Sidonija Erdődy Rubido

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Sidonija Erdődy Rubido

Sidonija Erdody Rubido Hrvatski drzavni arhiv.jpg

Rođen/a 7. veljače 1819.
Umro/umrla 17. veljače 1884.
Portal o glazbi
Portal o životopisima

Sidonija Erdődy Rubido (Zagreb, 7. veljače 1819. - Gornja Rijeka pokraj Kalnika, 17. veljače 1884.), grofica, hrvatska operna pjevačica (sopran).


Životopis[uredi VE | uredi]

Sidonija Erdödy Rubido, prva hrvatska koncertna pjevačica i prva hrvatska operna primadona, rođena je u Zagrebu 7. veljače 1819. Otac joj je bio grof Karlo Erdödy, majka Henriette Herbuval et Chamare. Imala je dva brata Stjepana i Juricu, te sestru Aleksandrinu (kasnije suprugu Miroslava Kulmera). Krštena je 8. veljače 1819. u župi sv. Marka u Zagrebu. Krstio ju je župnik Petar Horvatić. Kumovi su joj bili Aleksandar Erdödy i Amalia Chamaré de Harbuval. Obitelj Erdödy tada je stanovala u kući u današnjoj Opatičkoj 29 na Gornjem gradu u Zagrebu koju su 1835. prodali grofovima Draškovićima. Djetinjstvo je provela u Razvoru, pokraj Kumrovca. Govorila je njemački, francuski i latinski jezik. Glazbenu poduku dobivala je od supružnika Karlitzky. Nanette Karlitzky, češka altistica, bila je operna pjevačica njemačkoga kazališta u Zagrebu, a njezin suprug, Ferdinand, prvi gudač zagrebačke opere. Godine 1834. u Zagreb je stigla berlinska operna diva Ennes. Sidonijine roditelje zanimalo jei njezino mišljenje o Sidonijinu pjevanju. Opernoj se divi Sidonijino pjevanje vrlo svidjelo te je odlučila ostati neko vrijeme u Zagrebu da bi Sidoniju podučavala pjevanju. Boraveći u Beču, 1839. – 1841., dobila je ponudu da postane pjevačicom bečke opere, ali ona je tu ponudu odbila. Godine 1843. udaje se za Antuna pl. Rubida, u crkvi u Mariji Bistrici, s kojim je imala dvoje djece – Milutina (umro u 10. godini) i Radoslava. Pod pritiskom Bachova apsolutizma prestaje njezin javni angažman. Ipak, ne prestaje pomagati i pružati podršku. Uz novčanu pomoć sestre osnovala je prvu hrvatsku ustanovu za napuštenu i nezbrinutu djecu – zagrebačko pjestovalište. Također kada je ban Jelačić, 1848., krenuo u rat na svojoj je zastavi nosio veliku vrpcu hrvatskih domoljupkinja koju je Sidonija sašila. Sa svojim je prijateljicama izradila i ćilim koji su domoljubi poklonili hrvatskom ministru barunu Franji Kulmeru kao zahvalu za njegovo domoljubno djelovanje u Saboru. Godine 1861. postat će pokroviteljica Hrvatskoga glazbenog zavoda. Nakon suprugove smrti, 1863., seli se u dvorac u Gornju Rijeku gdje je i umrla 17. veljače 1884. Pokopana je u obiteljskoj grobnici pokraj župne crkve u Gornjoj Rijeci. Njezin je sin 1898. prodao dvorac Sigismundu p. Micewskom.

Ilirski pokret i grofica[uredi VE | uredi]

Sidonija Erdődy Rubido na slici Vlahe Bukovca Hrvatski preporod, 1895.

Uz svoga je brata Stjepana pristala uz ilirski pokret te je bila vrlo popularna među ilircima. U dobi od 14 godina, u ožujku 1833., na koncertu Filharmonijskog glazbenog društva (kasnije Hrvatskoga glazbenog zavoda), u Streljani pjevala je popijevku Ferde Livadića te na kraju dodala i Gajevu budnicu, za koju je glazbu napisao Livadić, Horvatov sloga (poznatija po prvim stihovima: Još Hrvatska ni propala) na hrvatskome jeziku što je tada bilo neuobičajeno jer su se sve kazališne i kulturne priredbe izvodile na njemačkome jeziku. To je bilo prvo koncertno izvođenje neke pjesme na hrvatskom jeziku. U siječnju 1842. na Plesu domorodaca u Streljani povela je kolo, afirmirajući hrvatski narodni ples i postavši prva plemkinja koja je zaplesala kolo. Nastupala je na Narodnom ilirskom velikom koncertu 18. travnja 1838., na kojemu je pjevala glazbu Vincenza Bellinija, uz Vilheminu pl. Misinger pjevala je duet iz Bellinijeve Norme i sudjelovala u finalu opere Capuleti i Montecchi. Na praizvedbi prve hrvatske opere 28. ožujka 1846. godine u Zagrebu Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog tumačila je glavnu ulogu Ljubice. Vlaho Bukovac naslikao ju je na slici Hrvatski preporod, 1895., na kojoj se pojavljuje u pratnji Ivana Kukuljevića Sakcinskoga. Reprodukcija slike nalazi se i na jednom od svečanih zastora Hrvatskoga narodnog kazališta. Njezin se portret nalazio i na onodobnim igraćim kartama.

