Nogomet

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Nogomet je momčadski sport namijenjen dvama jedanaesteročlanim sastavima koji se natječu na pravokutnom igralištu travnate površine. Ciljevi igre jesu postizanje pogodaka bilo kojim dijelom tijela osim rukom, ali i obrana vlastitoga gola. Vratar je jedini igrač kojemu je dozvoljeno igrati rukama, doduše samo u jasno označenom prostoru ispred svojih vrata. Svim igračima dopušteno je proizvoljno kretanje po terenu, iako pravilo zaleđa ograničava napadačke kretnje ovisno o položaju protivničke obrane.

Prvo službeno tijelo osnovano je 1863. godine u Engleskoj uslijed razdvajanja nogometa od ragbija. Prvim pravilnikom, donesenim iste godine, uklonjene su osnovne tehnike grubljih inačica sportova „napucavanja lopte”, poznatih pod zbirnom imenicom football, poput saplitanja protivnika te igre rukom. Krovna nogometna organizacija, FIFA, okuplja 209 punopravnih nacionalnih saveza raspoređenih u šest konfederacija. Nogometom se na bilo koji način bavi preko 250 milijuna muškaraca i žena, dok registriranih aktivnih igrač(ic)a ima oko 40 milijuna.[1]

Povijest[uredi VE | uredi]

Igre s loptom zabilježene su i prije nove ere; cuju bijaše jedna od razbibriga drevne Kine, kao i harpastum u Rimskoj Republici te njegov izravni starogrčki predak fainínda (φαινίνδα). Svaki od navedenih antičkih sportova bio je natjecateljske prirode, namijenjen desetorici do petnaestorici igrača po sastavu. Srednjovjekovna Europa dala je svoj doprinos u vidu krvavih igara s vrlo malo pravila za mnogo veći broj sudionika. Česte ozljede, javno komešanje i galama, ali i smanjen interes za temeljno englesko ratno umijeće, gađanje lukom i strijelom, razlozi su kojim je Edward II. opravdao zabranu takvih igara diljem države 1314. godine. Tek 1667. donosi ukidanje takve odredbe nakon što je ista održavana brojnim dekretima u prethodna tri stoljeća. Međutim, zapis iz 1602. bilježi igranje bliskog nogometnog pretka u Cornwallu, krajnjoj jugozapadnoj pokrajini na Otoku. Teren za igru, dužine dvjestotinjak metara, omeđen je sa svake strane stativama ispred kojih bi vratar pokušavao spriječiti protivničke pokušaje zabijanja pogotka. Lopta se nije smjela uputiti suigraču bližem protivničkim vratima. Dodavalo se i nogama i rukama, momčadi su se neprestano izmjenjivale u posjedu zbog protivničkog pritiska i vlastitih grešaka, a pogodaka uglavnom bijaše vrlo malo.[2]

Razne inačice sportova s loptom igrale su se po terenima engleskih sveučilišta tijekom ranog 19. stoljeća. Odigravanje utakmica između momčadi iz različitih gradova ili čak institucijâ iznimne geografske blizine otežavano je neujednačenim pravilnicima. Štoviše, veoma rijetko objavljivanje bilo kakvih pravilnika izvan obrazovnih ustanova udaljilo je obični puk od bilo koje vrste „ozbiljnog” nogometa, zadržavši time stanovništvo na razini stoljećima starih krvoločnih igara. Kako je nogomet polako postajao igra vještine a ne snage, igranje rukom postupno se počelo izbjegavati.[3] Pravilnicima iz Cambridgea iz 1855. i 1862. dozvoljeno je isključivo hvatanje lopti koje nisu odskočile i vraćanje istih na tlo dok je lopta unutar granica terena. Sve izraženije razlike između nogometa kakvog danas poznajemo te igara iz kojih je nastao dovele su do potrebe za osnivanjem krovnog nogometnog tijela na području čitave Engleske. The Football Association, engleski nogometni savez, osnovan je 26. listopada 1863. godine u Londonu na inicijativu Ebenezera Cobba Morleya.[4] Nakon šeste sjednice u prosincu iste godine, zauvijek je zabranjeno bilo kakvo kontroliranje lopte rukom, kao i saplitanje, držanje protivnika rukama te udaranje bilo kakve vrste. Blackheath, jedan od dvanaest klubova osnivača Saveza, povukao se u znak prosvjeda protiv prethodna dva pravila. Klubovi ujedinjeni u ragbijaškim načelima osnovali su 1871. godine vlastito upravno tijelo. Prvu nogometnu utakmicu, pod službenim pravilima Saveza, odigrali su Barnes FC i Richmond FC 19. prosinca 1863. godine. Momčadi su se sastojale od petnaestorice igrača, uključujući 32-godišnjeg osnivača Morleya u sastavu domaćina Barnesa, no pogodaka nije bilo nakon devedeset minuta igre. Broj igrača konačno je smanjen s ragbijaških petnaest na nogometnih jedanaest nepune tri godine poslije.[5]

