Pacifički rat

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Pacifički rat
Guerra del Pacífico
Map of the War of the Pacific.en.svg
Datum 14. veljače 1879. – 20. veljače 1883.
Lokacija Peru i Bolivija
Ishod pobjeda Čilea
Sukobljeni
Flag of Chile.svg Čile Flag of Bolivia.svg Bolivija

Flag of Peru (state).svg PeruTarapaka

Vođe
Flag of Chile.svgPredsjednik Čilea

Anibal Pinto (1876.–1881.)
Domingo Santa Maria (1881–1886)

Flag of Bolivia.svgPredsjednik Bolivije

Hilarión Daza (1876.–1879.)
Narciso Campero (1879.–1884.)
Predsjednik Perua:
Flag of Peru (state).svgMariano Ignacio Prado (1876.–1879.)
Flag of Peru (state).svg Nicolás de Piérola (1879.–1881.)
Flag of Peru (state).svg Francisco García Calderón (12. ožujka 1881.–28.rujna 1881.)
Flag of Peru (state).svg Lizardo Montero Flores (1881.–1883.)
Flag of Peru (state).svg Miguel Iglesias (Sjeverni Peru 1882.–1885.)

Zapovjednici udruženih snaga:
Flag of Peru (state).svgJuan Buendía
Flag of Bolivia.svgBolivia Narciso Campero
Flag of Peru (state).svgPeru Pedro Silva
Flag of Peru (state).svgPeru Andrés A. Cáceres
Zapovjednik Peruanske mornarice:
Flag of Peru (state).svgMiguel Grau †
Flag of Peru (state).svg Aurelio García y García

Vojne snage
1879. :
čileanska vojska:4,000 vojnika

čileanska mornarica:2 oklopnjače , 4 korvete, 1 topnjača, 1 škuna

prosinac 1880. :
čileanska vojska:41,000 vojnika
čileanska mornarica:3 oklopnjače , 4 korvete, 2 topnjača, 1 škuna

1879. : bolivijska vojska: 2,300 vojnika
bolivijska mornarica: ne postoji

peruanska vojska:47,000 vojnika
peruanska mornarica:2 nadzorna broda, 1 korveta
prosinac 1880. :
peruanska vojska:28,000 vojnika
peruanska mornarica:2 nadzorna broda, 1 korveta

Pacifički rat (šp. Guerra del Pacífico) je rat između Čilea i ujedinjenih vojnih snaga Bolivije i Perua, vođen od 1879. do 1883. U ratu, Čile je osvojio značajnu teritoriju bogatu rudama minerala. Anektirao je peruansku provinciju Tarapacá, i bolivijsku Primorsku provinciju, čime je Bolivija ostala bez izlaza na more. Naknadno je i provicija Arica dodijeljena Čileu.

Uzroci izbijanja rata[uredi VE | uredi]

Suha klima peruanske i bolivijske obale omogućila je akumulaciju i očuvanje ogromne količine kvalitetnih nitrata kao što su guana (ptičji izmet) i salitra. Godine 1840. novootkriveni vrijednost guane kao gnojiva i salitre kao eksploziva učinila je područje pustinje Atacame na obali Pacifika strateški i gospodarski važnim . Bolivija, Čile i Peru sjedili su na najvećim zalihama resursa koj je svijet tražio. Tijekom rata za otoke Chincha (1864.-1866.), Španjolska je , pod kraljicoma Isabelom II, pokušala iskoristiti incident u koji su bili uključujeni španjolski građani u Peruu kako bi ponovno uspostavila svoj utjecaj nad tim otočjem bogatim gnojivom, koje je izgubila nakon neovisnosti Perua. Peru i Čile potpisali su sporazum o savezništvu protiv Španjolske 5. prosinca 1865. [1] Zajedno s manjom pomoći Bolivije i Ekvadora (koji su se borili u jednom nedovršenom ratu s Peruom 1858.-1860.), Španjolska je bila prisiljena na povlačenje nakon sukoba kod Papuda, Abtaoa i Callaoa.

