Hi-fi

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Hi-fi je vrsta tehnike za reprodukciju glazbe, audia, koja prevladava nemuštu, približnu i bizarnu reprodukciju glazbe i ljudske pojave pri muziciranju, kakva se lako razvija pri jednostavnom audiu. U strožem smislu to je pojam kojim se opisuje vrsna reprodukcijom zvuka i oznaka za audio uređaje koji zadovoljavaju s tim povezani standard. Katkad se atribut "hi-fi" može protegnuti i na reprodukciju slike.

Hi-fi ujedno ostvaruje senzibilnu i informativnu prezentaciju snimljene glazbe ali i njoj bliskih pojava, u prvom redu glazbene pozornice i distinkcije izvođača u prostoru i vremenu; ozračja, prizorišta, značajki izvedbe i sl. te zvuka uopće. Nerijetko predstavlja inženjersku, oblikovnu i perceptivnu uzoritost primjetljive vrijednosti u suvremenoj kulturi. Često inspirira sklonost sličnu somelijerstvu - audiofiliju. Ovdje je poznat i pojam high-end audio, blizak pojmu hi-fi. Nazivak je skraćenica od poetične engleske kovanice "High-fidelity" koja znači "Visoka vjernost". "Vjernost" ovdje ima slično značenje u oba jezika.

Opis[uredi VE | uredi]

Hi-fi polazi od začudno loših iskustava s ranom ili jednostavnom kućnom glazbenom tehnkom i dojma da ona u svojoj komercijalnoj formi, neovisno o uporabnoj smislenosti, unatoč izvjesnom stručnom podrijetlu, nije sasvim riješena te daje rezultat umanjene uvidne vrijednosti i da je u tom smislu specifična među inženjerskim i uporabnim predmetima. Problematiku se moglo posebno osviještavati i imenovati. Ovo se povezuje u prvom redu s pretjeranom asociranošću funkcionanih dijelova audia, koji su za ovo preosjetljivi, te je osnovna metoda za poboljšanje ovog stanja, stoga, deinterferencija sastavnih dijelova, u prvom redu zvučnika od signalnih dijelova. Vrsnoća elektroničkih komponenti se podrazumijeva i zapravo ne smatra ključnim problemom, bar ne u većini dijelova reprodukcijskog stroja. Ovim problemima se bavi akademska grana elektroakustika.

Načelno, projektni zahtjev je vrlo jednostavan - potpuna akustička statičnost sustava, unutar funkcionalnih gibanja, s ciljem potpunog podržavanja signala i eliminacije poremećaja i izobličenja - ali samim se rješavanjem i zaoštrava. Može se i, uopćeno, razlučiti u dva glavna pola - velika krutost, te eliminacija svih šumova, najćešće vibracija, bliskih razini signala, endogenih i egzogenih sustavu. Ovi, kao i neki drugi aspekti rješenja strogog audia si u pozicijama, vrlo karakteristično, protuslove i zahtijevaju rješenja, bilo mehanička ili, češće, materijalom. Općenito, u high-fidelity -ju se često spominju akustičko umrtvljivanje, nerezonantnost, protuvibracijske mjere, kakvoća veza i sl. Krajnja rješenja su osjetna u vrlo suptilnoj doživljajnoj sferi a prizivaju i izoštrenu percepciju injženjerstva koja ipak ne zahtijeva osobitu ili formalnu upućenost. U ovome uživaju zaljubljenici u hi-fi. Digitalni audio, protivno prvotnim poimanjima, također zahtijeva pozornost. Radi se ponajprije o osiguravanju potpunog očitanja podataka (gubitak bitova i riječi može dovesti do velikih deformacija rekonstruiranog signala) te osiguravanja urednog protjecanja bitstreama u cilju reduciranja glavnog poremećaja rada digitalnih sustava - jitter -a. Primjerice, oscilatori procesora mogu biti bogato obloženi protušumnim materijalom. Digitalni reproduktori komercijalno variraju karakterno i vertikalno, ne samo zbog stanja svog analognog stadija.

