Francuski jezik

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Francuski jezik
Speech balloon.svg

Français
Države
govorenja:
Francuska, Belgija, Kanada, Švicarska i 47 drugih zemalja
Regije
govorenja:
Uglavnom Zapadna Europa, Sjeverna Amerika i Afrika
Etnicitet {{{etnicitet}}}
Broj govornika: materinski jezik: 77 milijuna

uključujući strane govornike: 129 milijuna

Rang: 10.
Razredba: indoeuropski

 italički
  romanski
   zapadnoitalski
    galoromanski
     oïlski
      francuski

Jezični kôd
ISO 639-1: fr
ISO 639-2: fra (T) / fre (B)
ISO 639-3: FRN
Vidi također: Jezik | Jezične porodice i jezici | Popis jezika po kodnim nazivima |Dodatak: Popis jezika
Francuski jezik u svijetu Légende:
Tamno plavo: materinji jezik ;
Plavo: administrativni jezik ;
Svijetloplavo: jezik kulture ;
Zeleno: frankofone manjine.

Francuski jezik (ISO 639-3: fra) je jedan od romanskih jezika koji se prvenstveno koristi u Francuskoj i njenim prekomorskim departmanima i teritorijima, u Belgiji (uz flamanski i njemački), Luksemburgu (uz luksemburški i njemački), Monaku i Švicarskoj (uz njemački, talijanski i retoromanski), u Kanadi (poglavito u pokrajini Québec) te u bivšim francuskim i belgijskim kolonijama . Njime se koristi 77 milijuna stanovnika na Zemlji kao prvim jezikom i 52 milijuna ljudi kao drugim jezikom, pa je s ukupno 129 milijuna frankofona (prema procjeni iz 1999. godine) po brojnosti govornika francuski jezik deseti na svijetu.

Mjesto francuskog jezika u svijetu[uredi VE | uredi]

Iako je tek treći po broju govornika među romanskim jezicima (iza španjolskog i portugalskog), francuski jezik (67.838,450 govornika u svijetu) je i dalje, geopolitički gledano, jedan od značajnijih romanskih jezika. I dok je još u 19. stoljeću (i na početku 20. stoljeća) uživao status glavnog svjetskog jezika[nedostaje izvor], tijekom 20. stoljeća francuski je drastično izgubio na važnosti, do te razine da ga se katkada (neutemeljeno) zna svoditi samo na jezik kulture i diplomacije.

Međutim, osnivanjem i djelovanjem Međunarodne organizacije Frankofonije (L'Organisation Internationale de la Francophonie) (kraće: Frankofonija), različitim vrstama suradnje Francuske i Belgije s bivšim kolonijama, promoviranjem francuskoga u svijetu, te prije svega brzim demografskim rastom velikog broja zemalja članica Frankofonije i opismenjivanjem stanovništva u istima (pretežno onima smještenima u Africi- poglavito zemlje Magreba, ali i druge, u kojima je francuski obično jedan od službenih jezika) trend stagnacije francuskog je zaustavljen, pa se u posljednjih par desetljeća mogu primijetiti posve drukčija kretanja.

Prema najnovijim podatcima francuski jezik uči 89 634 000 ljudi u svijetu[nedostaje izvor] (porast od gotovo 10% u 7 godina - od zadnjeg istraživanja 1998.), što ga čini drugim najviše učenim svjetskim jezikom (odmah nakon engleskog)[nedostaje izvor]. Od toga broja 37,26% se odnosi na subsaharsku Afriku, 30,9% na Europu, 20,1% na Sjevernu Afriku i Bliski Istok, 9,47% na Sjevernu i Južnu Ameriku, a 2,25% na Aziju (bez Bliskog Istoka) i Oceaniju.

