznalo postojanje jedne takve zajednice. Taj zakon donosi samo simbolična prava, pravo na uzajamno uzdržavanje partnera/ice godinu dana nakon raskida zajednice i pravo na podjelu zajednički stečene imovine. Istospolna zajednica mora se dokazati pred sudom, a uvjeti su tri godine zajedničkog života. Iste godine nekoliko amandmana je prihvaćeno te su sljedeći zakoni dobili antidiskriminacijsku odredbu koja se odnosi na seksualne manjine pod terminom "seksualno (ili gdjegdje spolno) opredjeljenje (ili usmjerenje)": Zakon o ravnopravnosti spolova, Zakon o radu, Kazneni zakon (kojeg je Ustavni sud poništio, pa je ponovo u istoj formi izglasan 2004. te opet zahtjeva promjenu u dijelu "rasna i druga diskriminacija", zbog neprimjenjivosti), Zakon o visokom školstvu i znanstvenoj djelatnosti.

Od ljeta 2003, osobe iz područja bivše Jugoslavije, okupljene na seminaru Hrvatskog helsinškog odbora u Božavi, oformile su mrežu organizacija i aktivista i aktivistica - SEEQ kako bi na međunarodnoj i regionalnoj razini usmjerili pozornost na regionalnim i međunarodnim razinama, a od proljeća iste godine održava se festival Queer Zagreb kao i gotovo najveća slična manifestacija u Srednjoj, Istočnoj i Jugoistočnoj Europi.

Kulturno ulična gej akcija - kugA nastaje kao reakcija na sveprisutnu homofobiju u javnom i medijskom prostoru, bilo da se radi o saborskim zastupnicima i zastupnicima, novinarima i osoba iz akademskog života, a opisuje se kao anarho-queer-feministička akcija protiv svake manipulacije uvijerenjima, stavovima i vjerskim osjećajima građana koji dolaze od strane političkog vrha, Crkve ili drugih moralnih, političkih i „znanstvenih“ autoriteta.

U ožujku 2006. u Zagrebu je registrirana udruga inQueerzicija – Nova gej scena. Cilj udruge je pružiti gej osobama još jedan prostor za upoznavanje, druženje, te izgradnju prijateljstava i veza.


Vidi još: Zagreb Pride

Zakonske promjene[uredi VE | uredi]

Zakonski status
istospolnih zajednica
istospolni brak

Nizozemska
Belgija
Španjolska
Kanada
JAR
Norveška
Švedska
Portugal
Island

Argentina
Danska
Novi Zeland
Urugvaj
Brazil1
Francuska
Ujedinjeno Kraljevstvo2
Luksemburg

postoji u nekim jurisdikcijama

Meksiko: Ciudad de México, Quintana Roo
SAD: CA, CT, DE, DC, HI, IL, IA, ME, MD, MA, MN, NH, NJ, NM, NY, OR, PA, RI, VT, WA, 10 plemenskih jurisdikcija

priznat ako je sklopljen drugdje, ali ne i na vlastitom teritoriju

Aruba, Curaçao i Sint Maarten
(samo za brakove sklopljene u Nizozemskoj)
Izrael
Meksiko: sve savezne države
(samo za brakove sklopljene u Meksiku)

Sedamdesetih godina XX.st. dolzi do liberalizacije života u Europi i Sjedinjenim Državama. Tu djecu liberalnih revolucija kasnije će, kako su socijalisti i liberalni tada ironično rekli, jednostavno poništiti politika Margareth Tacher i Ronald Reagan i HIV/AIDS histerija.

U Velikoj Britaniji je tek 1967. promijenjen Zakon o seksualnim deliktima, čime je dekriminalizirana homoseksualanost – koja se do tada kažnjavala doživotnom robijom. Međutim, dan danas, neke države članice Commonweltha drže homoseksualnost na listi seksualnih delikata. Liberalizacija života u Čehoslovačkoj, prije sovjetske okupacije 1969., također je uključivala nastanak prvih gej i lezbijskih grupa.