Iako bi, u teoriji, svi hi-fi uređaji trebali funkcionirati identično - transkriptivno - konstruktivne i tehnološke zbiljnosti je nemoguće izbjeći te ubrzo dolazi do izražaja metodološka problematika koja zbog suptilnosti i strogoće funkcije i rješenja skoro trenutno profilira kao izvjesna narav uređaja, ponad čistog inženjerstva. Ovo se ne percipira kao degradacija već kao oplemenjujuć oblik daljnje, sekundarne interpretacije glazbe, slično je karakteru glazbala i rijetki su proizvođači koji ovo pokušavaju izbjeći ili prevladati. Taj karakterni aspekt postaje i najvažniji u vrednovanju uređaja. Također, povezivanje funkcijskih komponenata je podložno promišljanju, može biti osobito dobro ili loše. Hi-fi rješenja, u poželjnom ishodu, zalaze u područje vrsnog inženjerstva i oblikovanja - najsuptilnije ili pak posebno inteligentne tehničke mehanike, vrsne elektrotehnike i elektronike; vrlo često u maniri vrhunskog obrta, ali u kontekstu masovne ili bar manufakturne proizvodnje. Time hi -fi može biti uzorit i u polju produkt-dizajna. U digitalnom audiu ovome se pridružuju dostignuća primjenjene matematike i teorije digitalnih sustava. U lošijem ishodu, zbog specifične složenosti i osjetljivosti problematike te često pretjerano pasioniranog doživljavanja, hi-fi inženjerstvo može , ponajprije u entuzijastičkoj proizvodnji, zaći u vode kontroverznih riješenja. Začudne oprečnosti naspram drugih proizvođača, neobične odrednice uporabe, pretjerana cijena, pojednostavljenja ili pak pretjerane kompleksnosti mogu indicirati ishitrenje ili zastranjenje.

Egzistira mnoštvo rješenja i oblika. Odabir može biti personaliziran ali i ovisiti o zatečenoj arhitekturi i interijeru, ponajviše u problematici zvučnika. Ni komponentiranje ni stereofonija nisu istovjetni s hi-fi razinom. Prvo je tek najpovoljnije u tehničkom aspektu, a bez potonje bilo teško govoriti o rekreaciji pozornice i atmosfere. Zvučnici su u svakom slučaju najpoželjniji kao samostojeće pojave, u potpunosti, ili s stalcima, flankirajući jezgro, istovremeno postajući dio mobilijara. Viđen hi-fi uključivao je mahom funkcionalne separate, komponente, ali i različite poluintegrirane sustave s kvalitetnim centralnim blokom i izdvojenim ili čak komercijalno izostavljenim zvučnicima, primjerice gramopojačala. Vrlo često je pojačalo, agregat sustava, kako ne bi bilo, prividno, bez funkcije, integrirano s radioprijemnikom (radiopojačalo, zvano "receiver" ili "amplituner") ili čak s relativno neosjetljivim kasetofonom, a budući da je izvore, koji se koriste samo pojedinačno, jedine preporučljivo fuzionirati, izvorski blokovi različitog opsega, često vrlo ugodne funkcionalnosti - primjerice radiogramofoni. Postoje odnedavna i ekvivalenti zasnovani na novim medijima pa i sve-u-jednom uređaji, ne uključujući zvučnike. U najnovije vrijeme sve češći izvor je računalo, ako je opremljeno s dostatno kvalitetnom zvučnom karticom i adekvatno pridruženo ostatku sustava. Tjuneri su također sve češće sposobni za obradu glazbom bogatih sadržaja s interneta. Noviji hi-fi uređaji često su osposobljeni za prihvat i kvalitetnu pretvorbu glazbe s osobnih memorijskih blokova (flash-disk) s kojima je postalo moguće više no ikad glazbu prinašati i uživati u društvu.

