Ljudevit Gaj

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Ljudevit Gaj
Matica, ljudevit gaj.jpg
Rođenje 8. srpnja 1809.
Krapina, Hrvatska
Smrt 20. travnja 1872.
Zagreb, Hrvatska
Književni period romantizam

Ljudevit Gaj (Krapina, 8. srpnja 1809. - Zagreb, 20. travnja 1872.), hrvatski političar, jezikoslovac, ideolog, novinar i književnik. Središnja osoba ilirskog pokreta koja je imala važnu ulogu i u hrvatskom narodnom preporodu.

Životopis[uredi VE | uredi]

Godine 1830. u Budimu tiska knjižicu Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisaňa‎, dvojezično, na hrvatskom i njemačkom, koja mu je pronijela ime cijelom domovinom. Potaknut primjerom i nastojanjima Pavla Vitezovića, a po uzoru na već ustrojeni češki pravopis, slovnom reformom nastoji za svaki fonem u hrvatskom jeziku uvesti jedan grafem latiničkog pisma, zbog toga se po njemu hrvatska abeceda naziva još i gajicom, čime je ujedinio slovopisno cijeli hrvatski narod te je, uz to što je bio središnja osoba ilirskog pokreta, postao važna osoba u cijelom narodnom preporodu.

A kad mu je 1834. uspjelo ono što petnaest godina ranije Šporeru nije, naime, pribaviti kraljevsku suglasnost za pokretanje hrvatskih dnevnih novina s književnim prilogom, vidio se on već sasvim u ulozi vođe. Napokon, 6. siječnja 1835. pojavile su se Novine Horvatske, a 10. siječnja i njihov književni prilog Danicza horvatzka, slavonzka y dalmatinzka; bio je to golem napredak u ostvarivanju zadanog cilja, nagovještaj da će se hrvatska književnost konstituirati kao jedinstvena cjelina, time je bio uspostavljen moderni književni instrumentarij za okupljanje svih književnika. Sve do kraja prvoga godišta ta glasila vodit će preporodni pokret pod hrvatskim imenom; do kraja te godine Novine izlaze na kajkavskom, a Danicu će usporedo s kajkavskima tiskati i štokavski pisane priloge. Promjena njihova imena u "Ilirske narodne novine" i "Danicu ilirsku", početkom drugoga godišta (1836), značila je korak dalje u provođenju Gajevih zamisli.

Trenutak je da raspravimo što je zapravo ilirska tradicija, otkud i što znači interferiranje i podudaranje ilirstva i hrvatstva koje pratimo tijekom povijesti od Jurja Šižgorića (1420-1509) i njegova djela De situ lllyriae et civitate Sibenici do Jurja Ratkaja (Memoria regum et banorum regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae), pa od njega do obnovitelja hrvatske svijesti Pavla Rittera-Vitezovića (Kronika aliti spomen svega svita vikov), i od njega do Matije Petra Katančića? To je vjera u krvno srodstvo, genetsku povezanost između stanovništva nekadašnje Velike Ilirije i Hrvata, koji su njihov biološki nastavak, vjera da taj davni narod u nama nastavlja svoj život, pa smo mi dakle baštinici njihove nekadašnje veličine i slave. Hvaranin Vinko Pribojević tiskao je još u XVI. stoljeću knjigu "O porijeklu i zgodama Slavena" (1532), s tezom da su Slaveni potomci Ilira, Tračana i Makedonaca. Sada je tu hipotezu obnovio Gaj, a studijom Tko su bili Iliri? u nekoliko brojeva petoga godišta Danice služeći se tvrdnjama i citatima Herodota, Polibija, Livija i drugih izvora, dokazivao je ime Ilir "na sjevernoistočnoj obali mora Jadranskoga (Adrianskoga) tako staro, kako su najstarie vijesti o rodu Čovječanskom. Imenom ovim nazivahu stari gerčki i rimski pisaoci sve puke med Dunavom i morem jadranskim prebivajuće osim nekojih među Iliri naseljenih celtogalskih plemenah".