Pacifički rat je izbio zbog sukoba Čilea i Bolivije oko kontrole nad prostorom pustinje Atacama. Ovo područje je bogato rudama minerala koje su iskorištavale čileanske tvrtke poduprte britanskim kapitalom. Bolivijska vlada je pokušala podići poreze i iskoristi rast prihoda od rudarstva, što je dovelo do sukoba.

Većina radnika u rudarskoj industriji bili su Čileanci. Smatrali su da je povećanje poreza neopravdano i tražili su intervenciju čileanskih vlasti. To je dovelo do diplomatske krize i rata, koji je u rat uvukao i Peru zbog njegovog tajnog saveza s Bolivijom.

Dana 14. veljače 1879., čileanska vojska bez borbe je zauzela grad Antofagastu.

Ratne operacije[uredi VE | uredi]

Od početka rata je bilo jasno da je pomorska prevlast na oceanu od ključnog značaja. Bolivija nije imala mornaricu, dok je Peru imao dva oklopna broda, Huáscar i Independenciju. Čile je imao bolje pripremljenu mornaricu sa 2 oklopna broda i 4 korvete.

Poslije manje Bitke kod Topatera, 23. ožujka 1879. , nije bilo borbe na kopnu do završetka pomorske faze rata.

Pomorska faza rata[uredi VE | uredi]

Čileanska mornarica je blokirala i bombardirala peruanske luke u očekivanju da će isprovocirati slabiju peruansku mornaricu da uđe u odlučujući dvoboj.

Peruanska mornarica je uzvratila blokadom čileanskih luka, čuvajući se od otvorenog sukoba s čileanskim brodovima.

U prvom velikom sukobu, pomorskoj Bitci kod Iquiquea, koja se odigrala 21. svibnja 1879., peruanski brodovi su probili čileansku blokadu Iquiquea. Brod Huáscar je potopio čileanski drvenu korvetu Esmeralda, dok je peruanski brod Independencija nasukan.

Pomorska bitka kod Iquiquea. Sukob brodova Esmeralde i Huáscara. autor slike: Thomas Somerscales

Kapetan Esmeralde, Arturo Prat, postao je nacionalni heroj Čilea, jer je poginuo jurišajući na Huáscar kada je ovaj udario na njegov brod. Peruanski kapetan Huáscara, Miguel Grau, također je stekao visoku reputaciju i čin kontraadmirala. Ne samo što je pobijedio u sukobu, već je spasio preživjele s Esmeralde i napisao pismo sućuti udovici kapetana Prata. Ali, Huáscar je ostao jedini peruanski brod sposoban za borbu.

Tijekom idućih 6 mjeseci, brod Huáscar je sam odolijevao čileanskoj mornarici i još napadao čileanske luke. Uz to, potopio je 16 čileanskih brodova, i zarobio nekoliko drugih.

Čileanska mornarica je konačno, u akciji 6 brodova, onesposobila i zauzela Huáscar u Bitci kod Angamosa, 8. listopada 1879. U ovoj bitci je poginuo admiral Grau.

Zauzimanjem Huáscara, Čile je osigurao prevlast na moru do kraja rata.

Kopnena faza rata[uredi VE | uredi]

Nakon pobjede na oceanu, čileanska vojska je počela kopneni napad na Peru. Bolivijska vojska se pridružila peruanskoj u obrani, ali se pokazala kao nepouzdan saveznik.

Čileanska vojska je bila nadmoćna u većini okršaja. Poslije pobjede u bitkama kod San Francisca (19. studenog 1879.) I "Bitke završetka savezništva" (Batalla del Alto de la Alianza, 26. svibnja 1880.), Bolivija je odustala od rata, peruanska vojska je praktički bila uništena, a Čile je zauzeo južne provincije Perua.

Čileanske snage su 7. lipnja 1880., u krvavoj Bitci kod Arice zauzele ovaj peruanski grad. U toj borbi je poginulo 479 čileanskih i skoro 900 peruanskih vojnika.

U listopadu 1880., Sjedinjene Američke Države su pokušale diplomatski razriješiti ovaj sukob. Predstavnici Čilea, Bolivije i Perua su se sastali na američkom brodu u zaljevu Arica, ali su diplomati Perua i Bolivije odbili priznati teritorijalne gubitke i napustili su pregovore.

Čileanska vojska je u siječnju 1881. , krenula u marš prema prijestolnici Perua, Limi. Ostaci peruanske vojske i naoružani civili Perua nisu se uspjeli suprotstaviti invaziji. Čileanski vojnici su zauzeli grad, i pritom opljačkali stanovništvo da bi osigurali svoja primanja. U apsurdnoj situaciji, političari u Čileu nisu bili zainteresirani osigurati plaću za armiju koja se borila daleko od Čilea.

Iako nadmoćna, vojska Čilea nije uspjela potpuno pokoriti široki prostor Perua. Otpor Peruanaca je podržavala vlada SAD-a. Čileanci su u bitci kod Huamachuca, u srpnju 1883., porazile peruanski pokret otpora, što je utrlo put potpisivanju mirovnog ugovora iste godine.

Tehnologija[uredi VE | uredi]

Obje strane su koristile zadnje riječi vojne tehnologije s kraja 19. stoljeća , kao što su daljinske nagazne mine, pomorska torpeda, torpedne čamce. To je bio značajan za sukob u kojem neije bila umiješana nijedna od većih sila, a privukao je britanske, francuske i američke promatrači. Tijekom rata, Peru je razvio Toro Submarino ("Podmornicu Bik"). Iako u potpunosti operativna, ona nikada nije vidjela akciju, a na kraju je potopljena kako bi se spriječilo njezino hvatanje od strane neprijatelja.

Američki brod USS Wachusett (1861.) kojim je zapovijedao Alfred Thayer Mahan, bio je stacioniran u Callau, Peru, kako bi štitio američke interese tijekom u završnoj fazi rata. Mahan je formulirao koncept pomorske moći dok je čitao povijest u ensgleskom klubu u Limi, Peru. Ovaj koncept je postao osnova za njegov slavni Utjecaj pomorske nadmoći kroz povijest. [2] [3]

Posljedice rata[uredi VE | uredi]

Granice Čilea, Bolivije i Perua prije i poslije rata

Mirovnim Ugovorom iz Ancona iz 1883. , peruanska provincija Tarapaca i bolivijska Primorska provincija (danas pod imenom: Region Antofagasta) su dodijeljene Čileu. Čile je na 10 godina okupirao provincije Tacnu i Aricu, poslije kojih je narod na plebiscitu trebao odlučiti kojoj državi će pripasti ove provincije. Plebiscit nije održan, već je, uz posredovanje SAD-a, 1929. postignut dogovor da Čile zadrži Aricu, a da Peru preuzme teritorij Tacne i dobije 6 milijuna američkih dolara naknade.

Bolivija je 1884. potpisala sporazum kojim je Čileu prepustila cijelu svoju pacifičku obalu uključujući i provinciju Antofagasta. Ovaj dogovor je potvrđen 1904. Čile se obvezao sagraditi željezničku prugu od La Paza do luke Arica, i jamčio slobodan tranzit bolivijske robe kroz svoj ​​teritorij.

Pacifički rat je ostavio duboke traumatične posljedice na bolivijsko i peruansko društvo. I dan danas, posljedice pacifičkog rata su aktualna tema u tisku i prepreka u normaliziranju diplomatskih i ekonomskih odnosa sa Čileom.

Nasuprot njima, za Čile su posljedice rata bile veoma pogodne. Uslijed prihoda od osvojenih rudom bogatih teritorija porezni prihodi države između 1879. i 1902. porasli su za 900%. Međutim, da bi održao neutralnost Argentine tijekom rata, Čile je morao odustati od svojih teritorijalnih zahtjeva u Patagoniji. Jedna od posljedica rata bila je porast britanskog utjecaja na čileansko gospodarstvo i politiku.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. http://www.congreso.gob.pe/ntley/Imagenes/LeyesXIX/1866144.pdf
  2. The Ambiguous Relationship: Theodore Roosevelt and Alfred Thayer Mahan by Richard W. Turk; Greenwood Press, 1987. 183 str 10
  3. Larrie D. Ferreiro 'Mahan and the "English Club" of Lima, Peru: The Genesis of The Influence of Sea Power upon History', The Journal of Military History – Volume 72, Number 3, July 2008, str. 901–906