Povijest i prisutnost u kulturi[uredi VE | uredi]

Neko vrijeme nakon inicijalne entuziastičke aktivnosti je i proizvodna sredina počela lučiti potpuno osviještene, performantno orijentirane, ozbiljne primjerke kućne glazbene tehnike, čak i u socijalističkim zemljama, mahom ali ne i nužno u obliku funkcionalnih separata, "komponenata". Disocijacija i hi-fi naznačeni su vrlo brzo nakon pojave ozbiljnije diskografije i gramofonije, još 1930ih godina, kad su, neovisno, bila i prva istraživanja stereofonije. Dok su se komponente današnjeg obličja formirale krajem šezdesetih godina Hi-fi je bio potpuno poznat kao komercijalni pojam i u starijem razdoblju, pedesetih godina, u vrijeme stroge monofonije glavnog reprodukcijskog medija, gramofona. Hi-fi je najveći interes među stanovništvom imao sedamdesetih godina, govoreći o razvijenim zemljama, ali još vrlo često u tzv. "monoblok" izvedbi jer uspješna stereofonija je nerijetko smatrana preskupom. Tih godina je dosegao i punu inženjersku suvislost i one se općenito se vrlo često smatraju zlatnim dobom hi-fi -ja. Forme postignute sedamdesetih godina su do danas ponajviše znakovite, dok tehnologija 21. st izrazito pogoduje produkciji. Entuzijastička proizvodnja - manufakture i manja industrija - je još uvijek znakovita za hi-fi.

Diskografija je u stanovništvu općenito preferiran način primarnog doživljavanja glazbe koji joj, također, donosi i ogromne proliferacijske koristi, a u Hi-fi izvedbi se približava izvedbi uživo, najsličnije, primjerice, kućnim glazbenim večerima građanske kulture XIX. i ranog XX. stoljeća; u XXI. ga je moguće promatrati najmanje u sklopu mlade tehnološke kulture, dok je najveći razvoj doživio u sklopu visoke industrijske, inženjerske i ergonomske kulture visokog XX. stoljeća. Institucionalizirana glazbena izvedba uživo može dovesti u pitanje potrebu za skupljim osobito kvalitetnim audiom ali ona je kvantitatvno limitirana a i sama podložna vrlo sličnm razgradnim utjecajima kao šumovi i akustička svojstva. Tipičan ozbiljan audio manje ili više prenosi studijski identitet glazbe. Razina uvida i kontemplativnosti u audiofiliji veća je od tipične pri izvedbama uživo i podsjeća na profesionalno - akademsko okruženje. Također, tipična zabavna glazba je i uživo tehnički proizvedena a i neki oblici moderne ozbiljne glazbe. Diskografija je, najviše u hi-fi kontekstu, mnogo postigla u ovjekovječenju i konzervaciji laičke i akademske glazbene baštine.

Većina korisnika nisu izraženo zainteresirani za hi-fi sugestiju, sluša se glazbu na vrlo melodičnim jednostavnim uređajima u dobroj vjeri a i većina glazbe je orijentirana na ovakvo shvaćanje glazbe. Velik je i broj prilično suvislih jednostavnih uređaja, pogotovo u najnovije doba, koji postižu solidne zvučne rezultate, osobito uz pravilnu disocijaciju. Audiofili većinom preziru tipičan "amalgamski" sustav. Današnji suptilniji mikro-mini-midi sustavi se u potpunosti, popularno, prihvaćaju kao hi-fi, stereo reprodukcija je već dugo standard ali većina korisnika par zvučnika drži sasvim skupljenima i pri izvorsko-agregatnom bloku. U najnovije doba interes je za tzv. "kućna kina", nerijetko ekvivalentnima performantnom audiu, koja s nekoliko kanala i zvučnika teže prostrijeti zvučnu pozornicu kroz prostoriju, što nije prevažno niti za kinematografiju, ali interes je komercijalno pomogao i reprodukciji glazbe.

