Morfosintaktički poredak

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Morfosintaktički poredak je u jezikoslovlju naziv za sustav koji neki jezik koristi za označavanje argumenata glagola.

Neke različite argumente možemo ovako označiti:

  • O = trpitelj radnje prijelaznog glagola (označen i s P)
  • S = jedini argument neprijelaznog glagola
  • A = vršitelj radnje prijelaznog glagola

Na primjer, u rečenicama:

Ana jede jabuke. Ivan spava.

Ana = A, jabuke = O, a Ivan = S.

A, O i S različiti jezici tretiraju na različite načine (oblikom riječi, mjestom u rečenici, slaganjem s glagolom...):

  • A = S ≠ O: takvi jezici se nazivaju nominativno-akuzativni, npr. hrvatski;
  • A ≠ S = O: tzv. ergativni jezici, npr. baskijski;
  • za neke glagole A = S, a za druge O = S: tzv. aktivno-stativni jezici;
  • kod nekih jezika su sva tri argumenta različito tretirana;
  • postoje jezici koji jednako tretiraju sve argumente, dakle A = O = S.

Razmatranje nikako nije ograničeno na sustav padeža: i jezici koji nemaju padeže se mogu analizirati na ovaj način, npr. za engleski:

Ana eats apples. Ivan sleeps.

Glagoli eats i sleeps su u trećem licu jednine zbog imenica Ana (A) i Ivan (S), glagol se ne slaže s apples (O); osim toga A i S dolaze na prvom mjestu u rečenici. Dakle, gramatički su u engleskom A i S tretirani identično, za razliku od O.

Zanimljivo je da ne postoje jezici u kojima bi bilo A = O ≠ S, tj. koji bi oba argumenta prijelaznih glagola tretirali na jedan način, a argumente neprijelaznih glagola na drugi način.

U razmatranju dvoprijelaznih glagola (u hrv. npr. dati) mogu se posebno razmatrati argumenti T i R takvih glagola, pa se gornja podjela može još profiniti.

Vidi još[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Anderson, Stephen. (1976). On the notion of subject in ergative languages. In C. Li. (Ed.), Subject and topic (pp. 1-24). New York: Academic Press.
  • Anderson, Stephen R. (1985). Inflectional morphology. In T. Shopen (Ed.), Language typology and syntactic description: Grammatical categories and the lexicon (Vol. 3, pp. 150-201). Cambridge: University of Cambridge Press.
  • Comrie, Bernard. (1978). Ergativity. In W. P. Lehmann (Ed.), Syntactic typology: Studies in the phenomenology of language (pp. 329-394). Austin: University of Texas Press.
  • Dixon, R. M. W. (1979). Ergativity. Language, 55 (1), 59-138. (Revised as Dixon 1994).
  • Dixon, R. M. W. (Ed.) (1987). Studies in ergativity. Amsterdam: North-Holland.
  • Dixon, R. M. W. (1994). Ergativity. Cambridge University Press.
  • Foley, William; & Van Valin, Robert. (1984). Functional syntax and universal grammar. Cambridge University Press.
  • Kroeger, Paul. (1993). Phrase structure and grammatical relations in Tagalog. Stanford: CSLI.
  • Mallinson, Graham; & Blake, Barry J. (1981). Agent and patient marking. Language typology: Cross-linguistic studies in syntax (Chap. 2, pp. 39-120). North-Holland linguistic series. Amsterdam: North-Holland Publishing Company.
  • Matasović, Ranko: Jezična raznolikost svijeta (Algoritam, Zagreb 2005) ISBN 953-220-355-9
  • Patri, Sylvain (2007), L'alignement syntaxique dans les langues indo-européennes d'Anatolie, Otto Harrassowitz, Wiesbaden, ISBN 978-3-447-05612-0
  • Plank, Frans. (Ed.). (1979). Ergativity: Towards a theory of grammatical relations. London: Academic Press.
  • Schachter, Paul. (1976). The subject in Philippine languages: Actor, topic, actor-topic, or none of the above. In C. Li. (Ed.), Subject and topic (pp. 491-518). New York: Academic Press.
  • Schachter, Paul. (1977). Reference-related and role-related properties of subjects. In P. Cole & J. Sadock (Eds.), Syntax and semantics: Grammatical relations (Vol. 8, pp. 279-306). New York: Academic Press.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]