Kao službeni jezik: Belgija (4.000,000; Harris 1987); Benin (16,700; Johnstone 1993); Burkina Faso; Burundi (2,200; 2004); Kamerun; Kanada (6.700,000; 2001); Srednjoafrička Republika (9,000; 1996); Čad (3,000; 1993); Komori (1,700; 1993); Kongo (28,000; 1993); Obala Bjelokosti (17,500; 1988); Demokratska Republika Kongo; Džibuti (10,200; 2006); Ekvatorska Gvineja; Francuska Polinezija (25,700; 2000); Gabon (37,500; Johnstone 1993); Gvadalupa (7,300; 2004); Gvineja; Haiti (600; 2004); Indija (12,000); Libanon (16,600; 2004); Madagaskar (18,000; Johnstone 1993); Mali (9,000; Johnstone 1993); Mauricijus (37,000); Mayotte (2,450; Johnstone 1993); Monako (17,400; 1988); Nova Kaledonija (53,400; 1987); Niger (6,000; Johnstone 1993); Réunion (2,400; Johnstone 1993); Ruanda (2,300; 2004); Saint Pierre et Miquelon (5,110; 1967); Senegal (20,000; 2006); Sejšeli (980; 1971); Švicarska (1.490,000; 2000); Togo (3,000; 1993); Vanuatu (6,300; 1995).
kao nacionalni govori se u: Francuska (53,200,000; 2005); Andora (2,400; 1986); Francuska Gijana; Luksemburg (13,100; Johnstone 1993); Martinik (9,000; 2004); Wallis i Futuna (120; Johnstone 1993).
Ostalo: Alžir (111,000; 1993); Kambodža; Italija (100,000; Harris 1987. regionalno službeni); Tunis (11,000; 1993); Ujedinjeno Kraljevstvo (14,000; 1976 Stephens. Služben na Kanalskim otocima); SAD (1.640,000; 2000)[1].

Kratak pregled francuske fonetike[uredi VE | uredi]

Samoglasnici

Glas koji se čuje Kako se piše

[a]= a

[u]= ou

[i]= i, y

[o]= o, au, eau

[e]= è, ê, ai, ei (u principu e s kvačicom (osim é ))

[é]= (isto kao i e, samo su malo usta razvučenija, može se čitati isto kao i e) é, ed, ez, er (na kraju riječi, npr parler i parlez se izgovaraju [parlé ]

[ü]= (ili fućkajuće i), kaže se i, samo se skupe usne u krug kao da će se reći u

[ø]= (ili muklo e), englesko e u the= e (bez ikakve kvačice, osim kad je prvo slovo u riječi, tad se čita normalno), eu

[ö]= (ili muklo eu). Glas sličan hrvatskom poluglasu ugh, kada je netko zbunjen, kad se ne zna što je neko rekao, ugh = eu, œ, (npr. provocateur [provokat r]

a, o i ö imaju 2 verzije otvoreniju i zatvoreniju, ali se na to manje više ne obraća neka pažnja

Nazali u francuskom su samoglasnici koji ti se sastoje od kombinacije nekog samoglasnika +n ili m, s time da ti se n (ili m) pročita tiho, ili da se skoro uopće ne čita

Nazali

Glas koji se čuje Kako se piše

nazalno u (čita se a s zaobljenim usnama+ tiho n)= un, um

[ẽ] (a + tiho n)= ain, ein, aim, eim, in (općenito neki samoglasnik(ili ništa čak +in )

razlika između nazalno u i ẽ je nestala u govornom francuskom, tako da se oboje mogu pojednostaviti kao a + tiho n.


[õ] (o + tiho n)= on, om

[ã] (o s razvučenim ustima + tiho n)= an, en, am, em

razlika između [õ] i [ã] je da su kod prvog usne zaokružene, kao kod pravog o, a kod drugog razvučene kao u a, ali u brzom govoru se to neće opaziti.


ako je slučajno n ili m duplo npr. vienne onda ti glas nije nazal i čita se normalno [vjen] ako iza n ili m postoji drugi samoglasnik, glas nije nazal i čita se normalno npr. ananas [anana] glagoli u trećem licu prezenta dobivaju nastavak –ent, koji se uopće ne čita (iznimka)


Specijalne kombinacije

Glasovi koji se čuju Kako se pišu

[j]= i +samoglasnik (npr. ie=je)

[wi]= ou+i (npr. oui [wi])

[vi]= ui (npr. huit [vi])

[wa]= oi (npr. moi [mwa])

Kombinacija ay se čita kao ai+i dakle ej. Općenito y je kao 2 i (ali to nekada ne dođe do izražaja). Ako su na samoglasniku 2 točkice, kombinacija samoglasnika se ne čita, već se čitaju odvojeno, npr. noël [noel]

Suglasnici

Manje-više isti kao i hrvatski (s time da se h ne čita, te ima i još neke razlike)

Glas koji se čuje Kako se piše

[š]= ch

[k]= qu, k, c (uvijek osim ispred e & i)