Poznat je i pojam high-end audio. Pojam "high-end" potječe iz opće komercijalne kulture. Engleski, "visoki predio", jesu proizvodi svojih vrsta koji ostvaruju najviši red funkcionalnosti. Pojavu općenito opisuju i dvije engleske kovanice: price-no-object ("cijena-nije-predmetna") i top-shelf ("s-najviše-police"); obje ograničeno prikladne za audio - velika cijena ne mora biti neophodna u audio konstrukcjama a top-shelf je komercijalni trivijalizam. Jedna jednostavna definicija, relevantna za audio, jest rad takav da je slabo ili nemoguće prepoznati da se radi o uređaju. Može se shvatiti i vrlo suženo kao manja skupina najvrsnijih produkata. Posjeduju ga imućni ili dostatno zainteresirani. U audiu high-end ima osobito osjetan karakter a i pojam je vjerojtno najpoznatiji upravo u hi-fi kontekstu. Obično se govori o high-end uređajima ali se može govoriti i o high-end - u u svojem razredu ili čak o postizanju izvjesnog high-end -a vrlo adekvatnom kompozicijom funkcijskih komponenti. U novije vrijeme se performantni hi-fi kao pojam i stapa s high-end audiom zbog olakog korištenja pojma hi-fi za skoro sve glazbene aparate u svakodnevici.

Standardizacija i znanost[uredi VE | uredi]

Nakon geneze pojma isti je zaživio i u komercijalnoj kulturi na ne uvijek uredan i jednoznačan način - svakojaki senziblniji uređaji bili su označavani kao hi-fi - pojavila se potreba za formalizacijom i možebitnom vjerodostojnom označavanjem koje bi kupcima istinski jamčilo valjanost uređaja. Prva i glavna norma koja je pokušala formalizirati seriozno riješene kućne glazbene uređaje bila je DIN 45500 iz 1966., kad je tehnički aspekt još bio nemali problem. Danas se ta razina relativno lako postiže a još i u spomenuto vrijeme bilo je i performantnih uređaja, oblikovanih po profesionalnoj praksi, koji su je nadrastali te ih se cijeni još i danas. U upotrebi su još neke strože norme, ponajprije IEC 268. Neke norme u obvezna svojstva ubrajaju i stereofoniju. Zbog opisanih i nikad sasvim prevladanih komplikacija označavanje, za današnje pojmove relevantnih uređaja, se prakticiralo površno sedamdesetih i povremeno osamdesetih godina a danas se razni audio uređaji mahom samo funkcijski označavaju.

Struka i znanost u ovim pitanjima, osim svojih uvida konstruktivne prirode, naizgled ne nude morfološka poimanja koja bi prikladno isključila relativno subjektivnu ljudsku percepciju iz problematike, kao što je obično moguće u mnogim drugim područjima. Koriste se neke znanstvene metode, bliske i organskoj psihologiji, za utvrđivanje kvalitativnih vrijednosti audio uređaja - slijepi testovi više vrsta. Slijepim testovima se pribjegava najčešće u svezi evaluacije začudno skupih komponenti, najčešće kabela, ili u svezi rasprava između analognog i digitalnog zapisivanja. Ovim problemima je nadležna znanstvena grana psihoakustika - analiza doživljavanja zvučnih pojava na fizičkoj i psihičkoj razini . Ovo bi moglo biti relevantno ponajviše zbog mlađih ljudi kojima je glazba na prvom mjestu u psihosocijalnom razvoju. Nameće se pozornost pragu dobrog prenošenja bića glazbe i osoba a koje bi trebalo biti vidljivo i na oblikovnoj ozbiljnosti uređaja. Prethodno bi moglo biti seriozno shvaćanje praga "hi-fi" reprodukcije, oko čega je bilo mnogo prijepora i rasprava standarda.

Izvori[uredi VE | uredi]

Hi-fi periodika; od 1996.

Literatura[uredi VE | uredi]