Njemački jezik

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Njemački jezik
Speech balloon.svg

Deutsch
Države
govorenja:
Flag of Germany.svg Njemačka
Flag of Switzerland.svg Švicarska
Flag of Austria.svg Austrija
Flag of Liechtenstein.svg Lihtenštajn
Flag of Luxembourg.svg Luksemburg
Regije
govorenja:
Europa
Broj govornika: materinski jezik: 90 milijuna
strani jezik: 28 milijuna kao 2. jezikom
Rang: 11.
Razredba: indoeuropski

 germanski
  zapadnogermanski
   moderni njemački

Jezični kôd
ISO 639-1: de
ISO 639-2: ger (B) / deu (T)
ISO 639-3: GER
Vidi također: Jezik | Jezične porodice i jezici | Popis jezika po kodnim nazivima |Dodatak: Popis jezika

Njemački jezik pripada grupi zapadnogermanskih jezika, spada među svjetske jezike. Njime govori 90 milijuna ljudi[1] u 38 država svijeta.

Povijest njemačkog jezika[uredi VE | uredi]

njemačko govorno područje unutar Europe, godine 962. Različiti dijalekti su označeni različitim bojama

Naziv gornjenjemački jezik (Hochdeutsch)(što je danas sinonim za općeprihvaćeni književni i standardni njemački jezik) u početku se odnosio na sva germanska narječja koja su u ranom srednjem vijeku sudjelovala u drugom ili starim gornjenjemačkim promjenama glasova (alemanski, bavarski, istočno-, rajnski- i srednje franački, istočnosrednjenjemački = gornje- i srednjenjemačka narječja = gornjenjemačko narječje). Germanska narječja, koja nisu sudjelovala u tim drugim germanskim glasovnim promjenama , ili su u njima sudjelovali tek neznatno, nazivaju se od ranog novog vremena donjenjemačkim jezikom (Niederdeutsch) (donjosaksonski i donjefranački).

Riječ »teutsch« (deutsch) razvila se unutar latinskog od germanske riječi za narod (thioda, thiodisk, »Volk«) i označavala je jezik naroda koji nije bio latinski — a niti romanski. Stariji naziv »franački« (originalno fränkisch) za vlastiti jezik prestaje negdje u 9. stoljeću biti sasvim točan kad je s jedne strane zapadnofranačka vlastela u kasnijoj Francuskoj (originalno Frankreich) prihvatila romansko narječje domaćeg stanovništva, a s druge istočna Franačka obuhvatila i nefranačka plemena Alemana , Bavaraca , Tirinžana i (Donje-)Saksonce.

Za razliku od susjednih zemalja, za vrijeme cijelog srednjeg vijeka zemlja Nijemaca je bila teritorijalno razjedinjena i s različitim političkim strukturama, pa su se dugo paralelno jedni uz druge razvijali dijelom vrlo različita njemačka narječja (njemačka narječja)

Prvi početak nadregionalnog izjednačavanja narječja pripisuje se srednjem gornjenjemačkom jeziku pjesnika dvorskih pjesama oko 1200-te godine. Dijelom se mora priznati da su pjesnici ulagali napor da izbjegnu samo regionalno razumljiv rječnik kao i glasovne posebnosti narječja da bi omogućili nadregionalnu razumljivost svojih djela. S druge strane, mogući utjecaj dvorskih pjesnika, u situaciji kad je zanemariva manjina stanovništva bila pismena da bi im ova umjetnost elite uopće bila dostupna, se doista mora procijeniti kao minimalan. Početak razvoja novog gornjonjemačkog pisanog i govornog standardnog jezika se stoga može sagledavati tek u procesima nadregionalnih izjednačavanja kasnog srednjeg vijeka i ranog novog vijeka.

Dok je u većini europskih zemalja standardni jezik proizašao iz narječja njihovih glavnih gradova današnji standardni njemački jezik predstavlja neku vrstu »kompromisa« između srednje- i gornjenjemačkih narječja južno od Benrathske linije.

U Sjevernoj Njemačkoj se, prije svega prateći reformaciju, kao jezik činovnika i školski jezik nametnuo gornjonjemački nasuprot donjenjemačkom (donjosaksonski i donjofranački). U vrijeme procvata trgovačkih saveza gradova, donjonjemački je bio jezik sporazumijevanja u čitavom području Sjevernog mora i Baltika. I nizozemski jezik je donjofranački jezik, pa otuda donjonjemački.