[g]= g (uvijek osim ispred e & i)

[nj]= gn

[r] (malo se drugačije izgovara, vuče na rh) =r

[f]= f, ph

[s]= s, c sa cedillom (kvačicom ispod slova), c ispred e & i

[z]= s između samoglasnika, z

[ž]= j, g ispred e & i

dupla slova se čitaju kao i da je samo jedno napisano

Specijalne kombinacije

Glasovi koji se čuju Kako se pišu

[ej], [aj]= ail, eil, eille, aille, ille, il (npr. chandail [šandaj], vermeil [vrmej], grisaille [grisaj], viellard [vjejard], versailles [versaj], soleil [solej])

[s]= ss između samoglasnika [si], [se]= ti+on, ti+al, ti+el, ti+eux (npr. station [stasiõ], nation[nasiõ],démocratie[démokrasi], impartial[ãparsial], potentiel [potensiel],ambitieux [ãbisiöz]

[ks]= x (manje-više)

[gz]= x (među samoglasnicima) npr. example [egzãpl]

[s]= x (nekad)

Na kraju riječi koja ima više od jednog sloga zadnji suglasnik (osim ako nije c,r,f,l (englesko CaReFuL:) se ne čita. Ako sljedeća riječ počinje sa samoglasnikom (ili sa h) neki se suglasnici onda dodaju toj riječi, a riječi se spajaju. Npr, nous avons [nuzavõ] S time da vrijedi da glasovi na kraju riječi postaju

Glasovi na kraju riječi čitaju se kao

s= [z]

x= [z]

d= [t]

Regionalni oblici[uredi VE | uredi]

Afrika[uredi VE | uredi]

Amerika[uredi VE | uredi]

Europa[uredi VE | uredi]

Oceanija[uredi VE | uredi]

Izvedeni jezici[uredi VE | uredi]

Glavni članak: Kreolski jezici temeljeni na francuskom jeziku

Posuđenice[uredi VE | uredi]

Procijenjuje se da najmanje 13% francuskog jezika čine posuđenice (oko 4.200 riječi). 1.054 riječi su iz engleskog jezika, 707 iz talijanskog, 550 iz staronjemačkog, 481 iz starih galoromanskih jezika, 215 iz arapskog, 164 iz njemačkog, 160 iz keltskog, 159 iz španjolskog, 153 iz nizozemskog, 112 iz perzijskog i sanskrta, 101 iz raznih indijanskih jezika, 89 iz raznih azijskih jezika, 56 iz raznih afroazijskih jezika, 55 iz raznih slavenskih i baltičkih jezika i 144 iz raznih drugih jezika.

Osobine[uredi VE | uredi]

Vrste riječi ili classes des mots, parties du discours su tradicionalno podijeljene u dvije skupine: promjenjive (imenica, pridjev, glagol, zamjenica i član) i nepromjenjive ( prilog, prijedlog, veznik, uzvik)
Padež ili le cas u francuskom jeziku su istovjetni padežima u hrvatskom. Razlika je u tome što francuska deklinacija nije morfološki razvijena kao hrvatska te se zbog toga, za izricanje različitih padeža, francuski jezik služi prijedlozima, na primjer: N. la maison - G. de la maison. Morfološka opozicija javlja se prilikom tvorbe množine: N. sg. la maison - N.pl. les maisons
Brojevi ili les numéraux ne postoje kao zasebna gramatička kategorija nego čine dio pridjeva te se obično nazivaju les adjectifs numéraux.
Glagolska vremena. Francuski razlikuje četiri načina, a svaki način izriče nekoliko vremena:
a) indikativ - présent, passé composé, passé antérieur, imparfait, plus-que-parfait, passé intérieur, futur simple i futur composé
b) subjunktiv - présent, passé, imparfait, plus-que-parfait
c) kondicional - présent, passé
d) imperativ - présent ; passé
Glagolska stanja: aktiv, pasiv
Participi: sadašnji, prošli
Rod imenica: muški (masculin), ženski (féminin)
Pomoćni glagoli: avoir (imati), être (biti)
Načini: indikativ (indicatif), subjunktiv (subjonctif), kondicional (conditionnel)i imperativ(impératif)

Izvori[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

  • Izvor : Henriette Walter, Gérard Walter, Dictionnaire des mots d'origine étrangère, 1998.