Još Hrvatska ni propala

"Još Hrvatska ni propala" je hrvatska domoljubna budnica koju je napisao Ljudevit Gaj i uglazbio Ferdo Livadić 1833. godine. Izvorno je napisana pod naslovom Horvatov sloga i zjedinjenje, a nastala potkraj 1832..

Riječi

Još Horvatska ni propala,

dok mi živimo;

visoko se bude stala.

kad ju zbudimo:

ak je dugo tvrdo spala,

jačja hoće bit,

ak’ je sada vu snu mala,

če se prostranit.

Večkrat senja čudne senje

slatke radosti,

kada se joj kažu tenje

jake mladosti;

Drugda pako magle crne

nju opstiraju,

kada sestre njoj neverne

nju zaptiraju.

(....)

Jenput čuje svoje sine

složno pevati,

složne glase u visine

tako zdigati:

“Braća danas kolo vodi,

danka svetkuje,

Horvatska se preporodi,

sin se raduje.”

V kolu jesu vsi Horvati

Stare Države.

Starom Kralju verni svati

z Like, Krbave,

Krajnci, Štajer, Gorotanci

i Slavonija,

skup Bošnjaci, Istrijanci

ter Dalmacija.

Vsi Horvati se rukuju,

i spoznavaju,

istinski se sad kušuju,

reč si davaju;

Neka znaju sveta puki

njihov novi zvez,

hvalit čeju vnukov vnuki

slavni narod ves.

Nudar, braćo, čaše z vinom

sad napunie,

zdravicu Horvatskem sinom

vernem napite,

neka žive naša sloga,

vsaki pravi Slav,

pravi sinko Roda svoga

Neka bude zdrav.

Nastanak

Kuhač u djelu "Ilirski glazbenici" prenosi Gajevu priču o tome kako je pjesma nastala. Putujući saonicama u Samobor da posjeti Livadića, Gaj je pomislio "još Hrvatska nije propala dok mi [preporoditelji] živimo", te je upravo tada začuo seljake kako pjevaju u crkvi. Kad je ušao u Livadićevu kuću, već je imao riječi i osnovu melodije. Te su večeri napravili nekoliko inačica popijevke, od kojih se jedna uvriježila i postala neslužbena himna ilirskoga pokreta.

Prvo javno izvođenje pjesme održano je, kad je pjesma već bila vrlo popularna, 7. veljače 1835. u zagrebačkom kazalištu prigodom prikazivanja njemačke glume "Die Magdalena-Grotte bei Ogulin". Prvi put je tiskana iste godine u 5. broju časopisa Danica.