Do početka devedesetih svaki urbaniji dio u Sjevernoj i Južnoj Americi, Europi, Australiji i Novom Zelandu te Južnoafričkoj Republici i Istočnoj Aziji imao je svoju gej i/ili lezbijsku organizaciju.

Godine 1978. osnovana je Međunarodna lezbijska i gej udruga (International Lesbian and Gay Association, ILGA) koja danas okuplja stotine organizacija iz preko 90 zemalja svijeta i djeluje područno na svim kontinentima. Sve hrvatske grupe koje su uključene u hrvatski LGBTIQ pokret od 2003. članice su ILGA-e.

Danas u svijetu sedam država kažnjava homoseksualnost smrću (UAE, Iran, Mauretanija, Nigerija, Sudan, Saudijska Arabija, Jemen), a više od deset godina kazne zatvorom (ili robijom) za homoseksualni odnos može se dobiti u 24 država svijeta. Homoseksualnost je još uvijek kriminalizirana u većini arapskih i afričkih zemalja, no sve se rijeđe dosuđuju zatvorske kazne ispod deset godina, dok neke zemlje primjenjuju, po običajnom pravu ili šerijatskim zakonima, i kaznu bičevanjem, šibanjem ili sakaćenjem.

Potpunu ravnopravnost i jednakost pred zakonom i jednak tretman od države, što, u biti, znači priznavanje svih prava iz tradicionalnog braka braka istospolnim bračnim partnerima/cama, imaju osobe istospolne orijentacije u Nizozemskoj (od 2000.), Belgiji (od 2003.), Španjolskoj i Kanadi (od 2005.). Uz navedene zemlje, američka savezna država Massachusetts od 2004. priznaje pravo na sklapanje istospolnog braka, a zabrana sklapanja istog intervencijom Vrhovnog suda 2005. ukinuta je u državama California (nakon tužbe 4000 vjenčanih parova u San Franciscu 2004.) i New York. Isti proces trenutno se vodi u državama Connecticut, Oregon, New Jersey, Washington i Maryland.

Južnoafrička Republika odlukom Ustavnog suda 2005. zhvaljujući ustavnoj zaštiti po osnovi seksualne orijentacije, institucija braka je proglašena diskriminirajućom za istospolne neregistirane kohabitacije. Odluka o braku kao zajednici dviju osoba stupila je na snagu 2.12. 2006. godine.

Zakonske promjene u Hrvatskoj[uredi VE | uredi]

Homoseksualnost je dekriminalizirana 1977. godine prenošenjem jugoslavenskog Krivičnog zakona na nivo federalnih jedinica, kada su uz Hrvatsku, mušku homoseksualnost dekriminalizirale još i Slovenija, Crna Gora i Vojvodina. 1998. godine, donja granica za stupanje u seksualne odnose izjednačena je i za homoseksualce i heteroseksualce, te iznosi 14 godina. Gej muškarcima nije zabranjeno služiti vojsku

Hrvatski sabor je od 2003. godine usvojio nekoliko amandmana koje su predložile LGBTIQ grupe (Pravni tim Iskoraka i Kontre) koji se tiču uvođenja antidiskriminacijskih odredbi. Do sada antidiskriminacijsku odredbu (koja se tiče diskriminacije s obzirom na seksualnu orijentaciju - koja se spominje pod različitim terminima) imaju sljedeći zakoni:

  • Zakon o ravnopravnosti spolova - zabranjuje se diskriminacija na temelju bračnog ili obiteljskog statusa i spolne orijentacije, kao i svako javno prikazivanje žene i muškarca na uvrijedljiv, omalovažavajuć ili ponižavajuć način s obzirom na spol i spolnu orijentaciju, u ovom zakonu je također uključeno i seksualno uznemiravanje ili ucjenjivanje.
  • Zakon o radu - zabranjuje se neizravna i izravna diskriminacija osoba koje traže zaposlenje i osobe koje se zaposli na temelju spolnog opredjeljenja
  • Kazneni zakon - uključujući stavak pod "rasna i druga diskriminacija", kao i definicija "zločina iz mržnje
  • Zakon o visokom školstvu i znanstvenoj djelatnosti - jamči se ravnopravnost svih pistupnika na sveučilište, veleučilište ili visoku školu, bez obzira na seksualnu orijentaciju.
  • Zakon o elektroničkim medijima - uključeno pod programske zabrane kod širenja i poticanja netrpeljivosti, mržnje i s obzirom na seksualna određenja ili osobina
  • Zakon o HRT-u - uključeno pod programske zabrane kod širenja i poticanja netrpeljivosti, mržnje, diskriminacije i neprijateljstva s obzirom na seksualna određenja ili osobina

Istospolna zajednica je institucionalizirana Zakonom o istospolnim zajednicama [2]. Zakon donosi pravo na uzajamno uzdržavanje partnera/ice godinu dana nakon raskida zajednice i pravo na podjelu zajednički stečene imovine. Istospolna zajednica mora se dokazati pred sudom, a uvjeti su tri godine zajedničkog života. Zakon također zabranjuje diskriminacija, izravnu i neizravnu na osnovi istospolne zajednice kao i činjenice homoseksualne orijentacije.

Pravna i državna diskriminacija gejeva, lezbijki i biseksualnih osoba u Hrvatskoj[uredi VE | uredi]

Hrvatski Obiteljski zakon uskraćuje pravo na brak osobama istog spola kao i na neke povlastice koje iz njega prolaze a nisu moguće preko Zakona o istospolnim zajednicama:

  • Registracija zajednice, kojom se ukida vrlo nezgodan i dug proces dokazivanja zajednice pred sudom
  • Nasljedstvo - partner/ica u istospolnoj zajednici, nakon smrti partnera/ice nasljeđuje samo polovinu imovine ("pravo na stjecanje zajedničke imovine"), dok drugu polovinu nasljeđuju pravni nasljednici. Zajedniča imovina nije ona koja je postojala do trenutka kada su osobe počele živjeti zajedno, kao i ona koja je stečena tjekom istospolne zajednice nasljeđivanjem ili darovanjem. To se jedino može izbjeći ukoliko postoji oporuka preminule osobe ili ako je potpisan ugovor da se u slučaju smrti jednog/e partnera/ice sva imovina preminule osobe daje partneru/ici.
  • Porezne olakšice nisu dostupne istospolnim parovima, a kreditne garancije ovise o politici banke.
  • Istospolna zajednica nema pravo na posvajanje djece.
  • Ako je partner/ica strani državljanin/ka on/a nema pravo stjecanja hrvatskog državljanstva. S druge strane, ukoliko partner/ica dobije radnu dozvolu u neku stranu zemlju koja priznaje istosponi brak ili registrirano partnerstvo, osobe iz hrvatske istospolne zajednice mogu biti tretirane kao civilna unija ili brak. To se odnosi na boravišnu ili radnu dozvolu partnera/ice koja se prenosi na partnera/icu.
  • Odlučivanje u hitnim medicinskim slučajevima - Zakon o zaštiti pacijenata pravo na donošenje odluka u hitnim medicinskim slučajevima diskriminira istospolnu zajednicu i dozvoljava takve odluke isključivo članovima uže obitelji i bračnim partnerima. Također, to se odnosi i na posjete u onim bolničkim odjelima gdje je ulaz dozvoljen samo članovima uže obitelji ili bračnim partnerima.

Hrvatski zavod za transfuzijsku medicinu ne dozvoljava muškarcima koji su imali seks s muškarcima donaciju krvi, dok su zlouporaba drogâ i HIV infekcije na posebno stavljeni kao razlog za odbijanje.