Martin Luther je 1521. preveo Novi zavjet, a 1534. Stari zavjet na novi gornjonjemački koji se u to vrijeme još razvijao. Jezik korišten u tim prijevodima bio je obojen istočnim srednjenjemačkim, a zbog religioznog značenja Luthera obilježio je čitave generacije. Međutim, treba primijetiti, da je značaj Luthera u odnosu na nastajanje novog gornjenjemačkog pisanog jezika dugo bilo precjenjivano. Već u 14. stoljeću se počeo oblikovati postepeno sve više nadregionalno izražen pisani jezik, koji se opisuje kao rani novi gornjenjemački jezik. Oblikovanje pisanog gornjenjemačkog jezika je u 17. stoljeću većim dijelom bilo dovršeno. Uklanjanjem tzv. »gomilanja slova« u 18. stoljeću je zaokružena slika pisanog jezika, koja se od tada u svojoj osnovi gotovo da i nije mijenjala.

Povijest njemačkog jezika se najčešće dijeli na četiri jezične stepenice:

  • 750 - 1050: stari gornjonjemački
  • 1050 - 1350: srednji gornjonjemački
  • 1350 - 1650: rani novi gornjonjemački
  • od 1650: novi gornjonjemački

Johann Christoph Adelung je 1781. objavio prvi veliki rječnik. Jacob i Wilhelm Grimm su 1852. počeli s izdavanjem Njemačkog rječnika koji je dovršen 1961., ali je od tada prerađen.

Duden, Die deutsche Rechtschreibung (njemački pravopis iz 1996. godine)

Tijekom 19. stoljeća je njemački pravopis uglavnom normiran. Proboj prema njemačkom »jedinstvenom pisanju« uspio je »Ortografskom rječniku njemačkog jezika« čiji je autor Konrad Duden (1880). U neznatno promijenjenom obliku to je bila podloga za pravopis službeno razglašen Pravopisnom reformom od 1901. Tek 1996. je ponovo došlo do Pravopisne reforme.

Raširenost njemačkog jezika, bez baltičkog, povolškog i prekomorskih područja, godine 1910.

Od 1. kolovoza 2006. u njemačkim školama i javnim ustanovama vrijedi novi jedinstveni pravopis. U ožujku je prihvaćen novi pravilnik o pravopisu njemačkog jezika Vijeća za pravopis, sastavljenog nakon sukoba oko pravopisa koji su 1996. objavili predstavnici Njemačke, Švicarske i Austrije. Vijeće će pratiti do koje mjere će promjene biti prihvaćene, za što je predviđen dvogodišnji pokusni rok. Nova pravila će prihvatiti i većina medija na njemačkom jeziku, uključujući i novinske agencije.

Službeni status[uredi VE | uredi]

U Njemačkoj je gornjonjemački

  • prema § 23 Zakona o upravnom postupku službeni jezik
  • prema § 5 Zakona o ispravama jezik notarijalnih isprava
  • prema § 184 Zakona o sudskom postupku utvrđen sudskim jezikom.

Posebna pravila vrijede za dansku manjinu u Schleswig-Holsteinu kao i za Sorbe u Brandenburgu i Saskoj.

U Austriji je prema članku 8.(1) Saveznog Ustava on državni jezik u mjeri u kojoj ne zadire u prava priznata manjinama.

Narječja[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Njemačka narječja

Narječja njemačkog jezika

Izraz »njemački« koristi se za narječja Njemačke, Austrije, dijela Švicarske i nekih susjednih zemalja, kao i za govore kolonija i etničkih grupa koje su osnovali Nijemci (npr. Njemački u SAD-u).

Razlike među njemačkim narječjima su značajne. Samo su susjedna narječja međusobno razumljivi. Za govornika standardnog njemačkog (njem. Hochdeutsch), većina narječja nije razumljiva.

Njemačka i nizozemska narječja se dijele na donjonjemačke i gornjonjemačke. Jesu li to različiti jezici, ne postoji točan odgovor; međutim, točno je da formiraju narječni kontinuum gdje je svako narječje u tijesnoj vezi sa susjednim, bez obzira je li to gornjonjemački ili donjonjemački.

U narječjima donjonjemačkog, nije izvršena zamjena suglasnika kao u gornjonjemačkom. Donjonjemačka narječja se dijele na dvije skupine, donjofranačke i donjosaksonske. Donjofranačka se sastoje iz nizozemskog jezika i flamanskog jezika, kojim se govori u Nizozemskoj i Belgiji; donjosaksonska se sastoje iz narječja kojima se govori u njemačkim ravnicama (zbog toga naziv "donji" - nizinski) i u istočnoj Nizozemskoj.