Ljudevit Gaj

Na tim osnovama izgradio je Gaj koncepciju ilirstva kao vraćanje iskonu hrvatskog etničkog bića, ali je ono kasnije raznim interpretacijama, shvaćeno kao iskonstruirana nadnacionalna ideja. Dokaz kako događaji tijekom povijesti stvaraju ponekad nove situacije, a u njima i pojmovi dobivaju nova značenja koja poslije više nije moguće ispraviti vraćanjem u prijašnje stanje svijesti ni kad bi za takvu regresiju objektivno bilo znanstveno opravdanih razloga. Bio je Gaj čovjek odlučan i okretan, neumoran, poletan i rječit; njegova pojava očaravala je ne samo mnoštvo nego i birane pojedince. Tako je postigao da ilirski zanos učas preplavi cijelu Hrvatsku. "Za Ilirstva ne biaše drugo nego da budeš Ilir ili Magjaron. Reći da si Hervat, znamenova da si Magjaron." Tako je poslije tri desetljeća posvjedočio već prvom rečenicom svojih memoara sam Ante Starčević. I dok je Vitezović bio nosilac hrvatske svijesti odjevene u ruho ilirskog mita, Gaj i preporoditelji istakli su sada ilirsku misao prožetu hrvatskim duhom. Ustvari, bila je to velikoilirska koncepcija kojom je Gaj, svjestan da se slavenska književnost i kultura ne mogu nositi s vodećom njemačkom i francuskom, nastojao ujedinici sve Slavene na temelju pretpostvake o zajedničkom, ilirskom podrijetlu.

Punih sedam godina trajat će u Hrvatskoj silni ilirski zanos i davati ton cjelokupnom narodnom životu. Ime naroda i teritorija, jezika i književnosti. Sve je bilo podvrgnuto ilirskoj ideji, sve je nosilo ilirsko ime. Mnoštvo pjesama, bezbroj stihova ispjevano je u slavu Velike Ilirije i ilirskog jedinstva, a da se ni jedan jedini od tih pustih pjesmotvora ne može nazvati poezijom; grandiozna, magična ilirska ideja nije mogla istinski inspirirati ni neosporne pjesnike među pjesnicima ilirizma. Znak, da i nije bila duboko ukorijenjena! Kraljevska naredba o zabrani ilirskog imena izišla je 17. siječnja 1843. s obrazloženjem da kralj neće zaustavljati razvitak narodnog jezika, ali ni dopustiti da se među njegovim podanicima sije sjeme razdora. Da bi se stvorili uvjeti za slogu i suradnju među njima, i uklonilo ogorčenje koje ilirstvo izaziva kod Mađara, zabranjuje se naziv ilirizam, ilirski i Ilirija za Hrvatsku i Slavoniju te za njezin narodni jezik i književnost.

Sutradan je kraljevska naredba bila proglašena u Zagrebu; toga dana, 18. siječnja 1843., izišle su Ilirske narodne novine posljednji put. I kao da se ništa nije dogodilo već je idući broj izišao pod naslovom Narodne novine, s književnim prilogom koji se opet zove kao i u prvom godištu - Danica Hrvatska, Slavonska i Dalmatinska. Sedmogodišnja ilirska epizoda bila je tako završena, ali razdoblje hrvatskoga narodnog preporoda nije time ni prekinuto ni završeno. Preporodni pokret nastavio je djelovati na istim osnovama, hrvatskima, na kojima je i počeo prije osam godina. Bilo je to moguće upravo zato jer je i sam Gaj kraljevski dekret primio bez prosvjeda, štoviše sa zahvalnošću; a to je mogao jer je i njemu ilirstvo bilo samo sinonim za hrvatstvo. Njime je htio ojačati hrvatsku narodnu svijest u danima kad je to bilo najpotrebnije; a kako je u međuvremenu ta svijest ojačala, ilirski mit nije mu više bio ni potreban.

Književni rad[uredi VE | uredi]

Politički ideolog, organizator i vođa preporoda, Ljudevit Gaj bio je i književnik. Njegove književne, upravo pjesničke sposobnosti bile su izrazite. Budnica "Još Horvatska ni propala", napisana još 1833, bila je najpopularnija pjesma u ono doba, a pjeva se često još i danas. Pjesme su mu, pisao je Barac, bile "pune osjećaja i zaokružene, a riječi njihove, povezane ritmom i građom stiha, doimaju se snažno", a osobito njegovi članci i proglasi. Oni nose izrazito književna obilježja živih slika i prispodoba, dobra stila i skladne kompozicije, Barac ih je pribrajao "među najbolju hrvatsku prozu u doba ilirizma."

Gaj je umro u prostorijama svoje tiskare u Ćirilometodskoj ulici u Zagrebu. Pokopan je u obiteljskoj grobnici na Jurjevskom groblju. Godine 1885. ostaci su preneseni u arkade iliraca na groblju Mirogoj.

Zanimljivost[uredi VE | uredi]

Hrvatsku abecedu koju je reformirao hrvatski preporoditelj Ljudevit Gaj za Hrvate i hrvatski jezik, koriste i susjedni narodi Slovenci, Bošnjaci, Srbi i Crnogorci.

Izvori[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Ljudevit Gaj
Wikisource-logo.svg Wikizvor ima izvorna djela autora: Ljudevit Gaj
Wikiquote-logo.svg Na stranicama WikiCitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Ljudevit Gaj