Usporedno s razvitkom londonske škole, nogomet se razvijao i u Sheffieldu, dakako pod drukčijim pravilima. Sheffield FC, službeno najstariji nogometni klub na svijetu, osnovan je 1857. godine. Sheffieldska škola prva je uvela slobodne udarce, čvrste grede umjesto užeta, ali i dan-danas prepoznatljivu britansku igru glavom.[6] Razvoj dodavanja kao način napretka prema protivničkom golu olakšan je potpunim nepostojanjem zaleđa. S druge strane, pravilnik Saveza iz 1863. nalagao je da su svi igrači ispred lopte u zaleđu; shodno tome, osvajanje prostora bilo je moguće isključivo driblingom ili skupovima koji su i dalje podsjećali na one ragbijaške. Tek ranih 1870-ih dolazi do promjene pravila zaleđa koja napokon dozvoljava maštovitiju igru dodavanjima i kombinatorikom. Utakmice su prvih dvadesetak nogometnih godina odigravane po pravilima domaćeg sastava. Koliko god takvo rješenje bilo izvedivo, nije bilo korisno na duge staze. 1877. godine napokon dolazi do ujedinjenja dvaju pravilnika, dominantnog saveznog i podređenog sheffieldskog.[7] Nadalje, 1886. osnovan je IFAB, međunarodno tijelo za održavanje i razvoj pravila nogometne igre, čije su odluke konačne i obvezujuće svim FIFA-inim članicama. Pravila su dorađivana „u hodu” od samih nogometnih početaka. Na primjer, udarac iz kuta uveden je 1872., jedanaesterac i sudačka trojka 1891., zamjena igrača tek 1965., a vratarima je zabranjeno hvatanje lopte namjerno dodane stopalom ili potkoljenicom 1992. godine.[8]

Razvoj u Hrvatskoj[uredi VE | uredi]

Na prijelazu iz petnaestog u šesnaesto stoljeće, dubrovački puk loptao se po uzoru na renesansni calcio fiorentino. Tome svjedoči grubo isklesani natpis na crkvi sv. Roka: PAX VOBIS MEMENTO MORI QVI LVDETIS PILLA (Mir vama. Sjetite se da ćete umrijeti, vi koji se igrate loptom). Football na naše prostore stiže 1873. u Rijeku s engleskim mornarima i časnicima. Prva utakmica u kojoj sudjelovaše i domaći mladići skupa s Englezima, radnicima tvrtke za obradu hrastovine, odigrana je 1880. u Županji. Personifikacija cjelokupnog ranog sporta u Hrvata, Franjo Bučar, donio je 1892. nogometnu loptu iz Stockholma. Nekih godinu dana kasnije, promatravši zagrebačke studente u napredovanju prema jedinoj meti na terenu, golu, slavističar Slavko Rutzner Radmilović skovao je izraz nogomet.[9] Prvi hrvatski nogometni klubovi, PNIŠK i HAŠK, odigrali su 28. listopada 1906. pred 1500 znatiželjnika u Zagrebu prvu javnu utakmicu rezultatom 1:1. Miješani sastav ta dva kluba odigrao je sljedeće godine dvije utakmice protiv praške Slavije; domaća utakmica završila je porazom 0:15, a gostujuća 20:0. Usprkos očitom nesrazmjeru domaćeg nogometa i već etabliranih europskih sila, novi klubovi uskoro se osnivaju diljem današnje Hrvatske.

Suvremena igra[uredi VE | uredi]

Nogometna utakmica dvoboj je dvaju jedanaesteročlanih momčadi pod nadzorom glavnoga suca i njegovih pomoćnika na propisno označenom igralištu zadovoljavajućih dimenzija. Trener momčadi organizira svoje igrače u željenu formaciju, ovisno o strategiji koju smatra prikladnom za svaki pojedini dvoboj. Međutim, desetorica igrača „u polju” imaju potpunu slobodu kretanja u svim smjerovima. Iako bi se isto moglo reći i za vratara, njegova uloga jedina je određena pravilima igre. Dok je lopta unutar granica igrališta, vratar ju jedini smije dirati rukama u vlastitom kaznenom prostoru, što znači da će vrlo rijetko izlaziti u dio terena gdje tu pogodnost ne smije koristiti. Igranje rukom svim ostalim igračima zabranjeno je osim kad loptu treba vratiti u igru nakon što sa strane izađe u aut. Nogometaši nastoje stvarati izgledne prilike za postizanje zgoditaka „driblanjem” (individualnom kontrolom lopte), dodavanjima po tlu ili zraku, kretnjama bez lopte u nebranjen prostor i udarcima na vrata. Momčad koja postigne više pogodaka proglašava se pobjedničkom, a nagrađuje se trima bodovima ili prolazom u sljedeću fazu natjecanja. Poraz ne donosi nikakve bodove. Moguće je odigrati i neodlučeno (neriješeno, remi); u ligaškom sustavu obje momčadi dobivaju po jedan bod, a u eliminacijskom (kup-sustavu) igraju dodatnih pola sata i/ili izvode jedanaesterce.

Utakmica započinje u središnjem krugu nakon sučeva zvižduka. Lopta prvim dodirom mora prijeći na protivničku polovicu terena. Iako je pravilima dozvoljeno zabiti pogodak izravnim udarcem s centra, gotovo uvijek lopta se nakon izvođenja vraća unatrag suigračima koji će zatim pokušati uspostaviti prvi organizirani napad ili barem pritisnuti protivnika dugom loptom. Suvremeni nogomet zahtijeva vraćanje gotovo svih igrača iza lopte u fazi obrane. Veoma rijetko ijedan igrač biva oslobođen obrambenih zadataka. Navalni igrači pritišću protivničku obranu kretnjama između bekova, igrači veznog reda stvaraju prvi agresivniji obrambeni zid, dok središnji braniči, bekovi i vratar čine posljednju crtu obrane. Formacija (npr. 4—1—4—1 ili 3—5—2) brojčana je notacija izgleda momčadi u svojoj polovici terena bez lopte, dakle u fazi obrane. Prvi broj označava izgled obrane, na posljednjem mjestu broj je čistih napadača, dok brojevi između njih prikazuju raspored igrača u sredini. Vratar nije upisan jer uvijek ima iste zadaće. Prilikom transformacije usred napada, momčad organizirano napušta svoju obrambenu postavu širenjem igre u pokušaju stvaranja prolaza kroz protivničku obranu do gola. Momčadi ponekad svjesno prepuštaju posjed lopte i dio vlastite sredine terena protivnicima te strpljivo čekaju svoju priliku iz protuudara (kontranapada) i prekida. Momčadi ovakav način igre ponajviše usvajaju u utakmicama protiv kvalitetnijih ekipa ili nakon stjecanja vodstva, kad protivnik biva prisiljen „loviti rezultat” otvorenom igrom. Međutim, odigravanje kvalitetne obrane tijekom svih 90 minuta izuzetno je tjelesno, mentalno i taktički zahtjevno.

Momčadi se bore za prevlast na sredini terena. Shodno tome, igrači veznog reda u pravilu su tehnički najpotkovaniji u sastavu. Tijekom organizacije napada, leđa im štite dvojica ili trojica središnjih braniča, tzv. stopera, međusobno mnogo udaljenijih nego u fazi obrane. Bekovi (krilni braniči) u međuvremenu napreduju aut-linijom otvarajući time mogućnost dodavanja po širini. Izrazito je bitno sačuvati loptu oko središta igrališta, jer protuudar na nepostavljenu obranu lijepa je prilika za postizanje pogotka. Prema tome, prostor u kojemu se najviše riskira najudaljeniji je od vratara momčadi u posjedu lopte. Tijekom gradnje napada, napadač na sebe veže protivničkog stopera često leđima okrenut protivničkim vratima, dok krilni napadači napreduju po širini. Bek i krilo usko surađuju čitavu utakmicu pružajući međusobnu mogućnost dodavanja u napadu, ali i zaštitu jedan drugome u svojoj polovici terena. Bek koji u fazi obrane ostane sam na širokom prostoru protiv dvojice gotovo uvijek mora povući se prema svojem vrataru, pomičući tako zamišljenu crtu zaleđa prema vlastitim vratima. Protivnici za to vrijeme napreduju u prazan prostor i na sebe navlače ostatak već probijene obrane. Doduše, ovo je samo jedan od beskonačno mnogo scenarija za primanje pogotka. Bitni su kohezija među linijama momčadi, brz prijelaz iz obrane u napad, a još brže vraćanje iz napada u obrambeni raspored. Brz, visok pritisak nakon gubitka lopte odlika je napadački orijentiranih momčadi.

Pravila[uredi VE | uredi]

Sedamnaest je zasebnih pravila opisanih u tančine u IFAB-ovom službenom pravilniku. Njima je uređen gotovo svaki detalj nogometne igre, od igraće opreme do načina nastavka igre nakon prekida. Ostatak toga dokumenta odnosi se na interpretaciju svakog pravila iz sudačke perspektive. Neobične, pravilnikom nepredviđene situacije riješavaju se nepisanim pravilom, zdravom logikom. Glavni sudac vodi glavnu i konačnu riječ neposredno prije, za vrijeme te nedugo nakon utakmice. Svi sudionici utakmice, uključujući tehnička osoblja momčadi i gledateljstvo, pod sudačkom su nadležnošću.

Mijenjati pravila moguće je jednom godišnje na zajedničkoj radnoj zajednici IFAB-a i FIFA-e između rujna i listopada. Četiri saveza (engleski, irski, škotski i velški) te četiri FIFA-ina predstavnika zasjedaju po demokratskom principu jednoga glasa. Potrebna je tročetvrtinska većina (barem šest od mogućih osam glasova) za usvajanje tražene izmjene zakonika. Time je FIFA osigurala da nijedna izmjena ne može biti donesena bez njenog pristanka, ali zauzvrat ne može sama ništa mijenjati. Pravilnik se objavljuje na engleskom jeziku, a službeno se prevodi na francuski, njemački i španjolski. U slučaju odstupanja od izvornika, mjerodavna je engleska inačica.

Igralište[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: nogometno igralište

Utakmice se odigravaju na prirodnoj ili umjetnoj travnatoj površini različitih dimenzija. Poprišta međunarodnih utakmica duljine su 100—110 m, a širine 64—75 m. Domaći savez pojedine države propisuje dimenzije terenâ, no gotovo u svakoj prvoj ligi svijeta radi se o već navedenim mjerama. Nijedan teren ne smije biti veći od 120 x 90 m, dok ni najskučeniji klupski seniorski tereni ne smiju biti kraći od 90 m niti uži od 60 m.[10] Kolike god mjere bile, igralište mora biti dulje negoli je široko. Sve crte na igralištu moraju biti jasno vidljive, debljine do 12 cm. Na gol-liniji sa svake strane postavljen je gol dimenzija 7,32 x 2,44 m. Kazneni prostor širi se po 16,5 m lijevo i desno od unutrašnjosti stativâ te 16,5 m prema naprijed. Polukrug na vrhu kaznenog prostora jest dio kružnice polumjera 9,15 m čije je središte tzv. „bijela točka”, mjesto odakle se izvode kazneni udarci. Polumjer središnjeg kruga također iznosi 9,15 m, što je predviđeno odstojanje suparnika prilikom izvođenja slobodnih udaraca. Dimenzije terena preračunate su u metre i centimetre zbog jednostavnosti; izvornim pravilnikom veličine igrališta određene su jardama, stopama te inčima.

