Heyselska tragedija

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Heyselska tragedija se dogodila 29. svibnja 1985. godine na stadionu Heysel u Bruxellesu, prije finala Kupa europskih prvaka u nogometu između talijanskog Juventusa i engleskog Liverpoola, kada se, zbog huliganizma, srušio jedan nosivi zid stadiona. Poginulo je 39 ljudi, većinom navijača Juventusa. Događaj je za posljedicu imao izbacivanje svih engleskih nogometnih klubova iz europskih natjecanja do 1990. godine.

Pozadina događaja[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Finale Kupa prvaka 1984.

Smatra se da se tragedija dogodila iz osvete navijača Liverpoola za događaje godinu prije u Rimu, nakon finala Kupa prvaka i pobjede Liverpoola nad Romom. Romine navijačke skupine su van stadiona Olimpico napale i pretukle brojne Liverpoolove navijače, koji su se vraćali u svoje hotele. Godinu dana su kružile glasine da Liverpoolovi huligani Talijanima spremaju osvetu za rimske događaje.

Uvod u tragediju[uredi VE | uredi]

Liverpool je 1985. bio najbolja europska momčad, ne samo zbog činjenice da su bili aktualni europski prvaci, odnosno četverostruki u prethodnih osam sezona, već i zbog atraktivnog nogometa i velikih zvijezda Kennyja Dalglisha i Iana Rusha. Klub je uvjerljivo izborio finale Kupa prvaka, a dodatni motiv za njegovo osvajanje bila im je činjenica da je gradski rival Everton osvojio englesko prvenstvo, što je značilo da će Liverpool igrati sljedeće sezone u elitnom klupskom natjecanju samo ako pobijedi u finalu protiv Juventusa. Liverpoolu bi to bio peti naslov europskog prvaka u 10 godina, čime bi pobjednički pokal dobio u trajno vlasništvo.

Juventus je, s druge strane, bio aktualni pobjednik Kupa pobjednika kupova, imao je u momčadi mnogo talijanskih reprezentativaca, svjetskih prvaka iz Španjolske 1982., tri godine zaredom najboljeg europskog igrača Michela Platinija, veliku zvijezdu Zbigniewa Bonieka te trofejnog trenera Giovannija Trapattonija.

Dvije su se ekipe sastale u siječnju 1985. u Torinu, u prvoj utakmici Europskog superkupa (u kojem su se tada igrale dvije utakmice). Juventus je pobijedio 2:0, a uzvrat, zakazan nakon heyselskog finala, nikada nije odigran.

Kobni stadion[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Stadion kralja Baudouina

Plan stadiona Heysel; strelicom je označen kobni sektor Z

Heysel je izgrađen 1930. godine. Brojni su upozoravali, između ostalih i Liverpoolov izvršni direktor, da stadion zbog dotrajalosti ne odgovara sigurnosnim i drugim kriterijima za odigravanje finala Kupa prvaka.

Na dan finala na stadionu se tiskalo oko 60 tisuća navijača, od toga po 25 tisuća Talijana i Engleza. Veliki broj talijanskih navijača se domogao ulaznica za sektor Z, čime su došli u dodir s najekstremnijim Liverpoolovim navijačima u sektorima X i Y. Belgijska policija je, nakon prve tuče, između sektora Y i Z postavila zaštitnu žičanu ogradu, koju je čuvao manji odred policije. Tada su se navijači počeli gađati komadima dotrajalih betonskih tribina.

Sukob je eskalirao kada je veća grupa Liverpoolovih navijača preskočila i probila zaštitnu ogradu, ušavši u sektor Z. Bježeći pred njima, Juventusovi navijači su nagrnuli na vanjski zid stadiona, koji se pod njihovom težinom srušio. Poginulo je 39 ljudi, a preko 600 je bilo ozlijeđeno. U kaosu koji je uslijedio, navijači Juventusa na drugom kraju stadiona su krenuli u odmazdu prema Liverpoolovim navijačima, sukobivši se s belgijskom policijom koja im se ispriječila na putu. Sukob je trajao preko dva sata, čak i nakon što je utakmica počela.