Slučaj Austrija[uredi VE | uredi]

Nakon što je transeksualka dobila odbijenicu od strane MUPa oko promjene podataka o svom spolu u rodnom listu, osobnoj iskasnici te putovnici, započeo je spor pred Ustavnim sudom.

Ustavni sud Austrije je 5.7.2006. dozvolio transeksualnoj ženi promjenu podataka o svom spolu u dokumentima kao i ostanak u braku sa svojom suprugom koju je oženila dok je bila muškarac. Supružnice su odlučile ostati u braku te što je de facto slučaj prvog istospolnog braka u Austriji. Imena supružnica za javnost ostala su tajna.

Vlada, koja je nedavno prije toga odbila proširenja prava istospolih zajednica, kaže da proučava presudu koja je ovime posve otvorila pitanje oko definicije braka. Ovom presudom ustavnog suda u Austiji je presedan u svijetu i ujedno prvi austrijski istospolni brak. Austrija od 2003. godine priznaje istospolnoj zajednici jednaka prava kao i izvanbračnoj heteroseksualnoj zajednici, nakon spora Karner vs Austrija pred Europskim sudom za ljudska prava.

Registrirano partnerstvo imaju sljedeće države svijeta[uredi VE | uredi]

Homoseksualnost legalna

██ istospolni brak

██ drugi tipovi partnerstva (ili neregistrirane kohabitacije)

██ brakovi sklopljeni drugdje su priznati, ali se ne mogu sklapati

██ istospolne zajednice nisu priznate

Homoseksualnost ilegalna

██ minimalna kazna

██ teška kazna

██ moguć doživotni zatvor

██ moguća smrtna kazna

Kliknite na kartu za veći prikaz gdje se vide kružići koji označavaju lokalnu primjenu ili primjenu od slučaja do slučaja.

 v · r · u 
  • Danska (1989.) - partneri/ice imaju pravo međusobno posvojiti samo vlastitu djecu, ostala prava su kao iz bračne zajednice, također jedan partner/ica može posvojiti djete koje nije njegovo/njezino.
  • Norveška (1993.)
  • Švedska (1994.) – sva prava iz bračne zajednice
  • Island (1996.) – sva prava iz bračne zajednice osim pravo na posvajanje djece izvan Islanda
  • Nizozemska (1998.) – sva prava iz bračne zajednice osim u slučaju da partner ili partnerica žene koja rađa ima prava i obveze prema djetetu
  • Francuska (1999.) – nema zajedničkog skrbništva nad partnerovom/ičinom djecom, niti zajednička posvajanja
  • Njemačka (2000.) – gotovo sva prava iz bračne zajednice osim zajedničkog posvajanja djece
  • Finska (2001.) – sva prava iz bračne zajednice
  • Luksemburg (2004.)
  • Švicarska (2004.)- partneri nemaju pravo na uzimanje prezimena, posvajanje djece, zajedničkog skrbništva i umjetna oplodnja lezbijki
  • Velika Britanija (2005.) – sva prava iz bračne zajednice
  • Andora (2005.)
  • Slovenija (2005.) – samo su regulirana odnosna prava
  • Češka (2006.)- nema prava na preuzimanje prezimena, nešto manji set prava nego u zapadnim državama EU
  • Španjolska – 7 od 12 država: Katalonija, Aragon, Madrid, Navarra, Valencija, Baleari, Andaluzija, Asturia, Baskija, Kanari, Kantabrija, Extremadura
  • SAD – samo Vermont i Connecticut
  • Australija – samo Tasmanija
  • Novi Zeland
  • Argentina – samo Buenos Aires i Rio Negro
  • Falklandski otoci
  • Brazil – samo Rio Grande de Sul
  • Italija – civilna unija se priznaje samo u sljedećim regijama: Toscana, Umbria, Emilia-Romagna, Campania, Marche, Veneto, Puglia, Lacij i Liguria

