Obvezno pravo

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Obvezno pravo je skup pravila kojima se uređuju obvezni odnosi. Obvezni odnosi su društveni odnosi koji nastaju među ljudima povodom činidbi.[1]

Obvezno pravo ne uređuje sve obvezne odnose, već samo one s gospodarsko-prometnim značajem. Prema tome, obvezno pravo uređuje samo one obvezne odnose nastale u procesu razmjene dobara i usluga među ljudima, ili jednostavnije, one društvene odnose koji nastaju u oblasti prometa. Nad takvim odnosima izgrađuje se obvezno pravo kao nadgradnja. Stoga promet čini gospodarsku osnovo obveznog prava.[1]

Osim uređivanja obveznih odnosa, obvezno pravo uređuje i pitanje zaštite čovjekovih dobara, čovjeka samog, ali i samih obveznih odnosa. Pitanjem navedenih oblika zaštite bavi se posebna grana obveznog prava - odštetno pravo.[2]

Karakteristike obveznog prava[uredi VE | uredi]

Obvezno pravo je najdinamičniji dio građanskog prava. To je razumljivo jer se obvezno pravo kao nadgradnja i regulator prometa mora neprestano usavršavati i razvijati, i to onim tempom kojim se razvija i usavršava i sam promet.[2]

Iako se obvezno pravo počelo razvijati kasnije od stvarnog prava, ipak je po brojnosti svojih institucija, profinjenosti i točnosti izraza i oblika znatno nadmašilo stvarno i nasljedno pravo. Štoviše, u suvremenom svijetu obvezno pravo postaje najvažnijom granom građanskog prava, jer se suvremeno prisvajanje mnogo više i mnogo češće obavlja posredstvom obveznopravnih nego stvarnopravnih instituta.[2]

Na dinamiku obveznog prava utječe i vrlo snažan dinamičan karakter obveznih odnosa koji daju sadržaj obveznom pravu. Obvezni odnosi po svojem karakteru su takvi da svoju ulogu najbolje obavljaju ako se brzo stvaraju i brzo gase, tj. brzo se razrješavaju, jer se time ubrzava protok robno-novčanih vrijednosti. Stoga je interes sudionika u obveznopravnom odnosu izražen u bržem ispunjenju, dok je njihov interes u stvarnom pravu izražen u što duljem trajanju stvarnopravnih odnosa.[2]

Načela obveznog prava[uredi VE | uredi]

Načelo savjesnosti i poštenja[uredi VE | uredi]

Načelo bonae fidei (bona fides = dobra vjera) Načelno se uzima u obzir tek u pretorskom (honorarnom) pravu, jer se po starom civilnom pravu (ius civile; ius Quiritium) pravne obveze tumače po načelu teorije očitovanja.

Načelo jednake vrijednosti činidaba[uredi VE | uredi]

Načelo govori kako je potrebno da je nastanak obveze uvjetovan time da se za činidbu očekuje određena činidba, koja za vjerovnika predstavlja ekvivalentnu vrijednost.

Načelo zabrane uzrokovanja štete[uredi VE | uredi]

Načelo dužnosti ispunjenja obveze[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

Citati
  1. 1,0 1,1 Klarić, Vedriš, 2009., str. 365.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 Klarić, Vedriš, 2009., str. 366.
Literatura
  • Petar Klarić, Martin Vedriš: Građansko pravo. Zagreb: Narodne novine, 2009. ISBN 9789532341331


Scale of justice.png Nedovršeni članak Obvezno pravo koji govori o pravu treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.