Popis žrtava[uredi VE | uredi]

U neredima je poginulo 39 navijača, od čega 32 Talijana, 4 Belgijanca, 2 Francuza i jedan Irac.

  • Rocco Acerra (29 godina)
  • Bruno Balli (50)
  • Alfons Bos
  • Giancarlo Bruschera (21)
  • Andrea Casula (11)
  • Giovanni Casula (44)
  • Nino Cerrullo (24)
  • Willy Chielens
  • Giuseppina Conti (17)
  • Dirk Daenecky
  • Dionisio Fabbro (51)
  • Jacques François
  • Eugenio Gagliano (35)
  • Francesco Galli (25)
  • Giancarlo Gonnelli (20)
  • Alberto Guarini (21)
  • Giovacchino Landini (50)
  • Roberto Lorentini (31)
  • Barbara Lusci (58)
 
  • Loris Messore (28)
  • Gianni Mastrolaco (20)
  • Sergio Bastino Mazzino (38)
  • Luciano Rocco Papaluca (38)
  • Luigi Pidone (31)
  • Bento Pistolato (50)
  • Patrick Radcliffe
  • Domenico Ragazzi (44)
  • Antonio Ragnanese (29)
  • Claude Robert
  • Mario Ronchi (43)
  • Domenico Russo (28)
  • Tarcisio Salvi (49)
  • Gianfranco Sarto (47)
  • Amedeo Giuseppe Spolaore (55)
  • Mario Spanu (41)
  • Tarcisio Venturin (23)
  • Jean Michel Walla
  • Claudio Zavaroni (28)

Ipak odigrano finale[uredi VE | uredi]

Unatoč tragediji, utakmica je odigrana, jer se smatralo da će njezino otkazivanje rezultirati još većim neredima. Kapetani obje momčadi, Gaetano Scirea i Phil Neal, apelirali su na navijače da zadrže mir, ali su neredi u manjoj mjeri nastavljeni i nakon prvog sučevog zvižduka, a stadion je bio pod opsadom policije, kojoj je nakon nereda pristiglo pojačanje.

Juventus je pobijedio 1-0, pogotkom Platinija u 56. minuti iz jedanaesterca dosuđenog zbog prekršaja na Bonieku, što je bila pogreška švicarskog suca Daine, jer je prekršaj očigledno bio izvan šesnaesterca. [1]

Rezultat je ostao nepromijenjen do kraja, a vrlo je vjerojatno da je i svojevrsni "osjećaj krivnje" utjecao na Liverpoolovu igru (unatoč tome što su svi igrači bili vrsni profesionalci).

Posljedice[uredi VE | uredi]

Heyselska tragedija je prevršila mjeru. UEFA je kaznila Engleski nogometni savez i engleske klubove izrazito oštrim, dotad nedosuđenim mjerama u svjetskom nogometu; engleski klubovi su dobili zabranu natjecanja u UEFA-inim kupovima iduće tri godine, a Liverpool čak pet godina; kazne su trebale biti i rigoroznije ako se stanje među navijačima ne dovede u red. Budući su vijesti o huliganskim divljanjima u Engleskoj i dalje pristizale, kazna je produljena, tako da su se engleski klubovi opet uključili u UEFA-ina natjecanja tek u sezoni 1990/91.

Kazne nisu bile samo na europskoj razini; i engleska premijerka Margaret Thatcher se odlučila obračunati s huliganstvom u Engleskoj; kazne su znatno postrožene, zatvor za huliganske ispade je postajao automatski, policiji su proširene ovlasti u suzbijanju divljanja, a svi počinitelji izgreda su se morali javljati policiji prije utakmica. Uslijedile su zabrane posjeta utakmicama izgrednicima (čak i doživotne!), zatvorske kazne su bivale sve dulje, a novčane kazne sve veće. Nakon više od deset godina borbe s huliganstvom, postiglo se to da je red na engleskim nogometnim stadionima došao do kazališne razine.

Iako su u povratničkoj sezoni engleski klubovi ostvarili uspjehe, izolacijska kazna je ostavila traga na engleskom klupskom nogometu, kojemu je trebalo petnaestak godina da se oporavi od sankcija.

Izvori[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]