Narječja gornjonjemačkog dijele se na centralni njemački jezik i gornji njemački jezik. Središnja njemačka narječja uključuju rajnsko, luksemburško, mozel frankonsko, rajnsko frankonsko, hesensko, tirinško i gornje saksonsko, i njime se govori u sjevernoistočnoj Nizozemskoj, istočnoj Belgiji, Luksemburgu, dijelovima Francuske, i u njemačkoj između rijeke Majne i sjevernih nizina. Standardni njemački se uglavnom zasniva na narječjima srednje Njemačke.

Gornjonjemačka narječja uključuju alemanski jezik (na primjer švicarski njemački - njem. Schweizerdeutsch ili Schwyzerdütsch), švapski (njem. Schwäbisch), istočno frankonski (njem. Fränkisch), austro-bavarski (njem. Bairisch) jezik. Njima se govori u Alzasu, južnoj Njemačkoj, Lihtenštajnu, Austriji i u dijelovima Švicarske gdje se koristi njemački, kao i Italije.

Gornjonjemački kojim govore Židovi Aškenazi (uglavnom u bivšem Sovjetskom Savezu) imaju nekoliko jedinstvenih crta, i uglavnom se smatraju zasebnim jezicima (jidiš).

Narječja njemačkog kojima se govorilo u kolonijama sliče na narječja njemačkog kojima govore ili su govorili Nijemci koji su tu došli (npr. pensilvanijski njemački sliči na narječje njemačkog zvan palatinski).

Vidi članak kreolski jezici temeljeni na njemačkom jeziku.

U SAD-u, druga generacija imigranata stvorila je novo narječje koji je kombinacija njemačkog jezika sa gramatikom i pravopisnim pravilima engleskog. On uglavnom nije razumljiv ni za jedne, ni za druge. Govornici ga nazivaju »američki njemački« (njem. Amerikanischdeutsch).

Zemljopisna raširenost[uredi VE | uredi]

Policentričnost njemačkog jezika[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Policentrični standardni jezik

Za razliku od narječja koja nisu standardni oblik njemačkog jezika, postoje i određene nacionalne razlike u samom standardnom njemačkom jeziku, ovisno u kojoj državi se govori. Tako se razlikuju austrijska standardna varijanta njemačkog jezika, švicarska varijanta i njemačka. Stoga se u sociolingvistici njemački klasificira kao policentrični standardni jezik, kakvi su i svi drugi veći europski jezici. Jezične razlike unutar standardnog njemačkog jezika vidljive su na svim jezičnim razinama, od leksika, izgovora, gramatike pa do pravopisa. Razlike su kodificirane u zasebnim knjigama i sveprisutne su u svim sferama društvenog života, od državne uprave, škole, medija do privatnog života.

Raširenost njemačkog jezika

Države u kojima je njemački glavni službeni jezik[uredi VE | uredi]

  • Njemačka
  • Lihtenštajn
  • Austrija

Lihtenštajn je jedina država u kojoj je njemački jedini službeni i govorni jezik. Njemačka i Austrija imaju i priznate manjinske jezike.

Knowledge of German EU map.svg

Države u kojima je njemački službeni jezik uz druge jezike[uredi VE | uredi]

Njemački kao jezik manjina[uredi VE | uredi]

Njemački jezik u svijetu

Pogledaj i manjine koje se služe njemačkim

Njemački kao strani jezik[uredi VE | uredi]

Njemački (gornjonjemački) se kao strani jezik uči u čitavom nizu zemalja; u Europi je poslije engleskog najrašireniji. Posebno često se gornjonjemački kao strani jezik odabire za učenje u Nizozemskoj, Skandinaviji , na Baltiku , u Sloveniji , Hrvatskoj , Poljskoj , Japanu , Bosni i Hercegovini , u dijelovima Švicarske u kojima se govore romanski jezici, Srbiji , Mađarskoj , Crnoj Gori , Makedoniji i Bugarskoj. Dijelom se u tim zemljama njemački u školama uči kao prvi strani jezik, pa time stoji još ispred engleskog. I u Bjelorusiji se često u školama uči njemački.

U drugim zemljama, kao na primjer u Francuskoj i u SAD njemački gubi na značenju u korist španjolskog.

U Istočnoj Aziji (Japan) se u 19. i 20. stoljeću njemački koristio kao jezik medicine (umjesto latinskog)

Poslije engleskog, njemački se jezik najčešće koristi na internetu , a slijede ga francuski , japanski, španjolski i kineski . Više od osam posto stranica na internetu su na njemačkom jeziku.

Vidi još[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]