Poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Klasifikacija prema MKB-10
F90 Poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću

Poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje/ poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću (engl. Attention Deficit and Hyperactivity Disorder - ADHD) je stanje za koje je karakterističan vrlo visok stupanj motoričke aktivnosti kao manifestacija vrlo visoke aktivnosti uma. Iako se ADHD uglavnom smatra poremećajem, on to nije. Ljudi s ADHD-om najčešće su vrlo inteligentni i izrazito maštoviti. Neuklapanje u običajena pravila i odredbe društva oko njih ih čini na neki način nepogodnima, te se medicina bavi time u cilju "izlječenja" hiperaktivnosti.

U SAD-u postoje lijekovi koji mogu "smiriti" hiperaktivne ljude. Ti lijekovi djeluju na mozak ostalih ljudi kao stimulansi. Jedan primjer lijeka za ADHD je Ritalin. Primjena Ritalina u SAD-u je vrlo raširena. Razlog tomu je taj što većina ljudi kroz svoj razvojni period prolazi kroz razdoblje hiperaktivnosti kojemu je cilj istraživanje okoline, a roditelji to vide kao "nenormalno".

ADHD najčešće nestaje poslije puberteta, no kod nekih ljudi ostaje cijeli život. Za njih se može reći da su "pravi" hiperaktivni ljudi.

Vrlo veliki broj poznatih znanstvenika, umjetnika i glumaca imao je ADHD. Albert Einstein[nedostaje izvor], Thomas Edison[nedostaje izvor], Bill Gates[nedostaje izvor], Wolfgang Amadeus Mozart[nedostaje izvor], Leonardo da Vinci[nedostaje izvor], Vincent Van Gogh[nedostaje izvor], Salvador Dali[nedostaje izvor] Alfred Hitchcock[nedostaje izvor], Steven Spielberg[nedostaje izvor], Tom Cruise[nedostaje izvor], Jim Carrey[nedostaje izvor], Henry Rollins[nedostaje izvor] i Will Smith[nedostaje izvor] samo su neki od njih.

Iz svega navedenog proizlazi činjenica da su mnogi hiperaktivni ljudi korisni članovi zajednice, te da njihovo stanje nije poremećaj koji zahtjeva psihijatrijsku dijagnostiku, te posljedično liječenje i terapiju.

Većina ljudi u Hrvatskoj koji imaju ADHD nisu niti svjesni toga što im je, odnosno zašto drugačije funkcioniraju od većine. Tom Cruise, ovako je objasnio svoje osjećaje: "Pitao sam se jesam li normalna osoba ili idiot, pokušavao bih se koncentrirati (na stvari koje me ne zanimaju) ali nisam uspijevao. Osjećao sam nelagodu, frustraciju i dosadu". Thomas Edison ovako se pak izrazio o svojoj inovativnosti: "Da bi nešto izumio moraš imati dobru imaginaciju".

Osobine[uredi VE | uredi]

  • Dok su bila mala imala su snažne interese za određene stvari (okolini ponekad nerazumljive)
  • Rade prebrzo i čine nepotrebne greške, a ne greške vezane uz neznanje, npr. u matematici razumiju zahtjevan (kompleksan) zadatak i znaju kako doći do njegovog rješenja ali naprave malu pogrešku tijekom njegovog rješavanja (npr. krivo zbroje dva broja), što rezultira krivim rezultatom
  • Teško im je razumjeti kolektivne upute , npr. profesorica kemije objašnjava neki zadatak na ploči cijelom razredu, a učenik ga ne može razumjeti ne zato jer intelektom ne može shvatiti što ona govori, nego jednostavno ne može pratiti takav način predavanja
  • Snažno su usredotočeni kad rade ono što vole i to rade jako dobro
  • Govore pjevaju i šapuću samima sebi
  • Nisu konzistentni jedan dan mogu, drugi ne mogu
  • Često mijenjaju planove
  • Jako dobra percepcija, velika moć zapažanja
  • Izazito znatiželjni, ne zanimaju ih površna objašnjenja
  • Preuzimaju rizik
  • U odrasloj dobi ne motiviraju ih nagrade i novac, nego njihovi interesi

Emotivnost[uredi VE | uredi]

  • Doživljavaju ono čime se bave cijelim svojim bićem
  • Postaju strastveni u svojim interesima i pokazuju izrazitu znatiželju za određene stvari
  • Loše funkcioniraju u stvarima nevezanim uz njihove interese
  • Kada su pod emotivnim žarom i snažnim interesima ulaze u hiperfokus - stanje snažne koncentracije

Pojmovno razmišljanje i sanjarenje[uredi VE | uredi]

  • Ne razmišljaju linearno već pojmovno (u širinu), prvo se shvaća pojam, a zatim povezuju detalji
  • Često svoje misli izražavaju slikovitim primjerima
  • Često budno sanjaju - borave u svojim mislima/podsvjesti
  • Podsvjesni svijet je beskonačan/nema granica
  • Lutajući um omogućuje im da na problem gledaju iz drugačije perspektive i time nalaze kreativna rješenja

Nepažnja[uredi VE | uredi]

  • Ne slušaju kad im se izravno obraća
  • "Odlete" usred razgovora koji im nije zanimljiv
  • Kratka koncentracija
  • Problemi u organizaciji
  • Brzo se dosađuju

Hiperaktivnost[uredi VE | uredi]

  • Potreba za kretanjem (teško im je mirno sjedati), npr. bolje se osjećaju dok razgovaraju tijekom šetnje nego npr. sjede u kafiću
  • Teško im je mirno i tiho obavljati slobodne aktivnosti
  • Često su u "pogonu" kao da ih pokreće motor

Impulzivnost[uredi VE | uredi]

  • Daju odgovor na pitanje prije nego je ono do kraja postavljeno
  • Imaju poteškoća sa čekanjem u redu
  • Često prekidaju ili ometaju druge (upadaju u razgovor ili igru)

Mane koje mogu biti prednosti[uredi VE | uredi]

  • Um koji je pun ideja i mašte teško je usmjeriti na monotone i jednolične stvari. Kada su pak prisiljeni raditi ih um im odluta na vlastite misli (sanjare) i zato se doimaju nepažljivi
  • Mogu uložiti izniman trud i volju u rješavanju problema čija tematika ih zanima, odnosno u rješavanje većini "nerješivih" problema
  • Impulzivnost, odnosno činjenica da prvo nešto naprave/kažu, a tek onda razmišljaju postavlja ih u poziciju da mogu napraviti stvari koje većina ne može zbog prevelikih analiza i razmišljanja o njihovoj izvedivosti - "Nisam znao da se to ne može napraviti"

Problemi unutar obrazovnog sustava[uredi VE | uredi]

Sustav u pravilu ne radi razliku između hiperaktivne i 'normalne' djece. Budući da su hiperaktivna djeca u pravilu nemirnija, teže se koncentriraju na nastavno gradivo, sklonija su skretanju sa teme (ometanju nastave) i upadanju u riječ (impulzivno reagiraju), etiketiraju se kao zločesta, loša i problematična.

Budući da sustav ne iskazuje emocije/ljubav prema djetetu već na njega gleda kao dio kolektiva, a ne osobu kojoj treba individualni pristup dijete je nerijetko frustrirano, roditelji ljuti, a profesori nezadovoljni. Tada djeca mogu skrenuti u delikventno ponašanje koje nije posljedica kriminalnog mentaliteta, odnosno općenite skolonsti kriminalu, nego ogorčenja sustavom, te unutrašnjoj tuzi koja iz unutrašnje patnje prelazi vanjsku u agresiju. Zbog toga mogu imati nisko samopouzdanje i osjećaj manje vrijednosti iz čega proizlazi vandalizam, zlouporaba opojnih sredstava i promiskuitet.

Dijagnostika[uredi VE | uredi]

Najveći problem sa dijagnostikom ADHD-a proizlazi iz činjenice što se ADHD u pravilu dijagnosticira djeci sa posebnim potrebama (smetnjama u razvoju) koja su istovremeno impulzivna i imaju manjak koncentracije, iako njihovo stanje ne mora nužno biti posljedica ADHD-a, odnosno simptomi ADHD-a su posljedica nekog drugog neprepoznatog stanja, oštećenja ili autizmu sličnog poremećaja. Drugim riječima ADHD ili nije prava dijagnoza, samo je dio neke druge (šire) dijagnoze, ili se pak radi o ekstremnom obliku ADHD-a.

Istovremeno ADHD se u pravilu ne dijagnosticira osobama koje su lagano hiperaktivne, impulzivne i imaju manjak pažnje, ali čije ponašanje istovremeno ne predstavlja problem u svakodnevnom životu, odnosno mogu najnormalnije funkcionirati unutar zajednice. Te osobe najviše problema imaju unutar kolektivnog obrazovnog sustava, ali ne i u obiteljskom životu i radnom mjestu. Ključna razlika između ove dvije skupine je u individualnosti, ovi prvi ne mogu samostalno funkcionirati tj. živjeti, dok ovi drugi teže ka samostalnosti i odvajanju od mase/kolektiva. Dok prvi izbjegavaju socijalizaciju općenito (neselektivno), drugi samo selektivno odnosno traže ljude (prijatelje) sličnih interesa.

Hiperfokus[uredi VE | uredi]

Osobe sa ADHD-om osim manjka pažnje također imaju i tzv. hiperfokus. Slikovito objašnjeno, većina 'normalnih' osoba 5 različitih tema može slušati sa podjednakom dozom koncentracije i pokazivati podjednaku (ne)zainteresiranost za njih. Osoba sa ADHD-om pak 3/5 tema jedva može pratiti i pokazuju nezainteresiranost za njih, dok su im one druge dvije izrazito zanimljive i mogu o njima dugo raspravljati i ostati koncentrirane čak i nakon što 'normalnoj' grupi već odavno dosade i požele se maknuti sa njih.

Drugim riječima osobe sa ADHD-om istovremeno funkcioniraju ispod i iznad prosječno ovisno o tome da li im je tema o kojoj se raspravlja zanimljiva ili ne.

Maska[uredi VE | uredi]

Maska je nešto što svaka osoba koja ima ADHD mora nositi ako želi izbjeći društvenu osudu. Naime, tijekom života, osoba pokušava svoju osobnost prilagoditi većini, odnosno biti što manje upadljiva. Drugim riječima glumi zainteresiranost i ponaša se kao većina iako ona takva nije.

Npr. grupa ljudi sjedi na nekoj konferenciji (za okruglim stolom) u Europskom parlamentu gdje se raspravlja o nekoj temi, međutim rasprava se oduži, postane premalo konkretna i ide se previše u širinu. Osoba sa ADHD-om posljedično gubi koncentracija, nije više u stanju pratiti izlaganje i osjeća izraziti pritisak i nelagodu, odnosno poželi izletiti iz dvorane jer to više ne može slušati/izdržati. Međutim istovremeno zna da ako se digne i odšeta iz te prostorije (a svi drugi i dalje sjede i mirno prate izlaganje) da će ispasti čudnom, nezainteresiranom i nekulturnom.

U tom trenutku osoba navlači "masku", i ne odaje svoj manjak koncentracije, nezainteresiranost i nelagodu slično igraču pokera koji izrazom svoga lica ne odaje karte koje ima kod sebe. Drugim riječima ostaje do kraja na toj konferenciji iako ju je jedva "izdržala", odnosno odglumi da joj je predavanje bilo zanimljivo.

Osobe sa ADHD-om ne mogu promjeniti svoju osobnost, ali mogu svoje ponašanje prilagoditi očekivanju okoline/kolektiva. Međutim navlačenje maske 'uspijeva' samo u slučaju da se osoba nalazi u nekoj sredini ili društvu relativno kratko vrijeme. Budući da školovanje traje godinama (samo osnovno osam godina), osobu koja se skriva iza maske profesori kad-tad "razotkriju" jer je nemoguće toliko dugo glumiti. Da tragedija bude veća mala djeca budući da ne znaju da imaju ADHD u početku niti ne znaju da moraju "navući" masku i odraditi/odglumiti svoju društvenu ulogu - učenika.

Upravo suprotno pod pritiskom profesora i roditelja - pokušavaju promjeniti svoju osobnost, a takvo što je za njih naprosto nemoguće, te u pravilu rezultira manjkom samopouzdanja, osjećajem manje vrijednosti, brojnim frustracijama i maloljetničkom delikvencijom. Odnosno, umjesto da se problem smanjuje, postaje sve veći, profesori sve više prigovaraju roditeljima, a dijete tuguje u sebi i ne zna što bi sa sobom jer ga NITKO ne može razumjeti.

Zato je jako bitno ADHD što ranije prepoznati i tretirati, ali ne pokušajima nasilne promjene osobnosti ili ljekovima, nego jednostavno objasniti djetetu njegov problem, odnosno da razlog zašto ono takvo jest ne leži u njegovoj svjesnoj težnji ka takvom ponašanju (da upada u riječ, ima manjak koncentracije), nego sindromu (skupu simptoma) koji su posljedica njegovog mentalnog stanja odnosno ADHD-a.

Izvori[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]


Mentalhealthstubimg.PNG Nedovršeni članak Poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje koji govori o psihijatriji treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.