Registrirano partnerstvo odbijeno ili u raspravi: Hrvatska, Lihtenštajn, Francuska (promjene i dopune), Aruba (kao nizozemski protektorat mora prihvatiti Zakon o braku, vlasti odbijaju, tužba vrhovnom sudu), Australija (na federalnom nivou), Kina (još uvijek postoji zabrana istospolnih brakova iz 2003., no 2004. predložen je Zakon o istospolnim zajednicama), Estonija (u proceduri), Latvija (2005. ustavom zabranjuje istospolne zajednice), Litva (u proceduri od prosinca 2005.), Rumunjska, Portugal (7.000 potpisa za peticiju koju su organizirale dvije lezbijke nakon što im je odbijeno pravo da registiraju zajednicu, tuže državu Ustavnom sudu).

Neformalu kohabitaciju/neregistiranu zajednicu imaju sljedeće države svijeta[uredi VE | uredi]

Različiti oblici uređenih zajednica[uredi VE | uredi]

Zakonski status istospolnih zajednica u Europi

██ istospolni brak

██ druga vrsta partnerstva

██ neregistrirana kohabitacija

██ nepriznate

██ ustav ograničava definiciju braka na zajednicu žene i muškarca


 v · r · u 
  • Brak - tradicionalna zajednica dviju osoba, najčešće muškaraca i žena, koji se može sklopiti s državom i/ili religijskom zajednicom. Svega Nizozemska (2001.), Belgija (2003.), Španjolska (2005.), Kanada (2005.), Massachusetts (2004.) i Južnoafrička republika (2006) priznaju status braka istospolnoj zajednici. Izrael (2006.) priznaje istospolni brak od studenog 2006. godine. Trenutno se priznaje samo istospolni brak koji je sklopljen u inozemstvu, a takva odluka je donešen neosporivom odlukom Vrhovnog suda. Parlament treba još usvojiti i "domaći" zakon.

Proces i lobiranje za bračni status trenutno u svijetu vodi se uglavnom u zemljama koje imaju uređene istospolne zajednice na neki od načina: Australija, Austrija (Ustavni sud priznao transeksualki "status žene" i dotadašnji brak s suprugom) , Francuska, Irska, Novi Zeland, Portugal (lezbijski par tuži državu zbog odbijanja registracije), a Švedska i Ujedinjeno Kraljevstvo, bez obzira što istospolna partnerstva omogućuju identična prava kao i bražna zajednica, traže pravo i na jednaku simboličku moć.

Lobiranje za promjenu definicije braka traži se i u ovim državama: Latvija (zemlja koja ima ustavnu odredbu koja onemogućava sklapanje braka između osoba istog spola), Litva, Rumunjska, Kina, Estonija i Aruba (ne priznaje nizozemsku odluku o braku iz 2001 godine i trenutno se vodi spor pred Vrhovnim sudom u Haagu)

