Kiseline

Znak sigurnosti koji služi kao upozorenje da opasne kiseline oštećuju kožu i nagrizuju metal.

Kiseline (često predstavljena općom forumulom HA [H⁺A^-]) su kemijski spojevi koji sadrže pH vrijednost nižu od 7.0 kada se rastopi u vodi, što je nalik suvremenoj definiciji Johannesa Nicolausa Brønsteda i Martina Lowryja koji su nezavisno opisali kiselinu kao kemijski spoj koji daje vodikov ion (H⁺) drugom spoju (koji se naziva bazom). Kiseline se sastoje od vodika i kiselinskog ostatka. Neke od poznatijih primjera jesu octena kiselina (prisutna u octu) i sumporna ili sulfatna kiselina (prisutna u akumulatorima).

Kiseline koje u svom sastavu imaju kisik zovu se oksokiseline. One koje su bez njega zovu se neoksokiseline.

Sve su kiseline kisele zato što u sebi sadrže ion vodika, koji potiče kiselost.

Većina kiselina može nadražiti kožu pri izravnom dodiru te nagrizati metale. Opekline na koži uzrokovane kiselinama mogu biti ozbiljne (zahtijevajući medicinsku pomoć i uzrokujući teška oštećenja kože) ili manje opasne; ovisno o vrsti kiseline i koncentraciji vodikovih iona.

Neutralizacija je reakcija između kiseline i baze, što za produkt ima sol i vodu. Kiselinu razblažujemo tako što odajemo vodu u kiselinu, kap po kap, i intenzivno mješamo štapićem. Jedini izuzetak je sumporna kiselina, kod koje se kiselina dodaje u vodu na već opisan način.

Postoji nekoliko indikatora kiselosti: lakmus papir, metil oranž, fenoftalein i cikla.

Prema stupnju disocijacije razlikujemo 4 grupe kiselina:

Kiselina	Stupanj disocijacije	Primjer kiseline
vrlo slabe kiseline	K < 10-7	H2S
slabe kiseline	K = 10-7 - 10-2	H2CO3
jake kiseline	K = 10-2 - 103	H2S04
vrlo jake kiseline	K > 103	HNO3