Reakcije na Sidonijinu izvedbu Ljubice[uredi VE | uredi]

U kazalištu na uglu Markova trga i i tadašnje Gospodarske (danas Ćirilometodske) ulice praizvedena je opera Ljubav i zloba kojom je grofica Sidonija postala prvom hrvatskom opernom primadonom.

Ivan Perkovac u listu Obzor“ od 23. veljače 1874.: „osim Lisinskog i Štrige, najveću zaslugu za operu imala je pl. gđa. Rubido, rođena grofica Erdödy koja je nadarena ljepotom i divnim glasom, zanesena plemenitim namjerama domoljuba nije marila zbog svog plemićkog staleža, već je dobrovoljno pjevala ulogu Ljubice. Ovakve predstave činile su epohu u našem narodnom pokretu, narod je stizao sa svih strana u Zagreb, da vidi i čuje nečuveno i neviđeno čudo, hrvatsku narodnu operu; domaće je građanstvo bilo zadivljeno, stranci su se divili, svatko je htio u tim manifestacijama imati neku zaslugu“

Danica ilirska dva je broja posvetila operi (broj 14. i 15.). O Sidoniji je napisano: „naša plemenita domoljubna gđa. Sidonija Rubido ovom je prilikom jasno pokazala da je hvale vrijedna potomkinja one slavne i sjajne hrvatske obitelji kojoj nikakva žrtva za domovinu nije bila prevelika. Bez njezinog sudjelovanja ovo se njezino operno djelo nikad ne bi moglo izvesti. Njezino sudjelovanje prikazano je s puno ljubavi i truda. Nema dovoljno riječi kojima bi se mogla izraziti hvala njezinoj žrtvi. Na spomenicima naše umjetnosti svjetlit će trajno u najvećem sjaju njezino ime. Kroz njezin glas buktila je plemenita vatra, dostojanstvo i oduševljenje, a ta dražesna i velebna slika postala je prava slika hrvatske ljepote!“

Dana 4. travnja 1846. kod petog izvođenja opere primadoni je darovana knjižica, libreto opere, vezana crvenim baršunom i okićena srebrom te popraćena Vrazovim sonetom „Zar si, dušo, u raj se zaniela?“ (prvotni naslov: Visokorodnoj gospoji Sidonii Rubido rodjenoj Erdody kano Ljubici u parvoj ilirskoj operi):

„Zar si, dušo, u raj se zaniela,/gdje se Bogu vječan slava spieva,/te glas slušaš nebeskih anđela,/sve u slici od zemaljskih dieva?“/„Srce tuče, lica su vesela,/svima iz očiuh divna vatra sieva,/zašto, od kud sva ta radost vela?“/„Šuti, slušaj – Sidonija pjeva!“/Oj slavuju, nježno pjesni tvoje/mlado srdce vrlo dirnut mogu;/i pozvat ga na ljubovne boje;/al ak hoćeš uzhitit pokušat/i zajedno dignut dušu k Bogu,/dođi amo Sidoniju slušat.“

Anegdota iz Sidonijina boravka u Beču[uredi VE | uredi]

Utemeljitelj hrvatske glazbene historiografije i publicistike Franjo Ksaver Kuhač osobno je poznavao Sidoniju Erdödy, koja mu je otkrila manje poznate detalje iz svojega života, o kojima on prvi put piše u Viencu još za njezina života, a koje će poslije objaviti u svojoj knjizi Ilirski glazbenici iz 1893. Takav podatak je i ova anegdota: boraveći u Beču 1839. Sidonijina je nekoliko puta slušala slavnu pjevačicu Karolinu Ungerovu, te ju je vrlo uspješno imitirala. Jedne je večeri pjevala ariju Lukrecije iz opere uz otvoreni prozor. Dva su kazališna ravnatelja, jedan iz Berlina, a drugi iz Beča, bila uvjerena da čuju Ungerovu te su pozvonili na vrata pitajući kada je Karolina Unger preselila na tu adresu. Pazikuća im je odgovorio da tu nema nikakve gđe Unger već da to pjeva hrvatska plemkinja. Iako je bila skoro ponoć, dvojica su kritičara silno navaljivala da upoznaju tu plemkinju, pa ih je grofica pustila u kuću. Susret sa Sidonijom i njezino ponovno izvođenje arije uvjerilo ih je da ariju zbilja izvodi ona. Uz hrvatsko pecivo i čaj, ostali su razgovarati do zore.

Izvori[uredi VE | uredi]

  • Velikani hrvatske prošlosti, Mozaik knjiga, 2013., Hrvoje Kekez