  • Civilna unija (često se spminje i kao PACS - Pacte civil de solidarité) - je pravni partnerski ugovor između dviju osoba. Civilna partnerstva su alternativna rješenja braku i omogućavaju uglavnom ista prava iz bračnih zajednica. Neke progresivne političke struje, najviše u Italiji (Radikalna stranka), Švedskoj (Feministička stranka) zalažu se da jedini oblik zajednice koji država treba priznati jest civilna unija, a da se brak tretira isključivo kao tradicionalna i religijska zajednica kojoj se prava tek mogu dodjeliti stupanjem i u civilnu uniju kao zajednici dviju osoba. U Ujedinjenom Kraljevstvu civilna unija, primjerice, dozvoljava se samo istospolnoj zajednici.
  • Registrirano partnerstvo - je jedan od nekoliko naziva za vrstu civilne unije koji je sličan braku, ali se razlikuje od braka uglavnom po setu bračnih prava. Registirano partnerstvo uvodi se isključivo kao način da istospolne zajednice dođu do nekih (ili svih) bračnih prava, od priznavanja (registracije), do ostalih pravnih i socijalnih uživanja. Termin se uvodi i najčešće nalazi u nazivima za Skandinavske istospoln) zajednice. Većina registiranih partnerstava dozvoljavaju sva bračna prava istospolnim zajednicama osim posvajanja djece, iznimka su jedino Island, a u Norverškoj se mogu posvojiti samo partnerovca/ičina djeca. Hrvatske su grupe Kontra i Iskorak predložile Saboru Zakon o registiranom partnerstvu, koji je odbijen saborskom većinom u prvoj polovini 2006. godine. Iako naziv prijedloga je sadržavao "registirano partnerstvo", radilo se o prijedlogu za civilnu uniju, jer je prijedlog sadržavao registraciju i heteroseksualnih zajednica. Taj prijedlog zakona nije uključivao pitanje djece, osim prava na posvajanje patnerovih/partneričinih.
  • Zajedničko domaćinstvo (neformalna kohabitacija, izvanbračna zajednica) - je pravno reguliranje osobnih odnosa dviju osoba koje žive zajedno. Gotovo većina (sekularnih) država ima na neki način uređen odnos za izvanbračnu zajednicu kojoj se dodjeljuju neka bračna prava. Takve zajednice nisu registirane te se u slučaju nekog spora ili traženja moraju dokazati pred sudom. Za istospolne zajednice mogućnost uživanja istog statusa kao i izvanbračna zajednica prva je uvela Nizozemska još 1979. godine, što je deset godina prije nego što je Danska postala prva zemlja na svijetu koja je registirala istospolnu zajednicu i priznala joj status civilne unije. Hrvatska je regulirala "izvanbračne" odnose u istospolnoj zajednici 2003. godine Zakonom o istospolnim zajednicama [3].

Gdje sve mogu gej i lezbijski parovi posvajati djecu?[uredi VE | uredi]

Usvajanje djece od strane LGBT osoba u svijetu

██ legalno i zajedničko usvajanje od strane oba roditelja i usvajanje od strane maćehe/očuha

██ legalno usvajanje od strane maćehe/očuha

██ nepoznato/nejasno


 v · r · u 

Popis država i teritorija u kojima je de iure dopušteno gej i lezbijskim parovima posvajati djecu:

Hrvatska,[4] Švedska, Nizozemska, Andora, Španjolska, Kanada, Ujedinjeno Kraljevstvo (osim Sjeverne Irske), Južnoafrička Republika, Belgija, pojedini dijelovi SAD-a (Kalifornija, Massachusetts, New Jersey, New Mexico, New York, Ohio, Vermont, Washington (savezna država), Wisconsin i Washington, D.C. ), i pojedni dijelovi Australije (Teritorij Australskog glavnog grada i Zapadna Australija).

Treba reći da gejevi i lezbijske kao pojedinci mogu pokušati posvojiti djecu u cijelom nizu zemalja. N.pr. u manjem broju zemelja Europe (jer ih većina zahtijeva bračni status posvojitelja) i gotovo cijelom SAD-u (osim Utaha, Floride, Mississippija, Oklahome i Colorada).

Države u kojima je homoseksualno ponašanje kažnjivo[uredi VE | uredi]