Oprema[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: nogometna oprema

Četvrto pravilo nogometne igre zahtijeva od svih igrača nošenje pet predmeta: majice kratkih ili dugih rukava, kratkih hlača, štitnika za potkoljenice, dugih čarapa („štucni”) i obuće. Vratarima je dozvoljeno igrati u dugim hlačama. Iako većina nogometaša koristi obuću s čepovima („kopačke”), moguće je igrati u običnim patikama. Osim propisane opreme, svi igrači smiju nositi grijače za ruke i noge dok su iste boje kao i odjeća, rukavice, posebno oblikovane naočale i maske za lice i sl. Dioptrijske naočale, nakit, privjesci i ostali predmeti opasni po samog igrača ili ostale sudionike utakmice najstrože su zabranjeni. Boje jedne momčadi moraju se vidno razlikovati od protivničke, zbog čega svaka momčad barata barem po jednom pretežno svijetlom i tamnom opremom. Vratar nosi boje različite od svojih suigrača, protivnika i sudaca.

Sudačka postava također nastupa u ujednačenim bojama, najčešće potpuno crnoj od glave do pete. Glavni sudac opremljen je zviždaljkom, žutim i crvenim kartonom, malom bilježnicom i olovkom za upisivanje kartonâ, a u posljednje vrijeme i bočicom sa sprejem kojim obilježava zadanu udaljenost lopte i „živog zida”. Linijski suci nose zastavicu na čijoj dršci nalazi se dugme za odašiljanje signala glavnome, koji pak prima signal uređajem skrivenim ispod rukava. Svi suci, uključujući i one iza gola, povezani su bežičnom radijskom vezom na svim međunarodnim službenim utakmicama i većini prvoligaških diljem svijeta. Što je razina natjecanja viša, općenito svi zahtjevi organizatoru postaju stroži, što je posebno bitno kod neutralne opreme i uvjeta potrebnih za odigravanje utakmica.

Lopta je opsega 68—70 cm i težine 410—450 g. Napuhana je zrakom i prekrivena kožom ili prikladnim sintetičkim materijalom. Lopte se testiraju u ovlaštenim FIFA-inim laboratorijima; one koje zadovolje minimalne uvjete dobivaju oznaku FIFA Inspected, a može joj se dodati i FIFA Approved ako zadovolji još strože kriterije. Provjerava se osam svojstava, uključujući promjenu tlaka, oblika i težine uslijed upijanja vode.[11] Sve lopte pripremljene za utakmicu moraju biti iste. Organizator utakmice osigurava dodatne uvjete: semafor za praćenje rezultata i vremena, uredan travnjak, čiste svlačionice, reflektore propisane jačine osvjetljenja u luksima za odigravanje večernjih utakmica, mreže na golovima, „korner-zastavice”, kola hitne pomoći i snage reda.

Sastav[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: nogometne formacije i nogometne pozicije

Momčad čine vratar, desetorica igrača „u polju” i zamjene. Utakmica ne može započeti ako ijedan sastav nema barem sedmoricu na terenu, uračunavši vratara. Isto tako, utakmica se prekida ukoliko broj igrača jedne momčadi padne ispod sedam, a ishod utakmice u velikoj većini natjecanja vodi se kao pobjeda druge momčadi u oba slučaja. Moguće je napraviti do tri zamjene po sastavu za vrijeme svake službene natjecateljske utakmice, šest u prijateljskim ogledima reprezentacija, ali još i više u klupskim pripremnim utakmicama uz međusobni dogovor momčadi i prethodnu najavu sucu. Maksimalan broj zamjena u zapisniku prije početka utakmice varira između pet — a veoma rijetko tri — i dvanaest, ovisno o propozicijama natjecanja. Minimalan broj ne postoji, stoga momčad nekažnjeno može pristupiti utakmici bez ijedne izmjene. Mijenjanje bilo kojeg igrača, uključujući vratara, odvija se isključivo tijekom prekida uz sudačko dopuštenje. Razlozi mijenjanja najčešće su ozljeda, trenerovo nezadovoljstvo prikazanim, taktičke promjene usred utakmice, ali i trošenje vremena pred sam kraj. Neovlašteni ulasci i izlasci iz terena kažnjavaju se žutim kartonom. Kratkotrajne kretnje van granica igrališta u poštenoj težnji za stvaranjem razlike potpuno su dozvoljene, poput Baleovog pretrčavanja Bartre u finalu Kupa kralja 2014. godine.

Momčad predvodi kapetan u svakom trenutku utakmice. I vratar može nastupati u tome svojstvu. Uloga kapetana vidljiva je nošenjem uočljive vrpce na nadlaktici. Ukoliko kapetan napusti igru, neovisno o razlozima, predaje kapetansku vrpcu bilo kojem od suigrača. Za razliku od uvriježenog mišljenja, kapetan ne uživa nikakve pogodnosti u komunikaciji sa sucima. Prigovor ili vidno nesuglasje sa sudačkim odlukama jednako su kažnjivi svim igračima. Štoviše, kapetan ima nekoliko dodatnih obveza; s protivničkim kapetanom i glavnim sucem određuje prvi posjed lopte i stranu igrališta, a sudac će se prvo obratiti kapetanu ako nije sretan ponašanjem većeg broja igrača jedne momčadi.

Suđenje[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: nogometni sudac

Glavni sudac utakmice zadužen je za provedbu svih pravila u djelo. U tome naumu pomažu mu dva linijska suca smještena iza aut-linija, čiji su prioriteti prokazivanje zaleđa i prelaska lopte izvan granica mahanjem zastavicom. Međutim, „pomoćnici” signaliziraju i momčad kojoj pripada lopta nakon njenog napuštanja granica igrališta te prekršaje u njihovoj neposrednoj blizini. Glavni sudac ne mora uvažiti sugestiju pomoćnika. Pošto jedan linijski sudac nadgleda jednu polovicu terena između gol-linije i centra, kolega s druge strane nalazi se na suprotnoj aut-liniji, a glavni sudac dijagonalnim sustavom kontrole drastično smanjuje prostor van vidnog dometa čitave trojke. U Europskoj ligi 2009./10. uvedena su dva dodatna pomoćnika, po jedan iza svakog gola, kao dodatni par očiju u kaznenom prostoru. Njihova uloga svodi se na utvrđivanje eventualnog ulaska lopte u gol i verbalnu komunikaciju s glavnim sucem korištenjem zatvorene radijske veze za sve ostale dvojbene situacije. Suci iza gola rjeđe signaliziraju prekršaje za kazneni udarac, jer to je prije svega zadaća glavnog a potom linijskih sudaca. Četvrti sudac, odnosno šesti na utakmicama s pomoćnicima iza golova, upravlja događanjima na periferiji igrališta: pazi na ponašanje klupâ, pomaže u obavljanju zamjena, obznanjuje sudačku nadoknadu i zapisuje ključne detalje utakmice poput golova i kartonâ. U slučaju ozljede bilo kojeg od sudaca, četvrti ga je spreman zamijeniti. Delegat utakmice bavi se „papirologijom”: sastavima momčadi, izgredima na terenu i tribinama, procjenom sudačke učinkovitosti i slanjem izvještaja nadležnim tijelima.

Glavni sudac trudi se nametnuti autoritet igračima za vrijeme utakmice, dok u isto vrijeme pokušava učiniti se „nevidljivim”. Naime, sudac koristi zviždaljku pri svakom prekidu, a pretjeranim sjeckanjem igre zviždanje gubi na vrijednosti kada je najpotrebnije. Kad sudac poželi „smiriti strasti”, odlučuje se za usmeno upozorenje igraču, dodjelu javne opomene žutim kartonom ili pak isključenje igrača crvenim kartonom. Ujednačen kriterij najbolji je sučev suputnik za vrijeme utakmice; što je dozvoljeno jednima, trebalo bi biti i drugima i obratno. Odluke se donose unutar jedne do dvije sekunde, ali nema mjesta ishitrenosti zbog pravila prednosti. Igrač u posjedu lopte često će pretrpiti prekršaj, a sudac bi oštećenu momčad u naletu prema protivničkim vratima uvijek trebao pustiti dalje ako je to moguće. Nepoštivanje prednosti uzrokuje utoliko burniju reakciju igrača i publike što je napad prekinut istovremenim „sviranjem” više obećavao. Sudac označava prednost pružanjem ruku ispred tijela u smjeru igre; ukoliko se ista ne ostvari makar kratkotrajnim oslobađanjem od protivničkog pritiska unutar nekoliko sekundi, dosuđuje se slobodni udarac na mjestu gdje je momčad prvotno pretrpila prekršaj. Nije nužno prekidati igru istog trenutka zbog dodjele žutog kartona pa makar drugog, isključujeg, nego je to moguće učiniti tijekom prvog sljedećeg prekida. Prekršaji za izravni crveni karton traže istovremeno djelovanje po svojoj prirodi jer je igrač kojega sudac namjerava isključiti već u tom trenutku odluke izgubio pravo sudjelovanja. Međutim, ako sudac svejedno dosudi prednost, a oštećena momčad postigne pogodak, tada može svejedno isključiti igrača uslijed izrazito nesportskog čina ili kazniti ga žutim kartonom zbog nedozvoljenog prekidanja izgledne prilike za gol kojeg ipak nije uspio spriječiti. Primjera radi, Ivan Perišić povukao je hrvatski protuudar na utakmici SP-a u Brazilu 2014. protiv Kameruna, kad Alex Song namjerno s leđa laktom udara Marija Mandžukića. Portugalski sudac, Pedro Proença, zaustavio je izglednu priliku za osvajanje barem nekolicine desetaka metara te isključio Kamerunca.

Prekršaji[uredi VE | uredi]

Momčad koja pretrpi prekršaj izvodi slobodni udarac (izravni ili neizravni) s „mjesta zločina” ili jedanaesterac ako je prekršaj izboren u protivničkom kaznenom prostoru, ali dok je lopta u igri. Sljedeći potezi smatraju se prekršajima za izravni slobodni udarac: udaranje, saplitanje, guranje, rušenje, držanje, košenje i pljuvanje protivnika, skakanje na protivnika te namjerno igranje rukom. Guranje protivnika tijelom ili ramenom dozvoljeno je isključivo u trku za loptom, a braniča se u načelu stavlja u povlašteni položaj kod dvojbenih situacija na granici prekršaja. Moguće je i tijelom zakloniti („graditi”) loptu. Pošto jedanaesterac predstavlja najizgledniju priliku za postizanje pogotka, sudac u praksi neznatno opušta kriterij za dosuđivanje prekršaja u kaznenom prostoru, jer i sami igrači često potenciraju kontakt s protivnikom. Jedan od prekršaja za neizravni slobodni udarac upravo je „simuliranje” — iznuđivanje prekršaja glumom. Ostali prekršaji za neizravni slobodni udarac jesu i opasna igra (previsoko podignuto stopalo, igranje džonom, ali i preniska igra glavom), ometanje vratara pri ispuštanju lopte iz ruku, kao i svaki ostali čin vrijedan žutog ili crvenog kartona koji nije izričito spomenut zakonikom. Vratar u svom kaznenom prostoru ne smije rukom dirati loptu namjerno dodanu potkoljenicom ili stopalom od strane suigrača, ali ni one dodane rukom iz auta. Ne smije ni ponovno uhvatiti loptu koju je netom ispustio a da ju nitko u međuvremenu nije dirao. Iako vratar nominalno smije držati loptu u rukama do šest sekundi, u praksi se tolerira i dvostruko duže vrijeme, pogotovo uslijed zahtjevne obrane ili tjelesnog kontakta s protivnikom, sve dok ne počne očito odugovlačiti.

Kartoni[uredi VE | uredi]

Kartonima su podložni isključivo igrači. Sudac može opomenuti žutim ili isključiti crvenim kartonom bilo kojeg igrača na terenu ili zamjenu na klupi. Drugi žuti karton istome igraču donosi njegovo isključenje te isti mora odmah napustiti teren i tehnički prostor. Isključeni igrač ne može se mijenjati pa momčad do kraja utakmice ima igrača manje, a isključena neiskorištena zamjena ne može ući u igru. Svi igrači podložni su kartonima nedugo prije prvog i nakon posljednjeg sučevog zvižduka. Crveni karton povlači suspenziju u trajanju predviđenom propozicijama natjecanja, kao i određeni broj žutih kartona skupljenih tijekom sezone. Sudac može isključiti bilo kojeg člana tehničkog osoblja, od trenera do liječnika, no pritom ne koristi kartone. Kao uvijek, procjena glavnog suca jedina je mjerodavna.

Žuti karton dodjeljuje se za prigovor sucu riječju ili djelom, opetovane prekršaje, otezanje s vraćanjem lopte u igru, skidanje opreme, nepoštivanje propisane udaljenosti pri prekidu i neovlašteni ulazak ili izlazak iz igre. Izvorni pravilnik na engleskom jeziku čini jasnu razliku između prekršaja (foul) i nesportskog ponašanja (misconduct). Igrač koji, po sučevu mišljenju, počini djelo mimo duha nogometne igre, podložan je stegovnoj mjeri. Prema tome, igračev čin može ujedno predstavljati i prekršaj i nesportsko ponašanje. U sferu nesportskih prekršaja za žuti karton spadaju povlačenje protivnika za majicu ili kosu, klizeći nasrtaj na protivnika umjesto lopte, nepropisno zaustavljanje obećavajućeg protivničkog napada u ranoj fazi te brojni ostali potezi koji su preteški za izostanak žutog kartona, ali nedovoljni za izravno isključenje.

Izravni crveni karton pokazuje se igraču koji izrazito grubo i opasno nasrne na protivnika. Nekoliko je pogibeljnih vrsta „startova” (uklizavanja) kojima nema mjesta ni u jednom sportu i veoma lako uzrokuju teške ozljede: nasrtaj džonom kopačke na protivničku nogu, klizeći start s objema nogama u zraku te zakašnjeli nasrtaj na protivnika. Namjerni udarci laktom, šakom ili glavom također donose crveni karton. Isključenje se zaslužuje i napadom na suigrača[12], gledatelja[13] ili suca. Prekidanje izrazite protivničke prigode za postizanje pogotka namjernim igranjem rukom ili prekršajem, poput rušenja već odmaklog protivnika ispred kojega se nalazi samo vratar, kažnjava se isključenjem, baš kao i pljuvanje ili psovanje bilo kojeg sudionika utakmice.

Slobodni udarci[uredi VE | uredi]

Kazneni udarac[uredi VE | uredi]

Izvori i napomene[uredi VE | uredi]

  1. Big Count 2006. — FIFA.com
  2. The Survey of Cornwall, str. 63. — Richard Carew
  3. History of the FA — TheFA.com
  4. FA Chairman pays tribute to founding father Morley — TheFA.com
  5. The gentleman's game played by hooligans
  6. Sheffield FC: 150 years of history — FIFA.com
  7. Engleski nogometni savez organizirao je FA Cup, najpoznatije i najmasovnije natjecanje, u godinama prije ujedinjenja, odakle i dolazi njegova pozicija glavne „sile”.
  8. How the rules have changed — 4dfoot.com
  9. Ne zna se točan datum nastanka riječi nogomet, ali poznato je da se radi o danima nakon dolaska druge lopte u Hrvatsku iz Praga. To se zbilo nekad na prijelazu iz 1893. u 1894.
  10. Propozicije HNL-a i Kupa — čl. 21.
  11. Testiranje lopti — FIFA.com
  12. Kieron Dyer v. Lee Bowyer, Newcastle 0 : 3 Aston Villa — bbc.co.uk
  13. Cantona v. Simmons, Crystal Palace 1 : 1 Man Utd — telegraph.co.uk

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: Nogomet.
Logotip Wikiknjiga
Wikiknjige imaju materijala na temu: Nogomet