Alžir, Angola, Benin, Bocvana, Kamerun, Čad, Komori, Džibuti, Eritreja, Etiopija, Gambija, Gvineja, Gana, Kenija, Lesoto, Liberija, Libija, Malavi, Mauretanija (smrtna kazna), Mauricijus, Maroko, Mozambik, Namibija, Nigerija (pojedina područja smrtna i za žene i muškarce, inače do 14 godina samo za muškarce) , Sveti Toma i Princip, Senegal, Sejšeli, Indija (ne primjenjuje se), Sijera Leone (doživotna), Somalija, Sudan (od 5 godina minimalno do smrtne), Svazi, Tanzanija(doživotna),Togo, Tunis, Uganda (moguća doživotna kazna), Zambija, Zimbabve, Barbados (doživotna), Belize, Grenada, Jamajka, Nikaragva, Sveti Kristofor i Nevis, Sveta Lucija, Sveti Vincent i Grenadini, Trinidad i Tobago, Cookovi otoci, Fiji, Kiribati, Maldivi, Maršalovi otoci, Niue, Palau, Papua Nova Gvineja, Solomonski otoci, Samoa, Tokelau, Tonga, Tuvalu, Gvajana (doživotna), Afganistan, Bahrain, Bangladeš (doživotna), Butan, Brunej, Iran (smrtna), Kuvajt, Libanon (uglavnom se ne primjenjuje), Malezija, Mianmar/Burma (doživotna), Nepal, Oman, Pakistan (doživotna), Katar, Saudijska Arabija (smrtna), Singapur (ne prijmjenjuje se; doživotna), Šri Lanka, Sirija, Turkmenistan, UAE (smrtna), Uzbekistan (samo za analni seks, do 3 godine), Jemen (smrtna).

U Egiptu homoseksualnost de iurenije ilegalna, ali se često homoseksualni odnos kažnjava kao "vrijeđanje religije", za što se dobiva kazna do 20 godina prisilnog rada. 2004 jedan je sedamnaestogodišnji student dobio 17 godina zatvora zbog postavljanja profila na gej webu.


Suvremene kritike LGBTIQ aktivizma[uredi VE | uredi]

Mnoge teze LGBTIQ pokreta nailaze na ozbiljna protivljenja u raznim segmentima društva. Osobito, gotovo sve vjerske tradicije odbacuju "alternativne seksualne prakse" kao moralno neprihvatljive[5]. Izvan kruga zemalja koje su geopolitički i kulturalno okupljene oko SAD, LGBTIQ aktivizam je tek u začecima, neprihvaćen i od stanovništva i od javnih vlasti - a često i kažnjiv. [6] [7]

Glavni intelektualni i politički koncepti na kojima počiva LGBTIQ aktivizam - koje kritičari nazivaju "rodna ideologija" - izvrgnuti su danas kritici sa raznih strana; za sada najtemeljitije iz redova Katoličke crkve.[8]

Među psihijatrima i psihoterapeutima ima takvih koji smatraju jedino heteroseksualne porive normalnima, te su spremni pružiti usluge liječenja (uglavnom usmjerene na smanjivanje seksualne požude, kod mladih ljudi i potpunu reorijentaciju) neheteroseksualnim osobama koje takve usluge psihoterapije slobodno zatraže. Međunarodno najzapaženija stručna asocijacija koja promovira takav pristup LGBTIQ tematici je NARTH ("National Association for Research & Therapy of Homosexuality"), stručno udruženje psihoterapeuta iz SAD koje izdaje vlastiti stručni časopis o liječenju neželjenih istospolnih sklonosti, te objavljuje stručne smjernice za rad psihoterapeuta.[9]


Povezani članci[uredi VE | uredi]

Reference i izvori[uredi VE | uredi]

  • SEEQ mreža terminologija, skupina autora i autorica (2005), www.seequeer.net
  • Dean Vuletić "Gay i lezbijska povijest Hrvatske: Od Drugog svjetskog rata do 1990.", Gordogan 1, 2003
  • Marko Jurčić, Uvod u Pride (2006), www.gay.hr
  • www.lori.hr, www.obitelj-bez-predrasuda.info
  • Zapisnik okruglog stola Pravnog tima Iskoraka i Kontre i R. Wintemute-a, Europski dom, Zagreb, 2004
  • Milovan Đilas: Revolucionarni rat, Beograd: Izdavačka kuća "Književne novine", 1990, str. 151-152


Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: LGBTIQ

Hrvatska - nevladine LGBTIQ organizacije: